„STVARNA VRIJEDNOST
Zamislite da postoji banka koja vam svakog jutra uloži na račun 86.400 kn. No, nema prijenosa na idući dan, pa banka svake večeri skine s računa iznos koji niste iskoristili tog dana. Što biste u tom slučaju činili? Povukli svaku kunu, naravno.
Svatko od nas ima takvu banku. Zove se VRIJEME. Svako vam jutro daruje 86.400 sekundi. Svake noći otpiše kao izgubljeno ono vrijeme koje niste iskoristili u dobru svrhu. Nema prijenosa na drugi račun. Nema povratka. Morate živjeti sada, na današnjem depozitu.“
-iz knjige U potrazi za čarobnom svjetiljkom, autorice: Majda Rijavec i Dubravka Miljković
23.1.2008. bila sam izašla na jedan kolokvij…u tom sam trenutku bila prestala raditi kako bi se više posvetila faksu, spremala sam dugo taj dosta težak ispit, uvjerena da to baš i ne stignem naučiti kako spada.
Na kolokviju sam jednostavno rekla asistentu da ne znam dovoljno i da ću doći drugi put. Inače, bio je to jedan od dražih mi asistenata, koji je uvijek unosio u predavanja i vedrinu i živost i neku dozu životne filozofije koja je pomagala da se težak predmet približi studentima. I na tome mu svaka čast. Rekao mi je da znati da ne znam pokazuje da imam određenu inteligenciju. I pitao me, zašto sam tu? Ostala sam zatečena tim jednostavnim pitanjem. Rekla sam mu da se sad i ja to već ozbiljno pitam…studiram godinama, na faksu koji je daleko od onoga kako sam ga zamišljala…a on mi je na to rekao, da pokažete da i to možete.
Otad, prošlo je nekoliko mjeseci…a u meni se izmijenilo puno puno toga…naravno, drugi sam puta prošla taj kolokvij i prošla sam taj ispit iz prve. Prošao je i taj drugi mjesec koji sam provela u poprilično teškom depresivnom stanju… neprekidno sam se bojala kako ću s tim faksom, bila sam usamljena doma, bez rutine, posla, dinamike bez koje ne mogu…
Stvarno, bilo mi je grozno teško… i ne mogu točno odrediti kada …ni zašto… sve se preokrenulo…ili ipak mogu…
Dakle, ponovo sam bila na jednom ispitu… kod jedne drage profesorice, koja me uvijek voljela…i pita ona mene, nakon što me nije vidjela 3 godine, da što je sa mojim fotkanjem i National Geographicom… jer sam joj nekad davno pričala da mi je to san…
Došlo mi je da se sakrijem u neku rupu, sama pred sobom, jer su te riječi zaboljele kao nikad ništa…osudila sam se jer nisam ni takla fotić već mjesecima, jer sam zanemarila nešto u čemu najviše uživam… jer sam zapela u nekom samosažaljenju i osjećaju nemoći…
Nakon toga, pogledala sam jedan film, o kojem je već bilo riječi, August Rush se zove, koji mi je još jasnije objasnio neke stvari…nakon toga….jednostavno sam preokrenula ploču…
Ponovo fotkam, ponovo se veselim svakom danu…uvjerena sam da sve mogu napraviti uz malo upornosti i puno želje da dođem do svog cilja…a cilj je diploma…
Ponovo radim, imam svoju rutinu i dinamiku, imam ciljeva i snova na tisuće, vedra sam i SRETNA….i doista, kad kreneš od toga da promijeniš svoje razmišljanje…i prebaciš se iz neke depresije u stanje kad znaš da je sve izvedivo, samo treba pokušati, potruditi se…onda se i cijeli svijet preokrene tako da ti olakša da to dobiješ…
I, ne, nisu to slučajnosti… više ne vjerujem u slučajnost… sve što ti se ponudi u nekom trenutku je izbor.. prilika koju vrijedi iskoristiti…
I na kraju, ova knjiga sa početka (U potrazi za čarobnom svjetiljkom)….stvarno je zanimljiva i puna zabavnih priča i stvarno iskoristivih zaključaka. Pročitajte ju.
Post je objavljen 06.04.2008. u 07:50 sati.