i možda crnim nekim slovima...sa tragom grimiza...
ispišemo jedan kraj...
ti jedan tih i staložen...baš kakav si ti...
a ja jedan nemiran i plačni i glasan i lutajuć...baš kakva sam ja...
odavno već ne dolaziš...
samo ponekad se javiš, ponekad dođeš, ali, onako sasvim...odavno ne dolaziš...
hvala ti samo na onim zagrljajima neku noć, možda su posljednji...
i kako je kukavički da se ne javljaš sad...
kada samo želim da završi sve to...
da kažem sve što mi leži na srcu...kud god to vodilo...
nedostaju mi oni dani kada si zaista, ti, bio tu...
gdje se to izgubilo? negdje između poslova i selidbi...i zašto?
bježiš li ti to, najdraži, od onoga što znači voljeti?
ili...a to je puno gore...nikada ni nisi ....?
ne mogu ovako, ne više...
a leži mi na srcu...sve...
to da te volim...i da nisam nikada prije...ne tako...
to da mi je bilo lijepo i divno i predivno...ali da sada patim...
da si poseban i da si tako dobar bio prema meni...ali, sad me zaboravljaš nekako...
da znam da puno radiš...ali...vremena se nađe kad se želi, zar ne? nekad si i sam to govorio...
da ti hvala što si bio tu kada je ON otišao...i to ti neću nikada zaboraviti...
da boli, pakleno...skoro kao i to, reći da ne mogu više...
ali moram, jer...inače...inače bi uništili i ono lijepo što smo imali...
a bilo je previše lijepo da se uništi...
da sam samo s tobom mogla zamisliti neko daleko sutra...
i dom...
da bih te uvijek i svuda slijedila...
i dolazila i umorna i sa glavoboljom i svakako...
da...znam da ovako kao tebe nikada neću voljeti...
i da će dio mene zauvijek čeznuti za prošlom godinom...
i tobom...
zauvijek
da mi je žao, što nismo znali reći sve ovo...
i da ne razumijem kako je ovo od nas postalo...
i da su me pitali, zašto se čudim kada svaki puta dobijem "vječitog dječaka"...onakvog kakve volim, a kakve se ne može zadržati...
a sve to znam, uvijek, od početka...
žao mi je...ne nadam se više...
izgleda da ovo nikuda ne vodi...
Post je objavljen 03.04.2012. u 09:45 sati.