Čitam danas tužni članak o tome kako su roditelji tužili djecu radi uzdržavanja i kako ih je sud odbio.

Ovo je gore šturo prepričano, priča je puno dulja i puno dublja. Govori zapravo o našoj stalnoj gladi za materijalnim dobrima i o našem osjećaju moći dok smo mladi ili još toliko mladi da se osjećamo kao da Boga držimo za jaja. Pri tome pravimo djecu. Djeca pak traže svoje. Trebaju njegu, pelene, higijenu, vrtiće, škole i sve što uz to ide, pa fakultete. Današnji klinci trebaju mobitele i to ne bilo koje već pametne telefone s milijun aplikacija po mogućnosti dakle ajfone, ajpode i ostale aj fore. Trebaju svako ljeto na more... A tko će sve to platiti!?? Mame i tate.

Mame i tate plaćaju. Najčešće novcem kojega nemaju. Ali to nitko ne treba znati, a saznaju svi kad minusi stignu preko ušiju i kad zaredaju opomene, ovrhe i ostale "o"-nezgode.
Tako je sada, tako je bilo i tako će biti u manjoj ili većoj mjeri. Mi smo bili i ostali malograđanska sredina zaslijepljena jalom i materijalnim dobrima (naročito tzv. statusnim simbolima). Radi toga se odlazilo ( uz druge razloge o kojima neću danas niti želim) radi toga se odlazi (u određenom broju slučajeva) i radi toga će se odlaziti (zasigurno) raditi u inozemstvo.

Na crno, na crno. Nije važno. Bitno je osjetiti šušku u rukama i to u stranoj valuti. Doduše, toplo se nadam da danas kadrovi koji u svakom slučaju jesu školovaniji, a po znanstvenim tvrdnjama trebali bi biti i inteligentiji ne puše obećanja stranih vlasnika i šefova i odbijaju raditi na crnjaka. Osim toga, da se primijetiti da današnji ljudi odlaze s cijelom obitelji. Što je tužno za zemlju iz koje odlaze (barem bi trebalo biti, ali kako sam ustvrdila u prvom postu oko toga se nitko ne brine pretjerano) ali je dobro za te obitelji.

I sad se vraćamo na priču koja me potakla da se ponovo dotaknem odlaska na rad u inozemstvo. Obitelj.

U stalnoj težnji za osiguranjem dovoljno novaca za sve objektivne i subjektivne potrebe, obitelj se nerijetko pretvori u priču s današnje naslovnice. Djeca, djeca postaju onakva kakvima ih mi odredimo. Kroz stil svojega života, priče pred njima, rasprave, svađe. Mi smo ti koji djeci usađujemo vrijednosti i rađamo potrebe. Nitko drugi nije kriv za ono u što se pretvore naša djeca. Na kraju, djecu možemo kupovati materijalnim bedastoćama određeno razdoblje kroz koje će ona izrasti u emocionalne invalide jer od svega toga materijalnoga neće dobiti ono što njima jedino treba roditeljsku ljubav, razumijevanje, ušuškavanje u krevet, priče i igre.

Neće im biti niti dana prilika da nas, svoje roditelje zavole.

Pa kako će onda osjećati dužnost (a osjećati dužnost kad su roditelji u pitanju je već tragedija) a kamo li potrebu da ostarjele i osiromašene roditelje uzdržavaju?

Nešto je bilo pogrešno od početka i jedino tako može i završiti.

Poražena je ljudskost.