so far away...

četvrtak, 19.04.2012.

p.p.s.

Dosta je.
Ludujem već godinu. Bojim se i strahujem. Pitam.

I onda taj jedan dan kad sam zaglavila na poslu na više nego neugodnom "sastanku"...
Skroz tankih živaca marširam ulicom dok ti hodaš iza mene.
Samo što ne ričem i ne grizem.

I moja optužba da su svi odvratni prema meni a od mene očekuju da rješavam njihove probleme.
I da bi se i ti sam mogao u to ubrojiti.

I tvoje naravno, uvijek sam sve ja kriv.
I moje da se vidimo samo jednom tjedno.

Stojimo na semaforu, a ti vikneš; pa ne stignem.
Vikneš.

A u meni se tada napokon nešto prelomilo. Kao da je netko upalio svjetlo.
I samo ispod glasa kažem; nećeš vikati na mene.

Pola kilometra moje šutnje koja te šokirala.
A ja sam u nekom drugom svijetu, isključena...

Odvojena od svega i bez strahova.
I napokon...

Pao je kamen sa srca.
Rekla sam kratko i jasno.

Da se već godinu dana borim i pitam što smo si.
Da se vidimo premalo.

I da se bojim da ću puknuti i poslati sve k vragu.
I da znam da se njemu taj scenarij već puno puta ponovio.

I da to ne želim.
Jer znam što je on meni.

Bez izmotavanja i bez straha.
Prvi sam puta rekla sve...

I nevjerojatno je dobar osjećaj...
A još više to što si TI progovorio

I pričao napokon
A ne šutio kao zaliven dok slušaš moje monologe

I onda šutnja za kraj kad završim
Bez odgovora, bez reakcije

Mala promjena, pa opet...jako važna

I onda...mislim da ipak možemo
Znam i vidim da zbilja radiš previše
I vidim koliko umoran ponekad dođeš
I da si se javio čim si imao slobodno da se vidimo
I da si se smrzao tamo na onoj ljuljačci kada sam te pitala koliko ti se puta ponovilo ovo isto...
I da bih mogla otići...

I vidim ti u pogledu i svakoj gesti da ti je stalo
I da se trudiš koliko možeš...

A potrudit ćemo se još...
Ukrasti pokoji sat više, od posla ili sna ili već nečega...

Malo sigurniji u sebe i u nas...
Može se...

utorak, 17.04.2012.

pokušaj čitanja ponovo...svega, tamo od samog početka...
još od 27.11.2010.

i suze već na prvome postu...jao, kako sam te voljela...
koliko je sreće bilo u tim danima, koliko nade, koliko začuđenih i sretnih pogleda prema tim plavim očima...

kako to pustiti?
kad znaš da odavno to nekako nije to...i da su počeci samo jedni i posebni...
a da sada bježiš...
ponosno javljaš kako radiš kraće...ali dolazak ni ne spomeneš...
ili sav sretan zoveš sa mora, znajući da će meni to samo biti znak da se nećemo danas vidjeti, a trebali smo...

gdje su nestali ti dani?
gdje je nestao onaj vrtirep koji je dvadeset puta ustao sa fotelje u frendovom dnevnom boravku da bi kao fol došao do stola gdje sam ja nešto radila i bio bliže meni? sav sladak i zbunjen i ushodan...

gdje je nestala izjava; ovo je nehumano, dok ti sjedim u krilu i ljubim uho...

gdje su nestala lutanja i ideje i igrice, sve sitne zločestoće?

kako to da te više nema?
kako da te se odreknem u potpunosti?
a jedino što želim je imati te više, imati te onoliko i onako kako sam te imala tada?
kako, dovraga, neka mi netko kaže, jer ovo prokleto previše boli....

subota, 14.04.2012.

p.s.

i onda jedan petak koji provodim sama...navečer, večera, tv, mačka...
i serija u kojoj nekome umire mama...
i gotovo je...kreće nezaustavljiv niz suza...
kao da je netko srušio branu u meni iza koje se sve skupljalo...

i zovem tebe, kroz plač...
i naravno da dolaziš...

neću...
ne odričem se toga, ne želim odustajati...

petak, 13.04.2012.

teška odluka...

ako odlučim...
da više neću gledati te plave oči...
da više neću drijemati na tom ramenu...
da više neću ispreplesti svoje prste sa tvojima...
da više neću prstima proći kroz ono malo kose što ponekad pustiš da izraste...
da više neću biti tu...i čekati te...i čekati...


ako odlučim...
hoću li žaliti?
hoćeš li mi bolno nedostajati...i ovoliko malo što se vidimo?
hoću li ostaviti jedan dio sebe...koji će zauvijek tražiti tebe?


sve sam bliže...
što je više tvojih objašnjenja da radiš...i da moraš...
a u podtekstu stoji...da ne nalaziš više vremena za mene...
a znam da bi mogao, barem malo, kad bi se potrudio...


sve sam bliže...
što je više dana bez tebe...
kad te trebam, a tebe nema...
i ne mogu ti ni reći da bih voljela da si tu...
ni što mi je na srcu i koliko mi je teško...što zbog nekih drugih stvari...
što zbog toga što te nikada nema...i više ti ne mogu ni reći sve to...


ne mogu više tako
to je jedina istina, zaista...
volim te i želim...i možda ću željeti zauvijek...
ali ne mogu...
ne mogu čekati...
ne mogu tugovati...
ne mogu željeti da si tu...
ne mogu sanjati da će biti bolje...
ne mogu se više zavaravati..

ne mogu...

ovo si ti...
ovo je tako kako jest...
ne trčiš meni...
ne nalaziš vremena...
ne trudiš se da...nađemo način da oboje budemo sretni...
tebi je ovako dobro...
a ja...
ja patim...

ja sanjam one dane kada smo toliko puno vremena provodili zajedno...
sanjam vožnje po sljemenu...
sanjam vidikovce i svjetla grada ispod nas...
sanjam šetnje jezerima...
sanjam kupanja u onoj bari...
sanjam osmjehe i zagrljaje...
i zadirkivanja...
i stare gradove...
i zidine...
i potoke...
i slapove...
i vožnje biciklima...

toliko toga divnoga što smo imali...
a nekuda se izgubilo...

i neopisivo mi nedostaje...

i sanjam da će se jednoga dana vratiti...
a ne vraćaju se...

pojela nas je užurbanost...i svakodnevica...
ostali su samo povremeni, kratki susreti...
razočaranje...što opet nećeš doći...

i kratka utjeha...ono malo, dok si tu...
a onda opet odlaziš...

želim te, onako bolno i nezdravo...
i moram, moram se otrgnuti od toga...

koliko god to bolno bilo...
ali, trebalo bi biti lakše, naglo otrgnuti flaster...nego krvariti pomalo stalno...

pitaš li se ikada, da li sam ja sretna ovako?
ili si zapravo sebičan...

rekao si toliko puta...da kada ti sto ljudi govori isto...a ti tvrdiš suprotno...obično su oni u pravu...
koja sam ja u nizu, koja će otići...zbog tvog posla?
razumjela bih da je to toliko savršen posao, koji si čitav život sanjao raditi...
ovako...dobar je, lijep, ali ne i sjajan...
a zbog njega toliko toga propuštaš...

ili samo bježiš?
imaš dobar izgovor i štit...

od ljubavi i osjećaja i pričanja o njima...

kako otići od nekoga koga voliš?
a boli te neopisivo, nešto što je dio njega...nešto što znaš da ne možeš mijenjati...
i da se zavaravaš dok se nadaš da će biti bolje?

kako izgubiti još jednoga od najdražih ljudi...u tako malo vremena?
i to ne nekom nepravdom i protiv tvoje volje...nego odlukom i izborom? svojom odlukom?


kako?

ovako ne mogu...
ne mogu...

utorak, 03.04.2012.

i možda crnim nekim slovima...sa tragom grimiza...
ispišemo jedan kraj...

ti jedan tih i staložen...baš kakav si ti...
a ja jedan nemiran i plačni i glasan i lutajuć...baš kakva sam ja...

odavno već ne dolaziš...
samo ponekad se javiš, ponekad dođeš, ali, onako sasvim...odavno ne dolaziš...

hvala ti samo na onim zagrljajima neku noć, možda su posljednji...
i kako je kukavički da se ne javljaš sad...
kada samo želim da završi sve to...

da kažem sve što mi leži na srcu...kud god to vodilo...

nedostaju mi oni dani kada si zaista, ti, bio tu...
gdje se to izgubilo? negdje između poslova i selidbi...i zašto?

bježiš li ti to, najdraži, od onoga što znači voljeti?
ili...a to je puno gore...nikada ni nisi ....?

ne mogu ovako, ne više...


a leži mi na srcu...sve...
to da te volim...i da nisam nikada prije...ne tako...
to da mi je bilo lijepo i divno i predivno...ali da sada patim...
da si poseban i da si tako dobar bio prema meni...ali, sad me zaboravljaš nekako...
da znam da puno radiš...ali...vremena se nađe kad se želi, zar ne? nekad si i sam to govorio...
da ti hvala što si bio tu kada je ON otišao...i to ti neću nikada zaboraviti...

da boli, pakleno...skoro kao i to, reći da ne mogu više...
ali moram, jer...inače...inače bi uništili i ono lijepo što smo imali...
a bilo je previše lijepo da se uništi...

da sam samo s tobom mogla zamisliti neko daleko sutra...
i dom...

da bih te uvijek i svuda slijedila...
i dolazila i umorna i sa glavoboljom i svakako...

da...znam da ovako kao tebe nikada neću voljeti...
i da će dio mene zauvijek čeznuti za prošlom godinom...
i tobom...
zauvijek

da mi je žao, što nismo znali reći sve ovo...
i da ne razumijem kako je ovo od nas postalo...

i da su me pitali, zašto se čudim kada svaki puta dobijem "vječitog dječaka"...onakvog kakve volim, a kakve se ne može zadržati...
a sve to znam, uvijek, od početka...

žao mi je...ne nadam se više...
izgleda da ovo nikuda ne vodi...

<	travanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv