nestašna usidjelica

srijeda, 05.01.2011.

Malo duži oproštaj

Rekoh da ću ubit usidjelicu. Jer mi je mučno više biti u njenoj koži, isto kao što mi je mučno sjedit u radnji, čekati na inspekciju i bojati se života. Nije zdravo. Ubija me.
Pa je zato moram uspavat. Jer više nema što za reć, može samo kukat i zapomagat. A i to me ubija.
I jer je tako lako usmrtit lik na blogu i započet novi. Kad bih bila nekako sigurna da postoji život u novom tijelu jednom kad završimo s ovim, do sada bih se bezbroj puta već pobacala s mosta. Ovako, mogu se samo igrati s virtualnim i bezbroj puta osjetiti radost novog početka i frustraciju završetka.
Usidjelica se rodila 01.01 pa sam simbolično planirala završit njezin život na isti datum.
Nisam uspjela, ali mi je barem postalo jasno zašto toliko ljudi nasilu skončava na taj datum. Nekako je baš simbolično, i baš te pita, i baš je to to.
Ali nisam se stigla oprostit i sve to nešta. Nisam ni imala što reć, kao da sad imam, ali onda baš nisam. Onda sam se još uvijek jako bojala života. Kao kad se bojiš hladne vode prije nego u nju uđeš skroz. A poslije... prilagodiš se, plivaš, šta je tu je.
I nisam baš imala volje započinjati s novim životom.
A nekako nema nikako smisla forsirati stvari koje nisu zrele. Brati zelene banane i nezrelo grožđe. Jednom kad probaš bananu netom otkinutu sa njenog grozda, shvatiš da cijeli život jedeš nešto nedorečeno i gorko a misliš pritom kako je slatko. I jednom kad pojedeš cijeli ananas dozrio na suncu, usta ti se instant skupe poput preplašenog šupka a crijeva prorade samo tako. Iako je slatko.
I sve to nešto kad učiniš jednom a nisi nikad prije, nauči te nečemu. I imaš onda neko svoje iskustvo, pa možeš srat i pametovat. Ili biti socijalno osvješteni demagog pa prenositi svoje znanje na druge.
Ja najvolim srat. Jer nisam nikad sigurna u to svoje znanje i čini mi se da drugima neće poslužit, a i da ih mogu i krivo usmjerit. Pa se moram nekako ogradit. A i to što drugi vole suprostavljat svoja mišljenja, ne uzbuđuje me previše. Ne zove na nadmetanje. Besmisleno je. Svak ima svoj doživljaj nezrelog voća, pa čemu nadglašavanje.
Čini mi se da danas baš imam puno toga za nasrat.
Pokrenulo se neš danas. Ustala sam iz kreveta. Prošetala gradom kao da sam sigurna u sebe i svu svoju, trenutno nigdje, situaciju. Srela ljude. Popila kavu. Dobila kroasane na dar. Dočekala svoj red na HEP-u. Nije bolilo. 15 minuta. Napisala tudu list za tudume. Odlučila bit tudum da ne moram pamtit. Pun je klinac redaka u toj mojoj listi od danas.
Opuštena sam. Konačno se osjećam OPUŠTENOM!
Vrijedilo je odreći se slamčice posla samo za taj osjećaj.
Ne žurim, ne jurim, ne moram, sve ću stić.
A i ako ne stignem, jbtg.
Danas sam gospodarica svojeg vremena.
Sutra je praznik.
Svaki dan neko sranje.

Svaki dan u svakom pogledu sve više...

Nova godina je, inače, protekla. Mužjak se odrekao svih svojih okova. Objavio roditeljima i rodbini da ima to nešto, tu neku đevojku malo mlađu od njega, starog jarca. Rodbina se silno zanimala za ama baš sve detalje, a stari otac je samo procvilio zamolbu da ne mora baš sad odmah radit dicu toj svojoj. Kakvoj god. Onda mi je Mužjak ponosno doveo i svoje Mladunče da se družimo svi zajedno, pa nas je ostavio nasamo da se bolje upoznamo, što smo fino iskoristili za pristojno međusobno ignoriranje. Ako krenemo od pretpostavke da su naša djeca posljedica naših djela i naših utjecaja, bili mi toga svjesni ili ne, čini mi se da samo meni stoji knedla u grlu zato jer to dijete, koje tako bezazleno cvrkuće u playstation, ima sad dva doma, još uvijek jednu mamu, ali dva oca, tri bake, tri dede, brdo teta i stričeka, i dok se svi tako trude u brizi oko njega, samo je u mojoj glavi brija da to nije dobro. I da sam za to kriva/zaslužna dobrim dijelom. I da se moram nekako ispričati Mladunčetu prije nego se počnemo družiti.
Iako Mužjak veli da njihov je brak bio sranje, i djetinjstvo u takvom braku puno je gore od pametnog i zdravog razlaza, u kojem svi ostaju u dobrim i pametnim odnosima. I da bi im se to ionako desilo, prije il kasnije. Koliko je taj razum i pametan razlaz dorastao dječjem poimanju svijeta u kojem su samo jedan pravi tata i jedna prava mama, koji sad imaju neke svoje nove ljude s kojima se diraju, cvrkuću i spavaju goli. I koliko razumno objašnjenje o neslaganju i nerazumijevanju može u djetetu opravdati taj čudan svijet u kojem mama i tata nisu više sretni kad su zajedno.
I da baš bih silno željela znati kako će jednog dana opisivati taj svoj period života. Kao trenutak u kojem se proširio na nove ljude s kojima mu je baš bilo super, ili kao neki zbunjujući stres radi kojeg više ne može imati normalan život. Ali, sad, srećom, dobro zarađuje pa si može priuštiti sate i sate psihoterapije.
Baš se prava našla pametovat... kao da sam ja sa svim svojim stabilnim djetinjstvom izrasla u cvrkutavu i neopterećenu i veselu osobu?
Evo, danas jesam izrasla mrvicu :)

Pandicu ću pustit na slobodu, neka se sama hrani i nek više ne čeka na milodare. Samo da znate da je nisam dala uspavat, nego da živi negdje sretna i slobodna. Ili ne živi. Ali je barem neko vrijeme bila slobodna.
Blog ću ostavit nek stoji dok ga neka sila ne izbriše. Ponekad i meni dobro dođe kad se ne mogu sjetiti nekog bitnog datuma.
Negdje ću se roditi opet. Uskoro. Samo da nađem novi stan sa internet priključkom. :)
I to bi bilo to. Doviđenja svima.
A sad idem da se obesim.