Dosta je.
Ludujem već godinu. Bojim se i strahujem. Pitam.
I onda taj jedan dan kad sam zaglavila na poslu na više nego neugodnom "sastanku"...
Skroz tankih živaca marširam ulicom dok ti hodaš iza mene.
Samo što ne ričem i ne grizem.
I moja optužba da su svi odvratni prema meni a od mene očekuju da rješavam njihove probleme.
I da bi se i ti sam mogao u to ubrojiti.
I tvoje naravno, uvijek sam sve ja kriv.
I moje da se vidimo samo jednom tjedno.
Stojimo na semaforu, a ti vikneš; pa ne stignem.
Vikneš.
A u meni se tada napokon nešto prelomilo. Kao da je netko upalio svjetlo.
I samo ispod glasa kažem; nećeš vikati na mene.
Pola kilometra moje šutnje koja te šokirala.
A ja sam u nekom drugom svijetu, isključena...
Odvojena od svega i bez strahova.
I napokon...
Pao je kamen sa srca.
Rekla sam kratko i jasno.
Da se već godinu dana borim i pitam što smo si.
Da se vidimo premalo.
I da se bojim da ću puknuti i poslati sve k vragu.
I da znam da se njemu taj scenarij već puno puta ponovio.
I da to ne želim.
Jer znam što je on meni.
Bez izmotavanja i bez straha.
Prvi sam puta rekla sve...
I nevjerojatno je dobar osjećaj...
A još više to što si TI progovorio
I pričao napokon
A ne šutio kao zaliven dok slušaš moje monologe
I onda šutnja za kraj kad završim
Bez odgovora, bez reakcije
Mala promjena, pa opet...jako važna
I onda...mislim da ipak možemo
Znam i vidim da zbilja radiš previše
I vidim koliko umoran ponekad dođeš
I da si se javio čim si imao slobodno da se vidimo
I da si se smrzao tamo na onoj ljuljačci kada sam te pitala koliko ti se puta ponovilo ovo isto...
I da bih mogla otići...
I vidim ti u pogledu i svakoj gesti da ti je stalo
I da se trudiš koliko možeš...
A potrudit ćemo se još...
Ukrasti pokoji sat više, od posla ili sna ili već nečega...
Malo sigurniji u sebe i u nas...
Može se...
Post je objavljen 19.04.2012. u 08:16 sati.