so far away...

nedjelja, 20.04.2008.

money,money...

ja zbilja više ne znam kud je ovaj svijet otišao...
znam,ovo zvući toliko seriozno kao da to piše osoba od barem 80 godina koja se zgraža nad čudima tehnologije,neobuzdanom mladeži i ko zna čim,ali,eto,ne mogu si pomoć...

pokaže meni danas moj dragi fotke...ako se to uopće fotkama može nazvati...jedne od hostesa sa čuvenog auto showa....mislila sam da sam tamo zbilja sve vidjela...ali očito nisam...

ovo,ovo je zbilja bilo strašno...
samim time što su za jednu seriju mojih fotki neki od mojih kolega izjavili da su pomalo vulgarne...uglavnom,radilo se o fotkama cure,obučene u traperice i bijelu majicu na vezanje,naravno,trbuh je cijeli bio otkriven, vidjelo se ponešto i preko majice,ali....ma,dobro,po meni je to bio neki sex sales pomalo,ali vulgarno....ni blizu...

a ove fotke...pa,cura nosi bijeli...hmmm...badić?ne znam kako to uopće definirati,ali uglavnom nešto što ne prekriva gotovo ništa...grudi su bile isturene sasvim,ispod njih hrpa rupica...duljina tog,badića haljinice je hm,manja od remena...a ispod toga nije bilo nikakvog veša...već se sve lijepo vidjelo pa nek se ljudi vesele...

eh....sad,kaže meni moj dragi da je to pokazao nekim svojim prijateljima koji su izjavili da je vulgarno...al da im to i ne smeta baš toliko....to su naravno zaključili nakon desetak minuta piljenja u fotku :)

i sad,nekako se razvezao razgovor o tome zašto bi uopće netko tako nešto radio,kako ja to ne mogu shvatiti...a još manje kako cure očigledno mogu i uživati u cijeloj toj priči... još ako uzmem u obzir i činjenicu da dobar dio cura tamo stoji cijeli dan,polugole i sa smailom,u nemogućoj obleki za u prosjeku 100kn dnevno...onda mi ništa nije jasno...

i zbilja,nema tog novca,nema toga....te materijalne stvari...tih milijarda dolara,ma,cijelog svijeta da mi netko dade,a da bi ja desetak minuta stajala tako pred tisućama ljudi koji pilje u moje međunožje...

a pita mene moj dragi,pa dobro,a zašto ne,zašto ne izdržati 10 minuta a da znaš da će ti cijeli život poslije toga biti lijep...

ne znam,zaista...kako ljudi razmišljaju,ali,nema tog novca...i nije da to samo tako kažem...već to doista i mislim...
a dokazala sam to i na nekoliko primjera...

nekad,davno,dok sam imala još kojih 5 godina...mrzila sam to što mi je tata pušio...blago rečeno kao smuk....i zarekla se da nikada neću staviti cigaretu u usta...i doista.ima tome kojih dvadesetak godina otad,bilo je tisuće prilika i puno ponuda...ali nikad to nisam napravila....ni neću.to znam.

isto tako,znam da se u životu dobar dio stvari svodi na trgovinu...da se prodajemo...svaki za svoju cijenu...na poslu,u privatnom životu,svuda....nije to ništa novo...ali,zar nije u cijeloj toj priči važan i onaj neki naš ja...od kojeg ni pod koju cijenu ne bismo odustali?zar nema tog nekog ponosa,drskosti,ne znam čega,koji nam ne da da se prodamo onako vulgarno???

da se opet vratim na fotografiju,idealan primjer je jedan Lupino....kontroverznije osobe među fotografima kod nas zasigurno nema...jedni se kunu da radi savršene fotke,drugi ga preziru...ali,činjenica je da on zna napraviti dobru fotku...sjetite se samo one akcije sa djecom sa onkologije...koliko su te fotke bile i dirljive i tehnički dobre...

pa ipak,on danas uglavnom dane provodi fotkajući žene i konje za zadnje stranice časopisa kojima ni ne znam ime i ne želim ni znati....prodaja pitate? svakako unosna....

ali,pa dajte ljudi....imajte malo i svojeg ja...

s druge strane...da mi netko kaže da to moram napraviti ili će stradati netko od meni najdražih ljudi...znam,bilo bi mi teško....nepodnošljivo,ali...napravila bi vjerojatno što god treba da ih zaštitim...

stvar je ipak možda jednostavna...u sustavu vrijednosti...a moj je očito,za naše doba...izrazito čudan...

najviše od svega,zanimaju me vaše reakcije na ovu temu....onako,izrazito...

petak, 18.04.2008.

nemoguće?

heh...koliko ste si puta u životu to rekli?

da je nešto sasvim nemoguće...ne izvedivo...i to ponavljali i sebi i drugima?

pa i ja sam...hrpu puta...
neki dan sam bila na jednom usmenom... znam,sve što u zadnje vrijeme uopće radim se svodi na faks,ali,nije baš tako...samo se tako čini...

i pita nas taj profesor zašto mi sad polažemo predmet koji je ukinut prije 5 godina?naravno,radi se o onoj mojoj spornoj elektrotehnici...

prvu curu koja mu je došla na usmeni prvo je pitao da koliko joj je ispita ostalo,zašto tek sad to polaže,bla bla...a onda ju napao da bi on odustao, da kad to do sad nije riješila da ni neće...da kako može tako...bla bla...pitala ga je da kaj bi ona sad trebala napravit,rasplakat se?

druga je upravo to i napravila,i pala ispit...

mene je dočekalo isto pitanje, isti podrugljiv stil, kolegice,a i vi ste zaostali....doslovno tim riječima...
ali,ne dam se ja bacit iz takta...isprovocirat...vidjela sam ja dovoljno takvih likova koji svoje neke frustracije liječe na studentima i trude se nekako te navesti da se pokažeš ranjiv....

naravno,rekla sam mu otvoreno da ne volim taj predmet....ostao je zapanjen...onda me pitao koliko imam ispita,ja kažem 8....ali radim i studiram...pa pita što radim,pa me gleda kao da lažem i u biti sjedim doma i spavam.....

strašno...sve metode je isprobao...zastrašivanja i sličnog...no na kraju mi je upisao ocjenu...iz najgadnijeg mi predmeta, nakon što sam ga 5 godina vukla za sobom ko kamen...


nemoguće?sve je moguće....svakim si trenom to ponovo dokazujem i sve sam hrabrija zbog toga...ne samo da ću diplomirati, nego ću možda diplomirati i u roku....

riješila sam dva najteža ispita na faksu i još par nešto lakših u tri mjeseca...i još stignem i raditi povremeno i lutati,sad polako kreće sezona,bit će me posvuda......jedva čekam! idući vikend idemo na Krk, pa onaj poslije isto, pa na Brač vjerojatno 22.5.

imam dogovorenih i fotkanja i svega i svačega...i još hrpu ispita,ali hrpu koja se tako brzo smanjuje da je to nešto nevjerojatno....

znate, SREĆA PRATI HRABRE.... to mi je novi moto :)

nedjelja, 06.04.2008.

put...

„STVARNA VRIJEDNOST

Zamislite da postoji banka koja vam svakog jutra uloži na račun 86.400 kn. No, nema prijenosa na idući dan, pa banka svake večeri skine s računa iznos koji niste iskoristili tog dana. Što biste u tom slučaju činili? Povukli svaku kunu, naravno.

Svatko od nas ima takvu banku. Zove se VRIJEME. Svako vam jutro daruje 86.400 sekundi. Svake noći otpiše kao izgubljeno ono vrijeme koje niste iskoristili u dobru svrhu. Nema prijenosa na drugi račun. Nema povratka. Morate živjeti sada, na današnjem depozitu.“

-iz knjige U potrazi za čarobnom svjetiljkom, autorice: Majda Rijavec i Dubravka Miljković


23.1.2008. bila sam izašla na jedan kolokvij…u tom sam trenutku bila prestala raditi kako bi se više posvetila faksu, spremala sam dugo taj dosta težak ispit, uvjerena da to baš i ne stignem naučiti kako spada.

Na kolokviju sam jednostavno rekla asistentu da ne znam dovoljno i da ću doći drugi put. Inače, bio je to jedan od dražih mi asistenata, koji je uvijek unosio u predavanja i vedrinu i živost i neku dozu životne filozofije koja je pomagala da se težak predmet približi studentima. I na tome mu svaka čast. Rekao mi je da znati da ne znam pokazuje da imam određenu inteligenciju. I pitao me, zašto sam tu? Ostala sam zatečena tim jednostavnim pitanjem. Rekla sam mu da se sad i ja to već ozbiljno pitam…studiram godinama, na faksu koji je daleko od onoga kako sam ga zamišljala…a on mi je na to rekao, da pokažete da i to možete.

Otad, prošlo je nekoliko mjeseci…a u meni se izmijenilo puno puno toga…naravno, drugi sam puta prošla taj kolokvij i prošla sam taj ispit iz prve. Prošao je i taj drugi mjesec koji sam provela u poprilično teškom depresivnom stanju… neprekidno sam se bojala kako ću s tim faksom, bila sam usamljena doma, bez rutine, posla, dinamike bez koje ne mogu…

Stvarno, bilo mi je grozno teško… i ne mogu točno odrediti kada …ni zašto… sve se preokrenulo…ili ipak mogu…

Dakle, ponovo sam bila na jednom ispitu… kod jedne drage profesorice, koja me uvijek voljela…i pita ona mene, nakon što me nije vidjela 3 godine, da što je sa mojim fotkanjem i National Geographicom… jer sam joj nekad davno pričala da mi je to san…

Došlo mi je da se sakrijem u neku rupu, sama pred sobom, jer su te riječi zaboljele kao nikad ništa…osudila sam se jer nisam ni takla fotić već mjesecima, jer sam zanemarila nešto u čemu najviše uživam… jer sam zapela u nekom samosažaljenju i osjećaju nemoći…

Nakon toga, pogledala sam jedan film, o kojem je već bilo riječi, August Rush se zove, koji mi je još jasnije objasnio neke stvari…nakon toga….jednostavno sam preokrenula ploču…

Ponovo fotkam, ponovo se veselim svakom danu…uvjerena sam da sve mogu napraviti uz malo upornosti i puno želje da dođem do svog cilja…a cilj je diploma…
Ponovo radim, imam svoju rutinu i dinamiku, imam ciljeva i snova na tisuće, vedra sam i SRETNA….i doista, kad kreneš od toga da promijeniš svoje razmišljanje…i prebaciš se iz neke depresije u stanje kad znaš da je sve izvedivo, samo treba pokušati, potruditi se…onda se i cijeli svijet preokrene tako da ti olakša da to dobiješ…
I, ne, nisu to slučajnosti… više ne vjerujem u slučajnost… sve što ti se ponudi u nekom trenutku je izbor.. prilika koju vrijedi iskoristiti…

I na kraju, ova knjiga sa početka (U potrazi za čarobnom svjetiljkom)….stvarno je zanimljiva i puna zabavnih priča i stvarno iskoristivih zaključaka. Pročitajte ju.

utorak, 01.04.2008.

jurnjava...

Uh, koji dani! Petak, subota, nedjelja, jučer, danas…sve prepuno jurnjave…stvarno sam bila u dvanaestoj brzini ovih dana i uživala u tome…danas sam prošla još jedan ispit,jupiii…

Ali me i ulovio umor neki, možda od ove topline, koja mi i paše, ali me i tjera da se kao mica maca izvalim negdje na suncu i drjemuckam…a drjemuckati jedva da stignem i noću…toliko imam posla…stvarno je studirati i raditi sve skupa jako teško…ali, nije nemoguće, to sad vidim i na vlastitom primjeru…a malo pozitivnije razmišljanje i upornost su dovoljne da se nešto položi bez većih problema. Jedino što me mući je to što bi još toliko toga željela napraviti…da mi ni dan od 48 sati ne bi bio dovoljan.

A onda se pitam gdje da u svemu tome pronađem i par minuta za odmor? Imate neku ideju, kako se dobro odmoriti u relativno malo vremena? Jer mi je to stvarno sad prijeko potreban savjet…mislim, nije da ja ne spavam…spavam u principu po 5 sati na noć…što je meni uglavnom i dovoljno…ali, toliko sad imam jurcanja da se izmorim užasno…i,ne,ne želim se toga odreći, draža mi je jurnjava od dosade…možda da samo malo usporim…neke malo manje bitne stvari stavim sa strane, da čekaju?
Trebam napraviti popis…heh,toliko je toga…

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv