Iako nikada nije bio praznik u pravom smislu riječi, što znači da nikada nije bio neradni dan, 8. se ožujka sjeća i nekih za sebe, boljih vremena.

Nevjerojatno je, koliko se čovjek može osjetiti starim samo zato što se sjeća da su na današnji dan nekada, žene na posao dolazile uređenije nego običnih dana,
atmosfere koja je bila prožeta ženskim ponosom i muškom (makar i pro forma) galantnošću.
U školama su se na današnji dan pisali radovi posvećeni ženama i majkama, a učiteljice su bivale darivane cvijećem.

Žene su, kako rekoh, dolazile na posao - jer bio je radni dan, ali nerijetko se završavalo na nekom zajedničkom ženskom ručku ili barem kavi koja bi potrajala duže od propisane pauze.
I to nitko nikome nije uzimao za zlo, niti sam čula da je ijedna firma radi toga propala.
Uglavnom, toga su dana žene uživale u pažnji.

A onda je došlo ovo novo, moderno, napredno i kako kažu civilizirano vrijeme. Vrijeme u kojem dnevno čitamo o "ženama madracima", bludnicama koje pobacuju i ubijaju nerođenu djecu,
o napadima s fatalnim ishodima od strane najčešće bolesno ljubomornih mužjaka s patološkim psihičkim poremećajima.
U kojemu je žena i njezino tijelo dnevno korištena ili za reklame ili za antireklame i tretira se poput predmeta. Bah...

Znate što drage moje, u svemu tome ima puno naše krivice. Nisam od volje ovo dublje pojašnjavati, osim toga, nije tako nedokučivo shvatiti što sam željela reći... Shvatit ćete već. Jer vi
ste žene!

Sretan vam taj vaš praznik. Dan bez prazničnog ozračja.