Čovjeka koji me nekada davno...dok sam još bila dobra djevojčica, zvao Nano...možda uskoro više neće biti.
I kaže mi nedefinirani, da to nije kraj svijeta. Nije. Nije kraj svijeta...ali je kraj svijeta kakvog znam. Kraj je jednoga svijeta.
Nekog mirnog i blagog svijeta. Nekog tko me postavio na noge. Nekog tko me učio voljeti životinje. I da je znanje ono što ti nitko ne može oduzeti. I da je jedino ispravno biti pošten prema svima. Čak i onima koji to nisu prema tebi. Nekoga sa kime sam zavoljela dugačke šetnje po šumi. I zbog koga mi je priroda postala bijeg i utjeha.
Nekoga tko je nenamjerno ozlijedio malenog zeca dok je kosio travu. I onda tog istog zeca uzeo doma i stavio u malenu kutijicu, na nekvu krpicu...i dao da se brinem za njega u nadi da će preživjeti. A maleno biće nije dočekalo jutro...i meni je skoro puklo srce gledajući tu ukočenu lopticu krzna kraj kreveta.
Nekoga...e sada suze teku u potocima...tko je donio ono bijelo toliko voljeno pseto sa ratišta. I nazvao ga bijelim vukom. I pokušao sušiti ga fenom...
Nekoga tko me sa tolikim ponosom gledao onoga dana kada sam primila diplomu.
Kraj je svijeta.
Svijeta koji se gasi.
Prerano...prebrzo...
Post je objavljen 27.01.2012. u 22:41 sati.