so far away...

četvrtak, 29.09.2011.

sjećam se nekih priča...
koje su počinjale sa nekom samopouzdanom djevojkom...ženom...kakva sam željela biti...
postati...
bez da ovisim o mrvicama nečije ljubavi, o prihvaćanju "onog nekoga" tko mi je u tom trenutku bio ogledalo...
završilo bi to obično nekim razdobljem kada bi i stranci na ulici dobivali neke lijepe osmjehe...
i kada bih zaista bila ta žena...
samo što...našlo bi se uvijek nekih novih ogledala u kojima mi se odraz svidio...
a kasnije postajao neka zamučena voda koja te vuče u neke nemilosrdne ponore...
ne uvijek, samo ponekad...

zaboravljala sam da ponešto ovisi i o ogledalu...
i da je malo onih koji neće iskriviti sliku čim im daš priliku...

sada...opet koračam u neki novi, slobodniji, odgovorniji svijet...
srljajući i naglo, pa opet nesigurno, kao što to obično radim...
znam da ovo ne moram prispitivati, odluka je dobra...ne znam samo zašto sam toliko dugo čekala...

znam da sam imala svojih grešaka...i ponekad birala liniju manjeg otpora...prepustila da...vrijeme ili netko drugi presudi...
i da još uvijek radim nešto...što je odabralo mene, a ne ja to...
pa ipak, postalo je dio mene...
jedno problematično dijete, koje čak nije ni moje...mada me često upravo to pitaju...teoretski...pa sa 17, moguće je...
i koliko god da sam oduvijek tvrdila da ne želim djecu...
uvijek sam ih voljela...
i ima nešto što volim u tom poslu...

možda...ni onaj drugi put (kada sam birala fakultet) ne bi bio krivi...
i matematiku i djecu...našla bi ja ponešto i u tome...

ionako tisuću puta poželim da život bude jednostavan poput matematike...logičan...jer ona je meni prije svega silno logična...

odlutala sam, kao i obično...
možda će mi iz ovog razdoblja života ponešto nedostajati...možda baš taj uporno posuđivani bicikl koji ne nosim sa sobom...možda i priče sa cimerom koji je ipak suviše depresivno društvo...
možda dio grada koji mi se nekako ipak svidio, mada mi je prije bio ružan i nezanimljiv...

selim blizu mjesta gdje sam baš željela živjeti...tako da...baš ono što želim...ipak dobijem...
selidbu...i dio grada...

i sinuse u malo boljem stanju, ako je ikako moguće...ne znam samo kamo otići na taj servis :)

srijeda, 21.09.2011.

potražim jednu pjesmu i pronađem obradu jednoga od onih koga nikada neću čuti uživo (Tošea)...pa ipak, original tu daleko više paše, da se zna da i ja cijenim originale



eto...pjesma sve govori za one koji tu dolutaju i kad ne treba...

a možda su bili i u pravo vrijeme tu, svojim odsustvom kada su bili najpotrebniji, pa nek se sad žale,
ja sam svoje naučila, to mi je jedino bitno...

ljuta sam neopisivo na nekoga tko je donio bocu alkohola alkoholičaru...
sebe što barem na nekom polju pokušavam ispraviti ono što samo oni koji su si to stvorili moraju ispravljati...

što svu tu silnu energiju nisam utrošila za sebe, posebice kad odradim nešto malo u struci i vidim koliko me to veseli...

nema veze, znam što ne valja, s vremenom ću naučiti i kako to popraviti...

i nekako puno više vjerujem sebi i onima za koje znam da im mogu vjerovati, tih je sa godinama sve manje...

nikada nikome u život nisam ulazila sa zlom namjerom...niti im se javila kasnije sa takvom...

ono što smo iz zajedničkih djelića puteva napravili, napravili smo zajedno i neka, zašto žaliti?

ma da? pretpostavku tko si sam napisala, ako si i netko drugi, vrijedi isto ovo gore za sve...

zato, ajde, živi svoj život i pusti druge da žive svoj

adio!

ponedjeljak, 19.09.2011.

izrekla sam gotovo sve
i znaš kako se osjećam i znaš koliko mi je stalo
za to je trebalo hrabrosti
pa i za suze...
i povjerenja koje si stekao, malo teže nego neki,
malo sporije i daleko potpunije...

znaju zaboljeti neki stari ožiljci...
i teško je kretati nekim novim putevima...
pa ipak...
zašto ne biti dijete koje se veseli novome i nepoznatome?
na kraju krajeva...I was a little bit lucky...i sa kišom danas...
i sa dosta toga...

u svim tim svojim lutanjima ipak, uvijek nalazim način...
i učim...
i otkrivam sebe...

i tebe...
i svijet...

u tome je i poanta, zar ne?
pokušat ću ne gubiti vjeru...u sebe, tebe, nas...i još onih par dragih ljudi...
vidjeti dugu i sunce i kišu i pahuljaste oblake, neke divne kadrove...

a ponekad jednostavno zatvoriti oči...i sanjati...
zašto to tako često zaboravljam?
jer su mi branili?
a znam da ne živim bez toga...

subota, 17.09.2011.

sada kada je stigao donekle radni vikend (ali radni u polju koje volim)...
nakon jedne mirnije prospavane noći, susreta sa nedefiniranim (ma, zauvijek ću ga tako zvati)...

hajdemo okrenuti i pozitivnu stranu medalje...
prošla je godina dana u kojoj nisam baš puno radila u struci, ali sam imala prilike naučiti prilično od cimera i njega...
cimera sam upoznala toliko da znam prepoznati čak i ono kada sam sebi laže...vrijedi i obrnuto...
sa njime sam naučila izreći što me muči i riješiti sukobe, prije to nisam znala...

nedefinirani je uvijek bio tu sa savjetima koji su bili više nego dobri...o životu i svemu...i sa konkrentnom pomoći u konkretnim poljima ako je zatrebalo...

bio je i cimer, ali...on je donio i dosta toga što nije dobro ispalo u konačnici...

još uvijek mrzim tražiti pomoć, a i sama ponekad premalo zapnem...
kako je rekao cimer, zaokupim se sitnicama i brinem zbog njih a oko velikih i bitnih stvari i dalje ne znam kako...

roditelji...boli sve to zajedno još uvijek...vidjeti da čak i moja lutanja doživljavaju samo kroz sebe...ne pitaju baš puno kako je meni, samo viču kako je njima....pa ipak, više se ne svađam s njima i ne ratujem, nema to smisla, neće vječno biti tu...daleko manje boli nego što je nekad boljelo...

sve što me muči ispričala sam nedefiniranom...i prvi se puta rasplakala pred njim...a ne plaćem pred ljudima kojima ne vjerujem...što znači da je ipak zavrijedio to moje krhko povjerenje....u trenutku kad sam poželjela i od njega pobjeći...

sada tek krećem u potpuno samostalan život, kojem se čak i veselim...
ne volim, ne želim ovisiti o drugima...

ima tu još dosta ne i u pozitivnim stranama...možda sad znam što ne želim...pa će lakše biti posegnuti za onim što želim...

i to je početak...

i javio mi se petogodišnji...čini se zadovoljan, sretan...i ja sam sretna zbog njega...
prisjetili smo se nekih zajedničkih lutanja, kaže da još čuva uspomene...
neke lijepe i bezbrižne godine proveli smo zajedno, drago mi je da se toga sjetimo...

četvrtak, 15.09.2011.

Što ispisati?
Reći koliko je kaotično sada sa ovim poslom? koliko se borim sa vjetrenjačama i sve većim otporom djeteta koje možda ne može...ali puno je veća vjerojatnost da ne želi ništa raditi? zašto i bi, kada ima druge koji to rade za njega? i može biti beskrajno bezobrazan, čega je često i svjestan, bez ikakvih stvarnih posljedica?

Reći da pretaćem iz šupljeg u prazno jer opet bježim od nekog tko me poznaje i tko mi zamjera što...ne radim ono što bi bilo u mom najboljem interesu? Cimer. Upoznali smo se i predobro, ne možeš ne upoznati nekoga tko ti se šeće stanom gotovo uvijek. Ne možeš ne vidjeti iste one mane koje i ta druga osoba ima i koje jako ružno mogu odrediti čitav nečiji život.

Reći da selim ponajviše zbog cimerice kojoj ne želim prekršiti dogovor...a da je meni to prebrzo. I da će mi biti teško financijski i da ću još više ovisiti o ovom poslu koji je...suviše težak.

Da me užasno strah jer me sve ovo grozno podsjeća na prošlu godinu.
I da sam svjesna toga da vrlo često ponovo i ponovo radim iste greške.

Da pobjegnem umjesto da se suočim.
Da često strahujem i neosnovano.

Da toliko malo viđam onoga nekoga kome je toliko riječi i stihova ispisano i da sumnjam da će to opstati. I da više nisam ni sigurna želim li. Jer...patim, kad ga nema, kada se ne javi. Kada ga ne zanima knjiga koju čitam. Ili je rađe negdje drugdje nego samnom, a ja to vrijeme odredim za nas.
I da se neopisivo bojim o tome pričati...jer...bi moglo ispasti da ga želim mijenjati, da tražim previše...da...ne znam što...bojim se da izgubim i ovo što imam. Ili sam imala.

Bojim se da ne ode jer...vidi da sama ne radim ono što trebam i želim.
Bojim se i da ostane jer misli da sam previše slaba sama.

Bojim se. Budim se u strahovima.
I sve sam to već prošla i preživjela sam.
Zato ću i sada.
Utjehe su uvijek neki zalasci sunca i neke krznene loptice koje me vesele. I uvijek će.

Roditelji...ne mogu prihvatiti tko sam. Ne pitaju kako sam. Taje selidbe.
Prijatelji...nekako nestanu kada ih najviše trebam. Osim ponekih. Od kojih selim.

Bježim li ja to, od svakog vezivanja? Od svakoga tko me poznaje dovoljno da me može povrijediti?
Vjerujem li ikome? Igdje? Ikada?

I sve to...sam si sama posložila. Mogu li nekako bolje presložiti?

petak, 09.09.2011.

zauvijek lutam...

još jedan stari post...toliko prikladan, sada, kada se spremam na nova lutanja
selim. ponovo.
nakon što sam zavoljela ovaj kvart, uredila ovu sobu i stan, zavoljela ljude oko sebe...

sada kada vidim da mogu zauvijek sve mijenjati, bježati, tjerati ljude od sebe...
samo zato da sakrijem koliko mi je stalo do njih, bilo koga...a koliko malo do sebe...

i trudim se ne razmišljati na taj način, već godinama...
ne trudim se dovoljno oko sebe...

ne znam što točno želim, imam ideju o tome što i nikakvu ideju kako to sprovesti u djelo...
imam toliko dragih ljudi kojima se ne usudim pogledati u oči i reći istinu jer se bojim da bi me zbog toga odbili...
da nisam ispunila očekivanja...roditelja, kumova...svoja vlastita...

da sam u trenutku kada su se oni razočarali samnom, krenula ostvarivati još više ta razočaranja...
da još uvijek žudim za time da me upoznaju prihvaćaju i vole...
znam da ponešto od mog života nikada neće prihvatiti ni razumjeti...ali...zar ne mogu barem dio?
mogu li i znam li prihvatiti to i sama?

sve one suze jučer...toliko obaveza i promjena u samo dva tjedna...
i sve ovo...sva silina nekog mog dugogodišnjeg bola koja je isplivala iz mene...
kraj osobe koja me donekle može razumjeti i koja mi je postala veliki prijatelj...
i nažalost, učitelj kojim putem ne smijem krenuti...

i znam da nije sve crno i da se uvijek nađe način...
voljela bih znati kako pronaći onaj neki ljepši put...onaj samo moj...a putem ne gubiti ljude koje volim...
kako ostvariti svoje snove i biti tu za one koji me trebaju? kada to stići?
kako se prestati vrtjeti u sve sumanutijim krugovima?


kako pustiti ruku djeteta...jer ovo dijete mora odrasti?

pa opet...samo ta odrasla djeca...će drugoj djeci pružiti ruku...


16.04.2011.




svi ti dolasci i odlasci...
zar se ne umoriš tako, putujući danima, godinama?

zar ti nisu strani svi ti gradovi i nepoznata lica?
gdje li nalaziš utjehu u hladnim zimskim noćima?

nije li ludo provesti život na kolodvorima?


od čega li to bježiš?
kome odlaziš...i koga to ostavljaš?
i kako li je to početi ponovo negdje daleko?

lutalico iz budućnosti, jesi li sretna?
da li još uvijek lutaš?

i promatraš li ponekad lica
sretnih ljudi koji rastu na jednom mjestu?
promatraš li obitelji i čezneš li ponekad za toplinom
i osloncem i prijateljima i onima koji su možda ipak nekako mogli
to postati?

lutalice, poželiš li se skrasiti, sada kada je prekasno?
jer su ti lutanja u krvi i teško je izgraditi sada sve iz ničega

lutalice, sanjaš li o domu?
misliš li još uvijek da ga nisi zaslužila?
i da je baš tebe nekako zaobišao?

lutalice, znam da si željela...graditi domove
na sprudovima od pijeska...
nestalnim nekim mjestašcima, draga...ne ide to...

lutalice, pronađi ga jednom...
u šumu proljetnog lišća dok podrhtava na vjetru...
u valovima mora...
u ljubičastim tulipanima nekih davnih sjećanja...
i obalama...mora i rijeka...
i kovčegu u kojem još uvijek stoje neke prastare figurice...
i stihovi...

i lutanja su ljepša kada imaš kome o njima pričati
i kome se vraćati...

petak, 02.09.2011.

evo ipak jedan stari...od 08.07.2011.
sada mi nedostaje, no nadoknadit ćemo :)
a kad u 6 ujutro na radiju svira The Sweetest Thing od U2-a, riješila sam poneki problem od jednog ludog tjedna i imam šanse za nešto lijepo na poslovnom planu, dan ipak ne može biti loš :)



ležanje na tebi poput plišanog mede...
dva tri nježna ugriza po tvom vratu...i hrpica poljubaca...i ono grickanje uha sve dok ti se ne otme pokoji uzdah zadovoljstva...i količina sreće koja bi me mogla ubiti...
i još par poljubaca...kako te volim ljubiti...

ponekad samo što mi ne pobjegnu one dvije riječi...o kojima se ne govori...
bi li to bilo kao u pjesmi?
...and then I go and spoil it all by saying something stupid like I love you...

jesam li samo ja tu luda i opijena...
i zaljubljena preko ušiju?
i sretna, sretnija nego što sam ikada sanjala da bih mogla biti

dok gledam u te nasmijane oči i zadovoljni osmjeh vječitog dječaka...najdraži mi prizor...
može li se umrijeti od sreće...ili ljubavi?
kada se toliko silno trudiš da sve to skupa zadržiš u sebi...

a piše ti na licu, u svakom osmjehu i svakom pokretu...
pa čemu onda?

bi li nas ubilo to...da se i kaže ono što se (ja vjerujem) ipak jako dobro zna...

znaš li sve one tužne filmove kakve je volim?
ponekad je prekasno reći sve ono što smo živjeli...

i ponekad mi je svega toga previše...
previše da se ni ne spomene...
baš kao u filmovima...onima, o pravima...

<	rujan, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv