so far away...

nedjelja, 30.03.2008.

auto show...

evo,kao i polovica nas jadnih i siromašnih hrvata, jučerašnji dan sam provela na našem dragom auto showu...koji je kao i uvijek zabljesnuo kao glavno središte svih zbivanja ovih dana, te glavno tržište sjajnih limenih ljubimaca i još sjajnijih fufica...

zanimljivo je da je pored sve sile nas koji smo došli pasti oči,nadajući se da ćemo nešto dobiti na lutriji i prestati se brinuti dali ćemo ikada imati jednog pristojnog ljubimca ili ne...bila i neka sila koja je odmah pokupovala sve one najljepše i najskuplje male auteke...

prvo što smo zapazili je bila smiješno loša organizacija parkinga, nekih sitnica itd.ali nije to ni tak strašno, neću cjepidlačit...ljudi je bilo more...kako sam ja fotkala, cijelo sam se vrijeme morala probijati i trčati za svojima da ih ne izgubim...ili prije oni mene...

auteki ko auteki su me se poprilično dojmili,naravno,ja ih gledam prvenstveno kroz dizajn, pa da izdvojim samo one najdraže mi uratke...najprije smo proletili kroz najzapadniji paviljon sa motorima i tuniranim autekima, tamo mi se dopao najviše ovaj simpatični dosjet:




nakon toga smo krenuli u drugi paviljon gdje nas je dočekalo najbolje iznednađenje uobliku renoa lagune coupe concepta, koji je u sklopu moram priznati najbolje dizajniranog štanda plijenio pozornost svih prisutnih, a ponajviše moju, jer, zaista, auto je nešto najljepše što se dizajna tiće što sam vidjela...vjerojatno ikad...jest da sam pristrana, volim renault, još više volim koncepte,ali ovo je strašno...




stajala sam bez riječi kojih pola sata pred njim, stvarno je prekrasan i nadam se da će doći neizmijenjen u prodaju...ako ću ikad moći,taj je moj...evo još detalj mali:




i tako, slučajno se desilo da sam u prvih 15 minuta vidjela sve što bi se mene moglo dojmiti...
posvuda je bilo svega i svačega, a kao apsolutni hit se pokazala bijela boja...gotovo polovica auta, ako ne i više bila je bijela, posebno oni koji nešto vrijede...i,moram priznati, dobro im stoji,nema što...

ono što je još bilo znakovito bila je silna pristupačnost dragih nam hostesa...na kraju priče kaže meni moj dragi, ne mogu vjerovati kako su ti se sve namještale kad god si okrenula objektiv prema nekoj,a kažem ja, da, pa imam malo ozbiljniji fotić, pa me se malo ozbiljnije i shvati...a on će na to...moram i ja nabavit takav fotić...eh, mustra jedna...

po pitanju hostesa najveći show su napravili u wolksvagenu, nema što...
evo,jedna teta, a ostalo budete vidjeli sami...




za kraj, onaj zadnji paviljon sa svim našim neostvarenim snovima:

otud samo dvije fotkice....one najdojmljivije:




i ova za kraj:




nadam se da ste uživali u vožnji...

četvrtak, 27.03.2008.

nastavak...

Nastavak peripetija slijedi…

Heh,što mi je zabavno u zadnje vrijeme…daklem, jučer sam radila skoro cijeli dan, ljudovi u staroj firmi su bili happy da me vide,bilo je super…

poslije toga dolazim doma, već poprilično umorna, a onda me fino zaskoće svi redom…kolegica s faksa koja ne zna kako instalirati font, tata koji je na kompu negdje nešto spremio, a ne zna gdje, a ne zna ni kako je to nazvao, ali, daj mu ja to ipak pronađi…pitala sam ga, dobro jesam ja vidovita da ja znam di si ti nešto spremio što ni sam ne znaš što je…

Nakon toga, konačno nađem vremena da nešto pojedem i sredim se, sjednem u sobu i uopće stignem razmisliti kaj još sve trebam obaviti, kad tamo, evo opet netko kuca…naravno, opet tata…

A pazi sad ovog urnebesa:

T: mogu pitat nešto?
J: možeš
T:a jel se može komp ištekat iz struje dok ne radi?
J:može, ali kaj će ti to, pa ne troši struju dok ne radi
T: kak ne,troši ona lampica na monitoru!!!

J: tata,dobro jesi ti normalan???ja radim, imam ispita na faksu, i toliko obaveza da ne znam kud bi sa sobom, a ti mi dođeš tu s pričama o lampici na monitoru.pa dobro,daj,odi van…

I tako, s lampicom koja troši puno struje se završila priča od jučer…

Jutros…ustala sam se u 5 da stignem nešto malo i učit prije nego što krenem prvo kod zubarke pa na posao…poslije,dolazim zubarki i kažem joj, pa čujte, ja se tu kod vas dođem malo odmorit dok sjedim…
smije se ona, rovari mi po zubu kao da joj se nešto grdno zamjerio, ja se naravno, sva tresem, pa me pita,jesi živa? Ja na to, pa jesam, kako nebi bila…nije to ništa prema ovoj dvotjednoj glavobolji koja me sad mući…

Poslije sretnem frendicu iz srednje, prepričavam joj dogodovštine, a kaže ona meni, pa dobro, kak to da ti studiraš još, pa ti, znaš kakva si bila u gimnaziji, kaj se s tobom desilo…kažem ja, moj faks! Malo smo se zezale oko svega toga, uglavnom sad sve svoje probleme okrećem na šalu…

Na poslu je bilo stvarno veselo danas i vedro, većinu vremena smo proveli zezajući se…poslije sam još otišla do frendice, pa do bivših bivših kolegica i tako, uz puno puno vedrine prošao je i ovaj dan…

Sutra, sutra imam ispit od 15 stranica teksta koje jedva da sam takla do sad…bit će smiješno ako i to padnem…još jedan u nizu viceva…ali,ne smeta mi…napisat ću knjigu…al,teško da će itko nadmašit lampicu, kaj vi mislite?

I tako, raspored mi je pretrpan sasvim, ali sve nekako stižem, sretna sam jer svuda gdje dođem imam osjećaj pripadnosti, ne sjedim doma nad knjigom i ne brinem…nemam vremena za to…a čak i učim kolko stignem…stvarno sam sretna, uz sve peripetije i zbrke…volim gužvu :)

utorak, 25.03.2008.

nedam se...

Ajme koji dan. Ne tako davno čitala sam dogodovštine jednog ludog dana kod broda, a danas ja imam peripetije…svih vrsta…

daklem, da krenem od početka…za blagdane sam bila kod najdražeg, pa sam danas ujutro potrpala sve svoje stvarčice u svoj dragi ruksak, tako da se jedva zatvorio jadan i krenula prema faksu, pa doma…

ali,naravno, nakon što sam izašla iz kuće, prelazim ja lijepo i pristojno na zebri cestu, a kad tamo neki ne bih sad htjela reći kojim sam ga imenom nazvala, ali, uglavnom nije lijepo…taj neki gospodin u crnom starom mercedesu je fino nagazio na gas umjesto da mi stane pred zebrom… mora da testira koliko brzo trčim ili koliko mi treba da dobijem srčani od straha, ili je jednostavno onaj lik kojim sam ga i nazvala…

nakon toga odem do kioska da kupim nešto za čitati u vlaku, pitam tetu u kiosku dal ima digital foto, a ona mene samo gleda…nema odgovora ni a ni b,bleji ko tele…zagledam ja svoj dragi časopis, zgrabim ga,vidim da je malo zgužvana prednja strana, ali, nema veze, nije strašno…neću bit picajzla kakva znam biti…pokažem jadnoj zbunjenoj teti i di je cijena i odjurim u vlak…sjednem, otvorim časopis i vidim iznenađenje, sve stranice su mokre i slijepljene,a korice prepune prašine… došlo mi je da odem do one zbunjene tete i uši joj isčupam, pa kakve to časopise prodaje?

Zatim, vlak se vuće mic po mic, do zg mu je trebalo nekoliko dana, bar mi se tako činilo…kad sam konačno dosoptala do faksa, jer imam dobar komad za pješačiti do svog dragog faksa. Tamo sam trebala samo kupiti prijavnicu i prijaviti ispit, no to se otegnulo jer se tamo neka cura natezala s tetom u referadi oko upisa nekih ocjena i bla bla…kasnila sam na bus za doma…jedva sam doteglila svoj ruksak doma, a doma me doćekao ljubomorni brat jer sam dobila novi mobitel bolji od njegovog…malac ima 11 pa mu je oprostivo još takvo ponašanje…ali ne zadugo…

onda me ulovila glavobolja…opet…već me dva tjedna svaki dan točno tempirano u 2 sata popodne počinje boljeti ovo šuplja tikva koju nazivam glavom…i tako u nedogled…ne znam dal da ju zamijenim za neki korisniji model ili što, ali ovo je svakako pretjerano…

I sad, nakon svih ovih strka i zbrka idem u krevet…jer sutra radim…jupiiiii…doduše samo na par dana me primaju natrag u staru firmu, taman kolko mi treba da malo pobjegnem od učenja, zaradim koju kunicu i pozdravim stare kolege….falili su mi…kolko god šutljivi bili…

Al nedam se ja, ni glavobolji ni ničemu…posla imam kao u priči, ne znam čega da se primim, no vedra sam, čak i uz stalnu glavobolju i dnevne peripetije…

ponedjeljak, 24.03.2008.

inspiration...

ludo je kako ponekad sve oko tebe vodi u istome smjeru...

neki dan sam bila na jednome ispitu, a profesorica koja me nije vidjela već par godina pitala me, što je s tvojim fotkanjem i s National Geograficom? Zbilja ne znam kako se sjetila, ali...davno sam joj pričala da je to moj san snova...

danas,sam krenula gledati jedan film...koji,ajde,još sam pod dojmom, ali sigurno ulazi u najboljih 5 što sam ikad pogledala...i koja je poruka filma?ona ista koju jedan veliki dio mene vrišti...a to je da nikada,ali baš nikada ne smiješ odustati od onoga što jesi...onoga što te pokreće kao nikada ništa, onoga što si ti i bez čega ništa nema smisla, bez čega nijedan osmjeh nije sasvim iskren...

priznajem, ja sam se za ovaj svoj san borila ludo....ali, u zadnjih pola godine kao da sam odustala...a otad ja nisam bila ja...ni sekunde...

prije dvije godine...radila sam u firmi u kojoj je sam posao bio pakleno težak...a još je teže bilo podnositi svakodnevne terore ljudi koji su bili toliko ogorčeni i zli,da su se svojski trudili zagorčati nama studentima svaku sekundu tamo...mora da su imali oklade koliko će tko izdržati....ja sam izdržala jako dugo, puna tri mjeseca, rada ponekad i preko 12 sati dnevno, dolazaka i odlazaka na mjesto koje i dan danas kad vidim gledam s gađenjem...

ali izdržala sam onoliko, i ni sekunde više koliko mi je trebalo da si skupim za fotić...dan kada sam ga dobila u ruke....bio je jedan od najsretnijih mi u životu...
kasnije su krenule stvari nekako na bolje, prva izložba,ništa znaćajno,ali,ipak je i moje ime bilo tamo,prva objava fotke u časopisu...

a nakon toga....stanka...ne znam što se to desilo da sam jednostavno odustala od svog največeg sna...u meni još uvijek ima toliko beskrajno puno ideja, želja, svega onoga što ne nalazim načina za izraziti...baš kao u glazbi, u ovome filmu...
u meni je ono nešto što me pokreće,ali ponekad tome ne dajem šansu...neću više tako...kad mi polako već sve oko mene govori da ne odustajem od stvari koje najviše volim!

pogledajte film, zove se August Rush, doista je predivan i pun prekrasne glazbe i još ljepših poruka....

još jedna pjesma;

petak, 07.03.2008.

za najljepše oči u gradu...

ja imam pjesmu o ljubavi....

znate ove stihove? ma kako nebi...
daklem,ima jedna priča o meni i ovim stihovima...i još puno njih od tog jednog od rijetkih naših pjevača koje izrazito volim...

do sada sam već dala naslutiti da mi je ovo razdoblje u mom životu nekako poprilično burno...zapravo,bilo je strašno teško...unatrag zadnjih nekoliko godina, pogodilo me poprilično nevolja od onih obiteljskih, preko financijskih (ah,tko tih nema?) do onih najtežih vezano uz moj dragi faks i opčenito sve moje ciljeve po pitanju zaposlenja i svega sličnog...
priznajem,na ove sve obiteljske i ine nevolje nisam mogla baš previše utjecati, to je jednostavno skup svih onih nekih događaja koje silno želimo zaboraviti, onih za koje bi željeli da se nikad nisu desili...
ali, pravi problem je ipak najviše bio u mom zabušavanju po pitanju faksa...isprva sam nadobudno krenula na taj svoj faks, uvjerena da je to upravo ono što želim, idealizirajući sve...čak sam i držala super ocjene, još i sad mi je prosjek ocjena negdje oko 4.0...što i nije tako loše...ali... eh,to ali...s vremenom se pokazalo da je taj fakultet zagubljen u nekom davnom prošlom vremenu...da učimo stvari koje su se prestale koristiti prije dvadesetak godina i da o novim tehnologijama, a posebno o dizajnu...mom smjeru, ne učimo ništa...ali,apsolutno ništa...da situacija sa zaposlenjem i nije tako bajna,da nije sve baš idealno...

i tako,s vremenom sam ja počela više pažnje posvećivati nekim svojim dražim si dijelovima života...počela sam raditi, fakultetske obaveze su stajale po strani kao nešto što stignem još...pa tek sam upisala apsolventsko...sve ću ja to riješit...eh...ali,prošle su te dvije apsolventske godine, a ja još uvijek imam dvoznamenkasti broj ispita...

i tu, negdje prije koji mjesec je počelo nešto što je ličilo na nagli i tupi pad sa oblaka...jer, kakva sam ja, silno sklona idealiziranju, očekivala sam da nekako lagano riješim probleme sa faksom, još sam i imala neku ponudu da dođem raditi u jedan studio, činilo mi se da za sve imam vremena i da sve izgleda baš super...heh, kad je ona ponuda za posao propala, a vrijeme mog apsloventskog se nemoguće brzo bliži kraju shvatila sam da me gadni problemi očekuju...i postala skroz ne slična sebi...tako mi barem svi kažu...

uh,stvarno idem naširoko i na dugačko...ali,što sad...kad sam već toliko izblebetala...i tako.u zadnjih nekoliko mjeseci sam dala otkaz u firmi u kojoj mi i nije bilo tako loše raditi....ali, nisam uspjevala ništa rješavati na faksu, a i ,nisam imala neku veliku šansu napredovati tamo...ipak,sad mi je žao što više nemam nikakve prihode...
zatim, odlučila sam se maksimalno posvetiti faksu, probati spasiti što se spasiti može....teškom mukom sam riješila jedan ispit...koji slovi kao najteži na faksu...ali,imam ih još toliko, da mi se ta brojka neprekidno proteže mojim nočnim morama...
u tom razdoblju nekako sam se povukla u sebe....optužila se za krajnji nemar i neodgovornost.uvjerila se da nikako ne mogu dogurati do kraja tog faksa i da sam si skroz zeznula život...postala dosta tužna, neprekidno pesimistična...u silnom strahu što ću i kako...uvjerena da nemogu nikako naći posao i sl...
strašno...ne mogu vjerovati zapravo koliko sam pretjerala u tome svemu, nije mi jasno kako...nitko od mojih najdražih više nije znao kako da mi pomogne, pokušavali su na razne načine, savjetima, odvođenjem na izlete, shopingom,bilo čime...no nije išlo...sve bi samo izmamilo samo neki polu kiseli smail na mom licu...

no...jučer smo otišli na koncert Nene Belana... i moram priznati da me to konačno oraspoložilo, vratilo mi osmjeh na lice...
smiješno je kako nekad kažeš neke stvari onako,bezveze, možda u šali ili ni ne očekujući da tako nešto može biti istinito,a da na kraju to postane neobična istina...
e, ovo ljeto smo također bili na koncertu od Nene...i to na najdražem nam Murteru, uživali smo neopisivo...more, njegove ludo lijepe pjesme, večernji povjetarac uz samu obalu...i, nekako nam se urezalo par stihova u nas...onih iz Galeba, "di mi je srce ostalo, ostalo u čežnji samoj...i nikada nije prestalo, željeti se vratit tamo...." ....
bilo je to prije nego što su počeli problemi kod mene, nekako sam slutila da oni tek dolaze...i, kao da se stih ostvario, doista mi je srce zauvijek ostalo zarobljeno tamo...na tom otoku koji me osvojio i koji volim više od ijednog mjesta na svijetu....uz tu pjesmu i uz moju ljubav...dok se grlimo i pjevamo ....a jučer, jučer se vratilo...

i kao da sam u jednom trenutku bila opet uz more, opet bezbrižna, opet sa svim svojim nadama i snovima...na koje imam potpuno pravo...jer bez nade i snova ni ne živimo...
ima jedna rečenica iz nekog filma ili serije od neki dan, kaže, pravi san je zapravo moći sanjati...i doista, bez toga, mi nismo mi...posebno ja nisam bila ja...jer, kao prvo sam sanjar...veliki...

i sad eto, ponovo dišem, ponovo se smijem...znam,nije lako neko vrijeme...ali, preživjet ću...i malo se češće smijati...jer ništa nije toliko strašno kad si svjestan da ipak ima i puno puno toga lijepoga na ovome svijetu...u sitnicama...u povjetarcu. koji ti šapće najljepše stvari....i u ljudima, stvarima i pjesmama koje ti pomognu da se digneš i kad je najteže....

za kraj,uživajte:

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv