so far away...

petak, 27.01.2012.

kako dalje?

Čovjeka koji me nekada davno...dok sam još bila dobra djevojčica, zvao Nano...možda uskoro više neće biti.

I kaže mi nedefinirani, da to nije kraj svijeta. Nije. Nije kraj svijeta...ali je kraj svijeta kakvog znam. Kraj je jednoga svijeta.

Nekog mirnog i blagog svijeta. Nekog tko me postavio na noge. Nekog tko me učio voljeti životinje. I da je znanje ono što ti nitko ne može oduzeti. I da je jedino ispravno biti pošten prema svima. Čak i onima koji to nisu prema tebi. Nekoga sa kime sam zavoljela dugačke šetnje po šumi. I zbog koga mi je priroda postala bijeg i utjeha.

Nekoga tko je nenamjerno ozlijedio malenog zeca dok je kosio travu. I onda tog istog zeca uzeo doma i stavio u malenu kutijicu, na nekvu krpicu...i dao da se brinem za njega u nadi da će preživjeti. A maleno biće nije dočekalo jutro...i meni je skoro puklo srce gledajući tu ukočenu lopticu krzna kraj kreveta.

Nekoga...e sada suze teku u potocima...tko je donio ono bijelo toliko voljeno pseto sa ratišta. I nazvao ga bijelim vukom. I pokušao sušiti ga fenom...

Nekoga tko me sa tolikim ponosom gledao onoga dana kada sam primila diplomu.

Kraj je svijeta.
Svijeta koji se gasi.
Prerano...prebrzo...

27.01.2012. u 22:41 • 2 Komentara • Print • #

četvrtak, 26.01.2012.

bad dreams...

željela bih se probuditi iz ovog ružnog, ružnog sna...

zadnjih nekoliko dana je bolno, bolno, bolno...
tata se nije vratio iz bolnice...tko zna kad će...i da li će...
upala pluća...pa još upala...pa čir na želucu...koji nije čir...već tumor...koji je možda već i metastazirao...

i tako to ide...kad ti se u par dana sruši cijeli svijet...

i što mi to radimo tu, poput mrava, skupljajući mrvice...
smiješni u toj svojoj užurbanosti...
i u svim tim svojim malim svijetovima...
dok pokušavamo na hrpicu posložiti sve oko sebe, onako kako bi baš htjeli...

kad...dođu ovakvi dani...
i onaj toliko željeni laptop postane najmanje bitna stvar na svijetu...

i dao bi milijardu laptopa...samo da netko kaže...oprostite, zabunili smo se, vaš tata je dobro...

da barem to netko kaže...

i najgore od svega...zaista ne znam kako će biti pogledati u oči mog petnaestogodišnjeg brata...kojem upravo govore da mu tata najvjerojatnije umire...

ne znam kako će tek biti vidjeti TU bol...
i što mu reći...
i kako ga utješiti...

kad ne znam ni kako sebe utješiti...

26.01.2012. u 19:11 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 22.01.2012.

Sklupčala sam se jučer oko 6 popodne u krevet, sa Leonardom u pozadini (moja glazba za utjehu i uspavljivanje). Mrtva umorna, vratila sam se iz bolnice.

Tata je tamo. Obična upala pluća, ali...očito neka dosta teška. Dva tjedna proveo je doma u krevetu...i na kraju otišao u bolnicu. Vidjela sam ga prošli vikend, bio je dosta loše, ali ovaj prizor sad...strašno. Izblijedjela neka verzija mog tate. Smršavio je valjda 10 kila u tjedan dan, blijed je, proziran.

Ali izvući će se, mora. Mora, pa nema 80, od upala pluća umiru starci.

Prošla noć bila je teška, isplakala sam se. Izvrtilo se sto ružnih filmova u mojoj glavi...straha i pomisli, što bi bilo da ga odjednom nema...ne mogu to zamisliti. Može li se uopće ikada preboljeti roditelje? Nisam beba (osim nedefiniranome, koji me tako zove i što volim)...bliži se i 30ta, dešavaju se takvi gubici ljudima u mojim godinama...pa ipak, meni su, nezamislivi. A on, koji me zove beba...izgubio je oba roditelja sa 20tak godina. I sestrom koja je još bila dijete. I to je oduvijek samo jedan od razloga zbog kojih mu se divim zbog "jakosti".

Jučer nisam željela biti sama...ni razmišljati o tome svemu. Zaspala sam u njegovom zagrljaju...ti i takvi...toliko potrebni vrijede više od ičega na svijetu. I naspavala se, unatoč svemu. Baš zbog tog zagrljaja.

U kojem mogu biti beba, ranjiva, ne odrasla. Svoja, tužna...svakakva. Svakome treba jedno takvo mjesto. Gdje smije biti slab. I siguran, jer mu netko čuva leđa.

Mislim da to nikada prije nisam imala. I makar se još borim ponekad sa nesigurnošću...u njega, a ne zbog njega već više zbog prošlosti...znam da je uvijek tu kada to treba biti.

Možda ne radimo velike planove...ne sanjamo zajedno o kućicama u cvijeću...ne putujemo zajedno. Ne planiramo, ne pričamo o zajedničkom životu. Ili osjećajima. Ovo poslijednje je ipak tu...pokazuje se mnogo bolje i ljepše u djelima. I nitko ne kaže...ako već ne pričamo o budućnosti, da je nemamo.

Ono što se sagradi na zagrljajima kad su ti najpotrebniji...mislim da vrijedi.

22.01.2012. u 09:27 • 5 Komentara • Print • #

petak, 06.01.2012.

kratka priča...

- Evo ti toliko vremena. Učini sa njime što god želiš. Rekao je.
- Ono što učiniš, biti će samo tvoje. Dobro ili loše. I samo ćeš ti za njega biti odgovorna. Ne zaboravi. I otišao nekim svojim putem.

A što je ona učinila? Prvo joj se činilo da vremena ima puno, previše. Jedna ogromna praznina ispred nje. Kako će, što li će ona sa time? Što ako pogriješi, što ako sve zabrlja? Pa ona gotovo uvijek sve zabrlja, a sad joj čak nisu ni rekli što točno treba napraviti, to mora otkriti sama.

Jedan je dan provela vrpoljeći se u sobi. Nije željela izaći jer nije znala što bi vani. Čeznutljivo je pogledavala sunčani dan vani ali...uporno je odgađala izlazak. Došlo je vrijeme ručka pa je pronašla neki dobar recept i napravila fini ručak. Skuhala kavu, pročitala poslijednjih 30 stranica knjige. Otišla u kadu i oprala kosu. I nastavila se vrpoljiti.

Zatim je odlučila da je prekasno da nešto učini tog dana pa se mirno zavalila pred ekran i pogledala film. A na kraju, ako već može raditi što god hoće, onda...onda...želi gubiti vrijeme i gledati filmove.

Drugi je dan otišla u šetnju. I bilo je lijepo, no bilo joj je žao što nije povela nekoga. Ali koga? Poželjela je da ima psa.
Treći dan opet nije znala što bi i bila je potištena i preplašena.
Ostalo joj je još dosta vremena ali i nakon par loše prospavanih noći nije znala kako ispuniti to vrijeme, što učiniti sa njime. Bojala se išta započeti jer nije znala koliko joj za to treba vremena...i da li će to uspjeti dovršiti. Niti da li to zaista želi.

I tako je stajala ne radeći ništa, čekajući da se nešto dogodi. Ali...nije.

.........................

Tako to nekako izgleda. Samoća i strah, kada sam iskrena prema sebi. Neki neopisivo hladan osjećaj panike. Saznanje da to nije najbolje što mogu. I da ne znam kako bolje, ali da bi bilo što bilo bolje od čekanja.

Gubljenje u divnim danima sa nedefiniranim...i...strah kada ostanem sama. Čak i strah od toga da ponovo započnem raditi stvari koje sam voljela, jer se bojim da sam toliko lošija u tome jer sam ih zanemarila. I to ide u krug, ne započinjem pa me sve više strah. Čudno, glupo, ludo, a ne znam se otrgnuti od toga.

I znam da je ključ u tome da jednostavno započnem.

Nešto što me trenutno najviše veseli...je kuhanje. Mrzila sam ga nekada, bježala od kuhinje i kuhače. Znala sam raditi kolače jer su ti recepti tako točni i teško je zabrljati. Ali kad je trebalo dozirati neki začin u nekom jelu, to je bilo grozno...sve bi zbrljala, bilo bi ili bez okusa ili previše začinjeno. A to je sasvim normalno u početku.

Izgleda da mogu briljirati ako mi netko kaže što točno trebam napraviti i kako. Bez recepta je teže. Posebno u stvarima daleko kompliciranijim od ručkova.

Shvatila sam da poput nekih radnji knjiga ili filmova sanjarim o tome da imam neki svoj...dučanćić sa...ne znam...pecivima, slatkišima. Nešto takvo. Romantično zvuči, no nije za mene...prije bi bio neki takav dučanćić sa nakitom koji radim.

Još više o tome sanjarim o vikendici negdje na obali nekog jezera. Od kamena i drveta, mješavini masivnih greda toplih boja i modernog namještaja, hrpe stakla. Sa kaminom, čupavim tepisima i ogromnom terasom. Sa ugođajem doma. Ne mora čak ni biti toliko savršena kakvu ju sanjam, samo da je jednom pronađem. Nekako...mislim da hoću.

Znam da se fotografiji i dizajnu MORAM vratiti. Ne zato što je to ono zbog čega sam se trudila na faksu i teško izborila diplomu iako to nije moralo biti tako teško. Da nisam toliko čekala ponekad. Očito je ovo stara bolest.
Nego zato što to zaista volim. Nekako i znam. Ne onoliko dobro koliko bih mogla ili željela, ali nije da nisam do sad imala pokoji rezultat. Kad god bih savladala strah i makar se malo potrudila.

Negdje u meni čami uporno ta neka golema nesigurnost i inertnost. I iz nekog razloga kao da samu sebe programiram da ne uspijem. Ili ni ne krenem jer je sigurnije tako.

Moj život sada...je lijep. Ne mogu reći da nije.
Ali, nedostaje mu sadržaja. Nedostaje boja. I nedostaje one biti. Stvari koje volim, ali koje nisu tako lagane da ih se prihvatim u dan, dva, tjedan i savladam nego traže puno rada. I još poneko događanje, ponešto novih ljudi. Nedostaje poanta, cilj. Poput posla u struci ili vikendice na jezeru.

Onih čeznutljivo nedostižnih stvari, koje ipak, mogu postati dostižne.

Prije dvije godine ovaj stan kraj velikog parka bio je nedostižni san za kojim sam čeznula.
Mislim da bi mi samo to trebalo biti dovoljno da ZNAM da mogu.

Koliko sam ponekad glupa!

06.01.2012. u 18:57 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 02.01.2012.

Vratila sam se stranicama unazad. Tome i služi ovo zapisivanje, da me ponekad podsjeti gdje sam, gdje sam bila i gdje želim biti. A i to je doba godine, desi se dva puta godišnje da intenzivno tragam za time što zapravo želim, jesam, znam...oko rođendan i sad.

I pronađem jednu rečenicu sa naših početaka; zajedno smo fotkali jedno vjenčanje. Još dok smo čekali ispred crkve pričali smo ponešto o vjeri i tome kako vjera i crkva nisu baš jedno te isto i kako jedno poštujem a drugo prezirem. Licemjerja radi. I složili se oko toga. Putem prema mom gradu, gdje je bila večera nakon vjenčanja padao je prvi snijeg te zime...i već smo bili na temi brvnara u snijegu. I bilo je to sve skupa toliko čarobno. Snijeg i svjetla mog grada, šetnjica do trga. To što smo oboje očigledno jedva čekali ostaviti fotke i ostati na samo. Pričati, upoznavati se. Što i jesmo uskoro.

I onda ta izjava; ti se prvo moraš prestati bojati. Poznavao me nekako još i tad, kad još nije bilo moguće da me stvarno poznaje.

I doista. Ponekad se bojim prošlosti. Pogleda unatrag, kao da će me dohvatiti opet taj neki stari duh. Oni koji su me nekako držali u vlasti. Jer sam im to dozvolila. Ili samo moji strahovi. I činjenica da mogu daleko više, samo...ne znam kako. Ili znam, pa se ipak bojim krenuti. I sve to skupa, što smo izrekli već tisuću puta. Dok sam ridala preko telefona dok je on bio na putu, a ja na nekoj od vožnji biciklom po nasipu (uh, kako mi nedostaje bicikl...onaj, njegov, koji je ostao kod mog nekadašnjeg cimera, našeg prijatelja, jer...pokloni se ipak ne prosljeđuju dalje...). Ono što sam izrekla tamo na onom "svom" sprudu na Savi...dok me držao toliko zaštitnički u naručju.

Ono...što i sad stoji poput kostura u ormaru i čeka da se sa time suočim. A sve manje spominjemo...jer je tako očito. Samo...manje me štiti...kao da je isprva imao silnu potrebu zaštititi me. Možda...jer znamo da to mogu i sama.

Nedostaje mi malo ta sigurnost, nekoga tko bi se brinuo za mene. Pazio, štitio me. Kao mladunče, ili psetance.
Nedostaje mi ludost, otkrivanje, nepoznanica onoga nekoga preko puta. Koga želiš poznavati, a opet, želiš i da te iznenadi, ostavi bez daha. Bude drugačiji. Nedostaje mi to što me zgrabio i nosio preko ramena par puta dok smo se nešto raspravljali oko neke blesave gluposti. Nedostaju mi šetnjice oko jezera, vožnje biciklima, vožnje autom u predvečerje, nakon posla, lagano umorni, kad onako osjećaš otpuštanje stresa, gledanje svjetala i priče uvijek o istome.

Znam da smo si sada nešto više nego tad. Da se ne bojim više da će nestati na spomen osjećaja, a to je zaista bila samo moja zamisao koja me toliko uporno plašila i progonila. Znam da je tu, da je oslonac, da mu je stalo. Da mi je stalo, neizrecivo. I mogli bi se uljuljkati u tu sigurnost i nekakvu...rutinu, monotoniju. A ne želim to. Željela bih možda malo više od onog osjećaja nekada, kada smo...jedno drugome bili slatka nepoznanica koju tek treba otkriti.

Sigurno ima još puno toga za otkriti. U meni, njemu, nama. Svemu.
Ima i sve više nekih želja i željica...koje zatitraju. Pa pričekam dok ne prihvatim da to zaista želim. Pa se čudim kad se ostvaruju.

Nisam vjerovala da će ostati tu. I da nešto što je počelo tako ludo i naglo i na tom mjestu u mom životu na kojem sam bila kad smo krenuli može biti nešto lijepo i uzbudljivo i sigurno i prekrasno. Trebalo je godinu dana da...se primirim.

Za neke stvari treba jednostavno pričekati da sazriju. Meni očito ponekad sporo "dolazi iz dupeta u glavu".
Možda...sada nekako znam što želim na dvije trećine polja u svom životu. I...ili su ostvarene želje ili se ostvaruju. Samo ono jedno uporno čekam...a možda...bi baš ta promjena bila ona najznačajnija i pokrenula bi lavinu svega ostaloga. Opet. Na bolje...ipak...i ove, prošle godine, sve je jako značajno išlo na bolje. Vjerujem da će i ove.

02.01.2012. u 19:48 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 01.01.2012.

početak

počela je tako...da mi se ostvarila još pokoja prošlogodišnja želja...
još noći provedenih u onom zagrljaju...i prvi film koji smo pogledali zajedno...
i neke "moje" pjesme na njegovom laptopu...i izležavanje i šampanjac i vatromet...
i jedno od onih tako savršenih jutara kad se budim kraj njega...

i te riječi...jesu li zaista, je li moguće?
udavila bih se što nisam sigurna da sam čula te riječi, a ne nešto što slično zvuči...a onda nije htio ponoviti...
i onda ja ostanem tako zbunjena i iznenađena i...bez teksta jer...to zaista nisam očekivala...da ih on izgovori, a ja sam stoput jedva izdržala da ih ne izlanem...
i ako da...onda...onda sam neopisivo sretna...i onda...
onda ga jednostavno volim...

i nikada nisam dočekala novu godinu u nečijem zagrljaju...čak ni petogodišnjeg...
prošle smo šetali centrom grada i fotkali ona dva centimetra snijega na Markovom trgu...i pili čaj, tamo preko puta onog...mog birca u kojeg više ne odlazim...i bila sam u čudu da tako netko...postoji...
i slutila sam da je možda on taj netko za mene...
i bila sam i sretna i zapanjena i u strahu...

kao i čitavu ovu prošlu godinu...sve do onog osmjeha i pitanja kad se vraćam kada sam mu pokušala objasniti da vjerujem da ću u toj priči nekako već nastradati...do onog mogu li te onda zadržati neko dulje vrijeme, tamo na kupanju na onom jezercu...i do rođendana i selidbe i svih onih trenutaka kad je bio tu...

istopio se taj strah, napokon...

i...koliko god neuhvatljiv se činio...ipak...je moj...
činilo mi se da neću nikada doživjeti sa njim puno toga što je sad iza nas...

i možda baš...ostvarimo i ostale snove, kad su se već do sada svi redom ostvarili...na moje čuđenje...
i možda je sve već ionako bilo rečeno...u onom prvom pogledu...

imaš me...i imam te...

...

u tebe ću se zaljubljivati još tisuću puta...ponovo i ponovo...

...

p.s. bit će i ovo lijepa godina...
sretna vam :)

01.01.2012. u 17:45 • 2 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>