Inače nisam neka obožavateljica Božića, kolačiča, šarenih papirića i svega toga što ovo doba godine nosi, čak štoviše, dapače, to nešto što zovu Božićni duh nikad me nije nikamo ponijelo. Čak štoviše, dapače, iritira me to neko veličanje dobrote i širokogrudnosti u par dana godišnje. Kao da sve ostale dane možemo biti namrgođeni ubojice stisnutih šaka i hladnog srca i to je onda ok.
Zašto jednostavno ovo ne proglase dijelom godine kad svi moraju MORAJU trošiti jer to je dobro za ekonomiju, a ne zato jer im je srce toplo, a krv crvena.
Ne razumijem Božić ni sa duhovnog ni sa materijalnog stajališta, a ponajmanje kad to dvoje u međusobnom srazu pokušavaju dobiti fertilnog potomka. Božićnog duhića.
Ali se oko toga nit ne uzbuđujem. Ne mogu shvatiti i jbtg.
Ipak, ne mogu ni ne primjetiti da ove godine tog duhića ne vidim nekako nigdje. Doduše, nisam ga ni prije viđala, uopće ne znam kako izgleda, ali viđala sam tu i tamo to isforsirano kreveljenje na licima onih koji znaju oponašati to nešto što bi trebalo biti tako kako bi trebalo biti. To neko oponašanje iskrene sreće na licima prodavača i kupaca pretrpanih šarenim vrećkama. I nije da to ne vidim baš samo radi toga jer s novom godinom naprasno završavam svoj siroti jedanaestogodišnji radni staž i jer nemam nikakvog razloga za Božićno kreveljenje, i nije samo zato jer nešto ove godine slabo svjetle lampice i ukrasići po fasadama, slabo se čuje muzika, ne miriši hrana, ne vrište izlozi... ljudi se ne smiju, ljudi su nadrkani, ljudi na cesti su većinom namrgođene ubojice stisnutih šaka i hladnog srca, ljudi više ne dišu duh Božića, ljudi samo bauljaju okolo kao zombiji.
I hladno je, i zima je i pomrčina je i svi nekako ustuknu kad im kažem da više neću raditi, svi nekako povuku šake prema sebi kao da je to moje nešto zarazno pa ne žele doć u dodir s time, i nitko nema utješnih ma naći će se već nešto riječi, svima se nekako usne skupe, svi gutaju knedle.
Nitko ne zna što je duh od Božića, zapravo.