- Evo ti toliko vremena. Učini sa njime što god želiš. Rekao je.
- Ono što učiniš, biti će samo tvoje. Dobro ili loše. I samo ćeš ti za njega biti odgovorna. Ne zaboravi. I otišao nekim svojim putem.
A što je ona učinila? Prvo joj se činilo da vremena ima puno, previše. Jedna ogromna praznina ispred nje. Kako će, što li će ona sa time? Što ako pogriješi, što ako sve zabrlja? Pa ona gotovo uvijek sve zabrlja, a sad joj čak nisu ni rekli što točno treba napraviti, to mora otkriti sama.
Jedan je dan provela vrpoljeći se u sobi. Nije željela izaći jer nije znala što bi vani. Čeznutljivo je pogledavala sunčani dan vani ali...uporno je odgađala izlazak. Došlo je vrijeme ručka pa je pronašla neki dobar recept i napravila fini ručak. Skuhala kavu, pročitala poslijednjih 30 stranica knjige. Otišla u kadu i oprala kosu. I nastavila se vrpoljiti.
Zatim je odlučila da je prekasno da nešto učini tog dana pa se mirno zavalila pred ekran i pogledala film. A na kraju, ako već može raditi što god hoće, onda...onda...želi gubiti vrijeme i gledati filmove.
Drugi je dan otišla u šetnju. I bilo je lijepo, no bilo joj je žao što nije povela nekoga. Ali koga? Poželjela je da ima psa.
Treći dan opet nije znala što bi i bila je potištena i preplašena.
Ostalo joj je još dosta vremena ali i nakon par loše prospavanih noći nije znala kako ispuniti to vrijeme, što učiniti sa njime. Bojala se išta započeti jer nije znala koliko joj za to treba vremena...i da li će to uspjeti dovršiti. Niti da li to zaista želi.
I tako je stajala ne radeći ništa, čekajući da se nešto dogodi. Ali...nije.
.........................
Tako to nekako izgleda. Samoća i strah, kada sam iskrena prema sebi. Neki neopisivo hladan osjećaj panike. Saznanje da to nije najbolje što mogu. I da ne znam kako bolje, ali da bi bilo što bilo bolje od čekanja.
Gubljenje u divnim danima sa nedefiniranim...i...strah kada ostanem sama. Čak i strah od toga da ponovo započnem raditi stvari koje sam voljela, jer se bojim da sam toliko lošija u tome jer sam ih zanemarila. I to ide u krug, ne započinjem pa me sve više strah. Čudno, glupo, ludo, a ne znam se otrgnuti od toga.
I znam da je ključ u tome da jednostavno započnem.
Nešto što me trenutno najviše veseli...je kuhanje. Mrzila sam ga nekada, bježala od kuhinje i kuhače. Znala sam raditi kolače jer su ti recepti tako točni i teško je zabrljati. Ali kad je trebalo dozirati neki začin u nekom jelu, to je bilo grozno...sve bi zbrljala, bilo bi ili bez okusa ili previše začinjeno. A to je sasvim normalno u početku.
Izgleda da mogu briljirati ako mi netko kaže što točno trebam napraviti i kako. Bez recepta je teže. Posebno u stvarima daleko kompliciranijim od ručkova.
Shvatila sam da poput nekih radnji knjiga ili filmova sanjarim o tome da imam neki svoj...dučanćić sa...ne znam...pecivima, slatkišima. Nešto takvo. Romantično zvuči, no nije za mene...prije bi bio neki takav dučanćić sa nakitom koji radim.
Još više o tome sanjarim o vikendici negdje na obali nekog jezera. Od kamena i drveta, mješavini masivnih greda toplih boja i modernog namještaja, hrpe stakla. Sa kaminom, čupavim tepisima i ogromnom terasom. Sa ugođajem doma. Ne mora čak ni biti toliko savršena kakvu ju sanjam, samo da je jednom pronađem. Nekako...mislim da hoću.
Znam da se fotografiji i dizajnu MORAM vratiti. Ne zato što je to ono zbog čega sam se trudila na faksu i teško izborila diplomu iako to nije moralo biti tako teško. Da nisam toliko čekala ponekad. Očito je ovo stara bolest.
Nego zato što to zaista volim. Nekako i znam. Ne onoliko dobro koliko bih mogla ili željela, ali nije da nisam do sad imala pokoji rezultat. Kad god bih savladala strah i makar se malo potrudila.
Negdje u meni čami uporno ta neka golema nesigurnost i inertnost. I iz nekog razloga kao da samu sebe programiram da ne uspijem. Ili ni ne krenem jer je sigurnije tako.
Moj život sada...je lijep. Ne mogu reći da nije.
Ali, nedostaje mu sadržaja. Nedostaje boja. I nedostaje one biti. Stvari koje volim, ali koje nisu tako lagane da ih se prihvatim u dan, dva, tjedan i savladam nego traže puno rada. I još poneko događanje, ponešto novih ljudi. Nedostaje poanta, cilj. Poput posla u struci ili vikendice na jezeru.
Onih čeznutljivo nedostižnih stvari, koje ipak, mogu postati dostižne.
Prije dvije godine ovaj stan kraj velikog parka bio je nedostižni san za kojim sam čeznula.
Mislim da bi mi samo to trebalo biti dovoljno da ZNAM da mogu.
Koliko sam ponekad glupa!
Post je objavljen 06.01.2012. u 18:57 sati.