Vratila sam se stranicama unazad. Tome i služi ovo zapisivanje, da me ponekad podsjeti gdje sam, gdje sam bila i gdje želim biti. A i to je doba godine, desi se dva puta godišnje da intenzivno tragam za time što zapravo želim, jesam, znam...oko rođendan i sad.
I pronađem jednu rečenicu sa naših početaka; zajedno smo fotkali jedno vjenčanje. Još dok smo čekali ispred crkve pričali smo ponešto o vjeri i tome kako vjera i crkva nisu baš jedno te isto i kako jedno poštujem a drugo prezirem. Licemjerja radi. I složili se oko toga. Putem prema mom gradu, gdje je bila večera nakon vjenčanja padao je prvi snijeg te zime...i već smo bili na temi brvnara u snijegu. I bilo je to sve skupa toliko čarobno. Snijeg i svjetla mog grada, šetnjica do trga. To što smo oboje očigledno jedva čekali ostaviti fotke i ostati na samo. Pričati, upoznavati se. Što i jesmo uskoro.
I onda ta izjava; ti se prvo moraš prestati bojati. Poznavao me nekako još i tad, kad još nije bilo moguće da me stvarno poznaje.
I doista. Ponekad se bojim prošlosti. Pogleda unatrag, kao da će me dohvatiti opet taj neki stari duh. Oni koji su me nekako držali u vlasti. Jer sam im to dozvolila. Ili samo moji strahovi. I činjenica da mogu daleko više, samo...ne znam kako. Ili znam, pa se ipak bojim krenuti. I sve to skupa, što smo izrekli već tisuću puta. Dok sam ridala preko telefona dok je on bio na putu, a ja na nekoj od vožnji biciklom po nasipu (uh, kako mi nedostaje bicikl...onaj, njegov, koji je ostao kod mog nekadašnjeg cimera, našeg prijatelja, jer...pokloni se ipak ne prosljeđuju dalje...). Ono što sam izrekla tamo na onom "svom" sprudu na Savi...dok me držao toliko zaštitnički u naručju.
Ono...što i sad stoji poput kostura u ormaru i čeka da se sa time suočim. A sve manje spominjemo...jer je tako očito. Samo...manje me štiti...kao da je isprva imao silnu potrebu zaštititi me. Možda...jer znamo da to mogu i sama.
Nedostaje mi malo ta sigurnost, nekoga tko bi se brinuo za mene. Pazio, štitio me. Kao mladunče, ili psetance.
Nedostaje mi ludost, otkrivanje, nepoznanica onoga nekoga preko puta. Koga želiš poznavati, a opet, želiš i da te iznenadi, ostavi bez daha. Bude drugačiji. Nedostaje mi to što me zgrabio i nosio preko ramena par puta dok smo se nešto raspravljali oko neke blesave gluposti. Nedostaju mi šetnjice oko jezera, vožnje biciklima, vožnje autom u predvečerje, nakon posla, lagano umorni, kad onako osjećaš otpuštanje stresa, gledanje svjetala i priče uvijek o istome.
Znam da smo si sada nešto više nego tad. Da se ne bojim više da će nestati na spomen osjećaja, a to je zaista bila samo moja zamisao koja me toliko uporno plašila i progonila. Znam da je tu, da je oslonac, da mu je stalo. Da mi je stalo, neizrecivo. I mogli bi se uljuljkati u tu sigurnost i nekakvu...rutinu, monotoniju. A ne želim to. Željela bih možda malo više od onog osjećaja nekada, kada smo...jedno drugome bili slatka nepoznanica koju tek treba otkriti.
Sigurno ima još puno toga za otkriti. U meni, njemu, nama. Svemu.
Ima i sve više nekih želja i željica...koje zatitraju. Pa pričekam dok ne prihvatim da to zaista želim. Pa se čudim kad se ostvaruju.
Nisam vjerovala da će ostati tu. I da nešto što je počelo tako ludo i naglo i na tom mjestu u mom životu na kojem sam bila kad smo krenuli može biti nešto lijepo i uzbudljivo i sigurno i prekrasno. Trebalo je godinu dana da...se primirim.
Za neke stvari treba jednostavno pričekati da sazriju. Meni očito ponekad sporo "dolazi iz dupeta u glavu".
Možda...sada nekako znam što želim na dvije trećine polja u svom životu. I...ili su ostvarene želje ili se ostvaruju. Samo ono jedno uporno čekam...a možda...bi baš ta promjena bila ona najznačajnija i pokrenula bi lavinu svega ostaloga. Opet. Na bolje...ipak...i ove, prošle godine, sve je jako značajno išlo na bolje. Vjerujem da će i ove.
Post je objavljen 02.01.2012. u 19:48 sati.