ja imam pjesmu o ljubavi....
znate ove stihove? ma kako nebi...
daklem,ima jedna priča o meni i ovim stihovima...i još puno njih od tog jednog od rijetkih naših pjevača koje izrazito volim...
do sada sam već dala naslutiti da mi je ovo razdoblje u mom životu nekako poprilično burno...zapravo,bilo je strašno teško...unatrag zadnjih nekoliko godina, pogodilo me poprilično nevolja od onih obiteljskih, preko financijskih (ah,tko tih nema?) do onih najtežih vezano uz moj dragi faks i opčenito sve moje ciljeve po pitanju zaposlenja i svega sličnog...
priznajem,na ove sve obiteljske i ine nevolje nisam mogla baš previše utjecati, to je jednostavno skup svih onih nekih događaja koje silno želimo zaboraviti, onih za koje bi željeli da se nikad nisu desili...
ali, pravi problem je ipak najviše bio u mom zabušavanju po pitanju faksa...isprva sam nadobudno krenula na taj svoj faks, uvjerena da je to upravo ono što želim, idealizirajući sve...čak sam i držala super ocjene, još i sad mi je prosjek ocjena negdje oko 4.0...što i nije tako loše...ali... eh,to ali...s vremenom se pokazalo da je taj fakultet zagubljen u nekom davnom prošlom vremenu...da učimo stvari koje su se prestale koristiti prije dvadesetak godina i da o novim tehnologijama, a posebno o dizajnu...mom smjeru, ne učimo ništa...ali,apsolutno ništa...da situacija sa zaposlenjem i nije tako bajna,da nije sve baš idealno...
i tako,s vremenom sam ja počela više pažnje posvećivati nekim svojim dražim si dijelovima života...počela sam raditi, fakultetske obaveze su stajale po strani kao nešto što stignem još...pa tek sam upisala apsolventsko...sve ću ja to riješit...eh...ali,prošle su te dvije apsolventske godine, a ja još uvijek imam dvoznamenkasti broj ispita...
i tu, negdje prije koji mjesec je počelo nešto što je ličilo na nagli i tupi pad sa oblaka...jer, kakva sam ja, silno sklona idealiziranju, očekivala sam da nekako lagano riješim probleme sa faksom, još sam i imala neku ponudu da dođem raditi u jedan studio, činilo mi se da za sve imam vremena i da sve izgleda baš super...heh, kad je ona ponuda za posao propala, a vrijeme mog apsloventskog se nemoguće brzo bliži kraju shvatila sam da me gadni problemi očekuju...i postala skroz ne slična sebi...tako mi barem svi kažu...
uh,stvarno idem naširoko i na dugačko...ali,što sad...kad sam već toliko izblebetala...i tako.u zadnjih nekoliko mjeseci sam dala otkaz u firmi u kojoj mi i nije bilo tako loše raditi....ali, nisam uspjevala ništa rješavati na faksu, a i ,nisam imala neku veliku šansu napredovati tamo...ipak,sad mi je žao što više nemam nikakve prihode...
zatim, odlučila sam se maksimalno posvetiti faksu, probati spasiti što se spasiti može....teškom mukom sam riješila jedan ispit...koji slovi kao najteži na faksu...ali,imam ih još toliko, da mi se ta brojka neprekidno proteže mojim nočnim morama...
u tom razdoblju nekako sam se povukla u sebe....optužila se za krajnji nemar i neodgovornost.uvjerila se da nikako ne mogu dogurati do kraja tog faksa i da sam si skroz zeznula život...postala dosta tužna, neprekidno pesimistična...u silnom strahu što ću i kako...uvjerena da nemogu nikako naći posao i sl...
strašno...ne mogu vjerovati zapravo koliko sam pretjerala u tome svemu, nije mi jasno kako...nitko od mojih najdražih više nije znao kako da mi pomogne, pokušavali su na razne načine, savjetima, odvođenjem na izlete, shopingom,bilo čime...no nije išlo...sve bi samo izmamilo samo neki polu kiseli smail na mom licu...
no...jučer smo otišli na koncert Nene Belana... i moram priznati da me to konačno oraspoložilo, vratilo mi osmjeh na lice...
smiješno je kako nekad kažeš neke stvari onako,bezveze, možda u šali ili ni ne očekujući da tako nešto može biti istinito,a da na kraju to postane neobična istina...
e, ovo ljeto smo također bili na koncertu od Nene...i to na najdražem nam Murteru, uživali smo neopisivo...more, njegove ludo lijepe pjesme, večernji povjetarac uz samu obalu...i, nekako nam se urezalo par stihova u nas...onih iz Galeba, "di mi je srce ostalo, ostalo u čežnji samoj...i nikada nije prestalo, željeti se vratit tamo...." ....
bilo je to prije nego što su počeli problemi kod mene, nekako sam slutila da oni tek dolaze...i, kao da se stih ostvario, doista mi je srce zauvijek ostalo zarobljeno tamo...na tom otoku koji me osvojio i koji volim više od ijednog mjesta na svijetu....uz tu pjesmu i uz moju ljubav...dok se grlimo i pjevamo ....a jučer, jučer se vratilo...
i kao da sam u jednom trenutku bila opet uz more, opet bezbrižna, opet sa svim svojim nadama i snovima...na koje imam potpuno pravo...jer bez nade i snova ni ne živimo...
ima jedna rečenica iz nekog filma ili serije od neki dan, kaže, pravi san je zapravo moći sanjati...i doista, bez toga, mi nismo mi...posebno ja nisam bila ja...jer, kao prvo sam sanjar...veliki...
i sad eto, ponovo dišem, ponovo se smijem...znam,nije lako neko vrijeme...ali, preživjet ću...i malo se češće smijati...jer ništa nije toliko strašno kad si svjestan da ipak ima i puno puno toga lijepoga na ovome svijetu...u sitnicama...u povjetarcu. koji ti šapće najljepše stvari....i u ljudima, stvarima i pjesmama koje ti pomognu da se digneš i kad je najteže....
za kraj,uživajte:
Post je objavljen 07.03.2008. u 11:48 sati.