željela bih se probuditi iz ovog ružnog, ružnog sna...
zadnjih nekoliko dana je bolno, bolno, bolno...
tata se nije vratio iz bolnice...tko zna kad će...i da li će...
upala pluća...pa još upala...pa čir na želucu...koji nije čir...već tumor...koji je možda već i metastazirao...
i tako to ide...kad ti se u par dana sruši cijeli svijet...
i što mi to radimo tu, poput mrava, skupljajući mrvice...
smiješni u toj svojoj užurbanosti...
i u svim tim svojim malim svijetovima...
dok pokušavamo na hrpicu posložiti sve oko sebe, onako kako bi baš htjeli...
kad...dođu ovakvi dani...
i onaj toliko željeni laptop postane najmanje bitna stvar na svijetu...
i dao bi milijardu laptopa...samo da netko kaže...oprostite, zabunili smo se, vaš tata je dobro...
da barem to netko kaže...
i najgore od svega...zaista ne znam kako će biti pogledati u oči mog petnaestogodišnjeg brata...kojem upravo govore da mu tata najvjerojatnije umire...
ne znam kako će tek biti vidjeti TU bol...
i što mu reći...
i kako ga utješiti...
kad ne znam ni kako sebe utješiti...
Post je objavljen 26.01.2012. u 19:11 sati.