Na sva zvona zvoni se u ovoj državi o toleranciji, o zabrani diskriminacije po bilo kojoj osnovi te je to sastavni dio mnogih općih i internih dokumenata, pravilnika, kodeksa i čega sve ne. Sukladno tome, diskriminirati osobe s aspekta stručne spreme također bi valjalo zabraniti. Naime, u žaru oživotvorenja ideje samostalne države Hrvatske i pretjerane želje da budemo "naj" u svemu, prije dvadesetak godina krenula je, po meni suluda priča sa tzv. zemljom znanja - koja je u konačnosti proizvela suprotnost samoj sebi i nemjerljivu štetu opet samoj sebi.

Ono što je tadašnji, sada nam je jasno da nije bio ništa drugo nego populizam, pobjednički zov i usklik o "zemlji znanja" jedino uspio jest diskriminirati i omalovažiti sve osobe sa srednjom stručnom spremom i proglasiti takve ljude totalnim neznalicama, a one jadnike koji su ostali na osnovnoj školi, gotovo izjednačiti s nepismenima. Takva je klima uspješno infiltrirana u masu uvijek gladnu objekata za pljuvanje kakva mi definitivno jesmo. I što od svega nastade???

Prvo:
- nitko više neće u strukovna zanimanja, jer nitko ne želi biti neuki seljo i šljaker (tako se to doživljava);
- stručni kadrovi u cijelom spektru poslova postaju deficitarni;
- razne tvrtke uzaludno traže specijaliziranu radnu snagu i uvozimo radnike;
- na raznim poslovima imamo kadar nezadovoljavajuće kvalitete što se odražava na kvalitet odrađenih poslova i uslugu (ovo je naročito bolno u grani turizma)
- naš biro za zapošljavanje krcat je visokoobrazovanim kadrovima koji se nemaju šanse uposliti u struci, a ne žele raditi (pa čak postoje i zakonska ograničenja) na poslovima niže stručne spreme. Zašto i bi!??

Drugo:
- jasno je da nisu svi fakultetskog kapaciteta, ali se djecu doslovno tjera na fakultet - katastrofa koja se nekoj djeci i opasno odrazi na zdravlje;
- napravili smo djeci osjećaj da ako ne završe fakultet postaju građanima drugog reda (strašno u zemlji koja će stanovnike uskoro moći izbrojati na prste)
- napravili smo plodno tlo za bujanje koruptivnih radnji u obrazovnom sistemu i to tržište diplomama očito cvjeta
- s fakulteta sa "zasluženim" diplomama na tržište rada dolazi određeni broj kadrova koji su sramota i za fakultet i za diplomu no o tome nema izgrađene svijesti
- napravili smo plodno tlo za mobing koji se dnevno vrši od strane nekog idiota s diplomom nad ljudima koji rade za crkavicu i vjerojatno imaju daleko više znanja od njega ali su u potpuno podređenom položaju (najnovija priča iz dječjeg vrtića u Zagrebu baš je lijepi primjer takve priče)

Dakle mila naša država kad je odlučila proglasiti se "društvom znanja" i krenula glorificirati fakultetski obrazovani kadar a diskriminirati sve druge ljude izostavila je razmisliti o posljedicama takve kampanje i izostavila je razmisliti o tome da netko treba i raditi poslove za koje nije potreban i zašto bi bio potreban fakultet, ali bez njih ni gospodarstvo ni uprava ne mogu funkcionirati i takvi su kadrovi nužno potrebni svakom društvu pa i onom u "zemlji znanja".
U konačnosti, ta je zemlja zaboravila da težnju za društvom znanja treba pratiti svekolika infrastruktura koja bi svim građanima zemlje to toliko željeno znanje učinila jednako dostupnim; a da je društvo znanja prioritet svakako bi već odavno bila dovršena i trakavica vezana uz reformu obrazovanja... a informatika bi već odavno bila jedan od glavnih predmeta u satnici svakog đaka počevši od 1. razreda osnovne škole. Ha - ha!!!

Na kraju krajeva kad se sve zbroji i sagleda, od velikih očekivanja i velikih riječi razvidno je da smo mi isključivo zemlja politikanstva te manjih i većih sranja.

Čitam danas tužni članak o tome kako su roditelji tužili djecu radi uzdržavanja i kako ih je sud odbio.

Ovo je gore šturo prepričano, priča je puno dulja i puno dublja. Govori zapravo o našoj stalnoj gladi za materijalnim dobrima i o našem osjećaju moći dok smo mladi ili još toliko mladi da se osjećamo kao da Boga držimo za jaja. Pri tome pravimo djecu. Djeca pak traže svoje. Trebaju njegu, pelene, higijenu, vrtiće, škole i sve što uz to ide, pa fakultete. Današnji klinci trebaju mobitele i to ne bilo koje već pametne telefone s milijun aplikacija po mogućnosti dakle ajfone, ajpode i ostale aj fore. Trebaju svako ljeto na more... A tko će sve to platiti!?? Mame i tate.

Mame i tate plaćaju. Najčešće novcem kojega nemaju. Ali to nitko ne treba znati, a saznaju svi kad minusi stignu preko ušiju i kad zaredaju opomene, ovrhe i ostale "o"-nezgode.
Tako je sada, tako je bilo i tako će biti u manjoj ili većoj mjeri. Mi smo bili i ostali malograđanska sredina zaslijepljena jalom i materijalnim dobrima (naročito tzv. statusnim simbolima). Radi toga se odlazilo ( uz druge razloge o kojima neću danas niti želim) radi toga se odlazi (u određenom broju slučajeva) i radi toga će se odlaziti (zasigurno) raditi u inozemstvo.

Na crno, na crno. Nije važno. Bitno je osjetiti šušku u rukama i to u stranoj valuti. Doduše, toplo se nadam da danas kadrovi koji u svakom slučaju jesu školovaniji, a po znanstvenim tvrdnjama trebali bi biti i inteligentiji ne puše obećanja stranih vlasnika i šefova i odbijaju raditi na crnjaka. Osim toga, da se primijetiti da današnji ljudi odlaze s cijelom obitelji. Što je tužno za zemlju iz koje odlaze (barem bi trebalo biti, ali kako sam ustvrdila u prvom postu oko toga se nitko ne brine pretjerano) ali je dobro za te obitelji.

I sad se vraćamo na priču koja me potakla da se ponovo dotaknem odlaska na rad u inozemstvo. Obitelj.

U stalnoj težnji za osiguranjem dovoljno novaca za sve objektivne i subjektivne potrebe, obitelj se nerijetko pretvori u priču s današnje naslovnice. Djeca, djeca postaju onakva kakvima ih mi odredimo. Kroz stil svojega života, priče pred njima, rasprave, svađe. Mi smo ti koji djeci usađujemo vrijednosti i rađamo potrebe. Nitko drugi nije kriv za ono u što se pretvore naša djeca. Na kraju, djecu možemo kupovati materijalnim bedastoćama određeno razdoblje kroz koje će ona izrasti u emocionalne invalide jer od svega toga materijalnoga neće dobiti ono što njima jedino treba roditeljsku ljubav, razumijevanje, ušuškavanje u krevet, priče i igre.

Neće im biti niti dana prilika da nas, svoje roditelje zavole.

Pa kako će onda osjećati dužnost (a osjećati dužnost kad su roditelji u pitanju je već tragedija) a kamo li potrebu da ostarjele i osiromašene roditelje uzdržavaju?

Nešto je bilo pogrešno od početka i jedino tako može i završiti.

Poražena je ljudskost.

Da li nam je korupcija genetski kod ili jednostavno kao nacija imamo lošu krvnu sliku? Kako god, u praksi se pokazuje da kod nas izbori ne služe ničemu osim da bi se tobož pod patronatom želje većine s biračkim pravom na tronu smjenjivali jedni ili drugi. Kao rezultat gledamo uvijek jedne te iste bez obzira na teretni list kojega kao referencu sa sobom nose. To je toliko uobičajeno da teretnjaci uopće ne osjećaju nelagodu, a kamoli neugodu. Ako ih tko što mlako i priupita, istog trenutka zauzmu obrambeno-napadački stav pozivajući se na ukazano im povjerenje.

A povjerenje je izgleda beskonačno.
Bez obzira na činjenice koje svakodnevno zapljuskuju ovu našu stvarnost.
Bez obzira na sve kupljene, krivotvorene, nezaslužene i na sve moguće nelegalne i nelegitimne načine stečene diplome, ali očito i svjedodžbe.

Korupcija procuri gdje god zagrebeš.
Shvatiš da je to čitava mreža loših, pokvarenih, iskvarenih karaktera spletena po sistemu ruka ruku mije s vlastitim kodeksom pokrivanja međusobnih sranja i razrađenim sistemom nagrađivanja za tzv. lojalnost - kako to samo gordo zvuči!!!. Mreža nemorala koja glumi elitu i besramno koristi povlastice ostvarene na trošak naroda koji traži obroke po kontejnerima za smeće. Doduše, još uvijek izgleda ne u dovoljnom broju.

I tako, u ovom ustreptalom razdoblju pred nove lokalne izbore od kojih svatko kome je ostalo još malo zdravog razuma ne očekuje ama baš ništa, osim eventualne smjene jednih da bi na pozornicu kročili drugi koji su zapravo bili prvi, pa nakon toga drugi i tako u nedogled koji im je i jednima i drugima priskrbio fino popunjene (ili nepopunjene) imovinske kartice, želudac mi se ne okreće od njih već od većine nas koji će ponovo ulijetati u šupak tima i takvima s primisli da bi se možda, ako bude sreće i sami mogli naći u tom biranom društvu i postati "viđeni građani".

Ma hajde, molim vas!!!

Kao narod, kao cjelina, priznat ćete postoji velika vjerojatnost da bismo imali neku nezavidnu "šrink" dijagnozu. Kada bi takvi psihići
za čitave nacije postojali.
I ovdje i u svijetu popularno je govoriti kako ne valja generalizirati. Ali, oprostite meni to u mnogo slučajeva ne drži vodu jer, što imamo
reći u svoju obranu, mi protivnici, generalizacije kad toleriramo:
- zapošljavanja na najvišem nivou pojedinaca s plagiranim, prepisanim, kompiliranim, uređenim, dorađenim radovima na kojima su stečene diplome, znanstveni nazivi i velike životne povlastice;
- štura priopćenja o nekakvim procesima tijekom kojih nikada ne saznamo da li je imovinska korist nezakonito stečena ikada vraćena državi, narodu, proračunu ukoliko se radi o financijskim sredstvima;
- izvješća raznih većih i manjih čelnika o njihovom radu koja ne sadrže ni slova o njihovom radu;
- šetnju dokazanih nasilnika i ubojica među nama;
- mobing u svakoj radnoj sredini;
- diskriminaciju po svim pitanjima a naročito onu po količini poslušnosti ili političkoj podobnosti;
- upletanje politike u svaku poru javnog rada i života zbog čega patimo prvenstveno mi - građani ove zemlje;
- diskvalifikaciju ljudi koji misle svojom glavom...

i mogla bih ovako do prekosutra. Dakle što imamo reći u svoju obranu? Gdje je taj naš glas javnosti. Gdje je kritična osviještena masa? Gdje su pitanja onima koji bi na naša pitanja morali jednako spremno odgovorati koliko spremno izjavljuju pred kamerama kako smo im upravo mi dali mandat, povjerenje i štošta!???

Mi smo društvo obrnute tolerancije.
Toleriramo sve osim jedni druge - mi mali, koji nismo svjesni da smo mi jedinstveni moć i snaga koja može promijeniti sve - u svoju korist i u korist ove jadne zemlje koja da nije tužna bila bi smiješna.
Zbog naše obrnute tolerancije.

Koja je jedini zakon koji se ovdje poštuje.

Iako nikada nije bio praznik u pravom smislu riječi, što znači da nikada nije bio neradni dan, 8. se ožujka sjeća i nekih za sebe, boljih vremena.

Nevjerojatno je, koliko se čovjek može osjetiti starim samo zato što se sjeća da su na današnji dan nekada, žene na posao dolazile uređenije nego običnih dana,
atmosfere koja je bila prožeta ženskim ponosom i muškom (makar i pro forma) galantnošću.
U školama su se na današnji dan pisali radovi posvećeni ženama i majkama, a učiteljice su bivale darivane cvijećem.

Žene su, kako rekoh, dolazile na posao - jer bio je radni dan, ali nerijetko se završavalo na nekom zajedničkom ženskom ručku ili barem kavi koja bi potrajala duže od propisane pauze.
I to nitko nikome nije uzimao za zlo, niti sam čula da je ijedna firma radi toga propala.
Uglavnom, toga su dana žene uživale u pažnji.

A onda je došlo ovo novo, moderno, napredno i kako kažu civilizirano vrijeme. Vrijeme u kojem dnevno čitamo o "ženama madracima", bludnicama koje pobacuju i ubijaju nerođenu djecu,
o napadima s fatalnim ishodima od strane najčešće bolesno ljubomornih mužjaka s patološkim psihičkim poremećajima.
U kojemu je žena i njezino tijelo dnevno korištena ili za reklame ili za antireklame i tretira se poput predmeta. Bah...

Znate što drage moje, u svemu tome ima puno naše krivice. Nisam od volje ovo dublje pojašnjavati, osim toga, nije tako nedokučivo shvatiti što sam željela reći... Shvatit ćete već. Jer vi
ste žene!

Sretan vam taj vaš praznik. Dan bez prazničnog ozračja.

U prirodi sve komunicira. Na sebi svojstven način, naravno. Ali komunicira.
Cijelo se postojanje planete koju naseljavamo mi i svi ostali organizmi do onih najjednostavnijih,
temelji na komunikaciji.
Pa i ako uzmemo samo naše tijelo i ono je splet savršenih komunikacija. Tako živimo. Tako postojimo.

No, što je čovjek napravio s komunikacijom?
Prvo je zanemario sve ovo gore u uvodu napisano. Pa je zamislio da nas ima jako važnih (VIP persona), samo važnih,
manje važnih, nevažnih i beznačajnih, te se prema tome organizira i komunikacija.

Ako ste šef negdje, zamislite da ste mozak u jednom organizmu. Vi skupljate sve informacije koje su od važnosti za
život organizma kojemu predsjedavate.
Ako ste šef, dakle, želite da taj organizam živi i preživi sve nedaće s kojima će se susretati u svojem životu (konkurencija,
krize, štete radi loših odluka...).
Ako ste dobar šef, vi znate da nema beznačajnog organa u organizmu i komunicirat ćete sa svima. Upravo zato da bi
iz prve ruke imali informacije koje život znače, pa bile one i od najmanje jedinice u organizmu. Ako ste i više nego dobar
šef, vi ćete saslušati što vam imaju za reći svi koji su zajedno s vama dijelom organizma. Znate da više glava bolje razmišlja,
želite čuti ideje (postoji mogućnost da netko ima ideju koja će cijeli organizam lansirati u novu dimenziju). Vi ćete, kao jako
dobar šef uživati u diskusijama sa svojim podređenima, jer se na taj način ubija monotonija. Daje se ljudima osjećaj da su
vam bitni oni i njihova razmišljanja. Jer znate, jako dobar šefe - pa jasno vam je da ljudi samo zato što su prisiljeni i u škripcu
ponekad izjave da rade samo radi plaće. To jednostavno nije istina. Čovjek se kroz posao i kroz svoje radno mjesto želi
iskazati, želi se potvrditi. Kao jako dobar šef vi ste toga svjesni i ponekad ćete svoje ljude pohvaliti - naravno, kada zasluže,
kad se trude, kad imaju dobre ideje. I zato vas ljudi poštuju, lojalni su vam i odani.

Sad znate kakav šef ne želite biti.
Vi ne želite biti neuspješan šef.
A takav se ponaša suprotno svemu ranije navedenom i vjeruje da njegov organizam i on - mozak u tom organizmu
mogu preživjeti bez ostalih kotačića.

Vi ne želite biti - mozak s oštećenjem. Jer jedino takav može razmišljati na način šefa kakvim ne želite biti.
Zar ne!?

Dnevne doze inputa o odljevu mozgova, radne snage, mladih, čitavih obitelji ...
ne prestaju se smanjivati.
Ponekad se ne možeš oteti dojmu da je piscima redova na tu temu čak i drago,
jer, kao da ne bi imali o čemu pisati.
Ili im nedostaje senzacija... Nebitno.
Činjenica jest da ljudi masovno odlaze iz ove zemlje koja je na dobrom putu
uskoro razočarati i najzadrtije optimiste.
A oni koji ne odlaze...
Prosječni stanovnik Zombielanda koji je korijenjem duboko vezan za svoju mater
zemlju i ne da se s nje poprati vijest o odlascima svojih zemljaka kao i svaku drugu.
Ako mu je u ovom trenutku dovoljno dobro, zemljake u odlasku smatra neznalicama
i nesposobnjakovićima. Osim toga, njemu je sasvim O.K. pa što bi se zamarao
sudbinama tih koji su si ionako sami krivi za svoju situaciju.
Ako mu pak nije dobro, zavidi onima koji odlaze i sažalijeva sam sebe jer nema,
kao i oni, rođake vani pa da i sam krene.
A zapravo se boji. Nema hrabrosti. Ali to neće priznati. Nikome, pa ni sebi.

Uglavnom, kako god okreneš, krivi su ovi što idu ća.
Nitko drugi i ništa drugo.
U Zombielandu karavane već dugo odlaze.

A psi više čak i ne laju.
Av!

Dobar dan!

Dakle, kad te uhvati klimaks možeš se predati depri, sažalijevati se i proglasiti se bivšom.
Ali!
Možeš krenuti i u školu.
I tako ja krenuh!

U školu.
Ponovo.
Why not!??

O tome ću vjerojatno ovdje bulazniti neko vrijeme.
A vi, pitajte ako vas što zanima.
Pa da lamentiramo.