nestašna usidjelica

nedjelja, 22.11.2009.

Tražim stan, tražim stan, tražim stan...

Stan 1
Garsonijera, opremljena, parking. Blizu posla, 10 min. Izvrsno! "Kad mogu doći pogledati?" "Možete odmah, baš je farbam." Fino. Privatna kuća s početka prošlog stoljeća, garsonijera u prizemlju, ulaz cijeli jedan metar odmaknut od ulice, 1 soba, spojena s kuhinjom, u kuhinji veš-mašina, kupatilo odvojeno. U istoj prostoriji spavam, kuham, prdim, smrdim, ali hajde, 1600 kn plus režije a ima i parking. Idem na posao pješke. Milina. "A gdje vam je dakle, parking?" "Parking? Pa ne znam ja, to je moja sestra dala oglas, a tu je nešto u vrtu, vidite, ali nisam ja znao, moram se čuti sa sestrom." "Hoćete li?" "Hoću..." nakon par sati. "Dobar da, bla, bla, bla, čuli sa sestrom?" "Ma jeeeeesaaam, ali ona ne zna što bi, pa ovo, pa ono..." "Dobro, hoće li biti jednostavnije ako se ja čujem sa sestrom?" "Drage volje!" I izdiktira pozivni za Italiju. Ajd, dobro. "Dobar dan, dobar dan, vaš brat, bla, bla, bla...parking?" "Ma znaaate, to nije samo tako, jelte, kad se parkirava onda se to ipak malo uništava, pa znate, pa ovaj, pa mislim da bi se parking trebao naplaćivati posebno, znate..." "Pa dobro, koliko biste ga naplatili?" "Ma ne znaaaam, najbolje da vi to vidite s mojim bratom, znate, on će vam to najbolje reći." Dobro. "Dobar dan, dobar dan, vaša sestra bla, bla, bla... "Znate što? Dajte mi vaš broj, pa ću vas ja nazvati samo da porazgovaram sa sestrom, e sad mi ju je pun..." "Dobar dan, dobar dan, sestra je rekla 350 kn." "350 kn? Ali pokazna za autobus dodje manje..." "A znam, ali ako ja kažem sestri 100, onda ona pita da zašto tako malo, a ne da mi se više natezat s njom..." "A dobro, koliko inače prosječno dodju režije?" "Pa znaaaate, ne puno onako, ne više od 250 kn." Aha, dakle, 1600 + 350 režije + 350 parking, sve to za sobu, kupatilo i pol metra betoniranog travnjaka. Ma, terajte se.

Stan 2
"Dobar dan, vi tražite stan?" "Aha..." "Ma gledajte, ja studiram, a pomalo i radim, isto tražim stan, pa vidite, u dvoje je stan puno jefitiniji, dijele se režije i to, a ja bih htio živjeti s nekom curom, jer su one mirnije i čišće, ja sam inače dobar, živio sam s curama, i jako bih rado da se nadjemo i upoznamo, i znate, to vam se baš najviše isplati...pa mislim, jeste li za?" "Ma, mislim, čuj, ja bih baš nekako sama, do sad sam bila s cimericom, to jest jeftinije i to, ali ne ide baš, ima to neke druge mane, malo bih ipak probala sama, pa ako baš ništa ne nađem, ali ono, nisam baš sigurna.." "Da, ali, da se nađemo sutra, možda se predomislite, ja, ja, ja baš ne želim živjeti saaaaaam :(" "Dobro, dobro, možemo se čut...čut ćemo se. "

Stan 3
Neboder, 4 kat, početak 60-ih godina prošlog stoljeća, nema lifta, nema grijanja. 1800 kn + sve režije, brat bratu 500 kn pričuve i struje koliko se poželim grijati. Dugačak hodnik, u njemu i dugačka termoakumulaciona 80-te godine prošlog stoljeća, jedna velika soba, bračni krevet, jedna soba, ups, "e to je zaključano, tu ne možete, tu držimo svoje stvari." Baš super, tko ne bi poželio plaćati masno stan sa zaključanom sobom i stvarima po koje stalno netko dolazi i odlazi. Kuhinja, lipa, kupatilo dugačko i usko, lavandin u kojem se skorila nečija mokraća... slatko, ah. "Imate li telefonski priključak, internet možda?" "Uf, ne, ma ja, neću se ja zajebavati s računima od telefona, imate vi one vaše stickove..."(pa si ih nabijte...) "Hvala, dovidjenja."

Stan 5
"Dobar dan, gledajte, ja vam imam stan, i do nedavno sam u njemu imao cimericu, ali ona se je nešto zajebala u životu, pa ju je bivši našao, neki luđak, pa je onda morala bježat, ma šta ti ga ja znam, uglavnom stan ti je super, tu je iznad bolnice, to ti je miran kvart, mislim, grad je grad, ali to je buka i smog, a ovdje je baš super, ono, mir i to, i ja ti imam svu opremu, muzičku liniju, plazmu, i puno muzike, to ti sve dajem na korištenje, inače radim tu u bolnici a imam 37 godina." "E, pa mi smo onda vršnjaci! :)" "A jeeeel? Ma čuj, bilo bi najbolje da se nađemo i bilo bi ti super da dođeš to vidjeti, to što ja tražim cimericu, to ti je samo zato jer ne želim biti sam, i da nikad ne znaš, možda se iz toga nešto izrodi, zašto ne probati, ma ja sam ti super i znaš, poštujem žene, baš poštujem žene, mislim da sam baš dobar." "Misliš? Nisi baš siguran?" "Ma neeee, rekli su mi da sam dobar, ne mogu ja tako o sebi govoriti, rekli su mi. Poštujem žene..." "Ma dobro, potražit ću ja još, ali malo si mi predaleko od posla, nije mi zgodno baš, hvala na ponudi."
Nakon pola sata SMS - "Ja sam sam, a ne želim biti sam, razmislio sam, ne moraš uopće plaćati stanarinu, samo režije, što kažeš?" "Čuj, krenulo je to u krivom pravcu, tražim stan, ali nisam sama." "Ok, oprosti, nisam misliio ništa loše..."

Stan 6
Stojim u praznoj sobi, lipa je velika. "Vi nemate namještaja?" "Ma imamo, ali smo ga izbacili kad smo renovirali, ali vratit ćemo mi." Izađem iz lipe veliko sobe i čudim se u malo manjoj praznoj, ima pločice na podu... "A gdje su vam kupatilo i kuhinja?" "Pa eto, tu gdje stojite, to će majstori za dva dana srediti, u onaj ćošak će da stave kupatilo, a u ovaj kuhinju, za dva dana je to gotovo!" "Dobro, možemo se čuti za dva dana, ne mogu uzeti stan ako ne vidim kako izgleda..." "Ma jasno mi je, naravno. Dajte mi vaš broj pa ću vas nazvat kad bude gotovo."

Stan 7
"Dobar dan, ja vam imam jedan stan, ma u saaaamom centru, samo za 900 kuna. "(u čemu je sad kvaka???) "Cijeli stan za 900 kuna?" "Ma, znate, tu je moj sin u jednoj sobi, on studira i nema ga po cijele dane, a vi biste imala svoju sobu, a on je tako miran, tih, drag i povučen...samo biste dijelili kupatilo i kuhinju. Što kažete?" (a jebote, prvodadžika!) "Joj, ne bi hvala, znate, ja sam malo starija i ipak želim stan samo za sebe."

Stan 8
Slabašni starački glas. Kćer joj rekla da tražim stan, a ona ima nešto super, sa verandom na kojoj mogu cijelo ljeto jesti, piti i biti, "koliko košta?" "Ma samo vi dođite pa ćemo se dogovoriti." Znam taj kraj. Ali, idem, znatiželje radi. Mračna uska smrdljiva ulica, na kraju nje ulaz u neki portun, na kraju portuna zlokobno prazna dječja kolica, iza njih stepenice koje vode u nigdje, bazdi na mokraću, ćoškovi se crne od paučine, bit će para, bit će para, čini mi se da jedino mrak ovdje radi na uklanjanju prljavštine, nazire se tu i tamo neko smeće, komadi nečega neiskoristivoga, daske, željezo...starica se dovlači do željeznih vrata, žali se kako mi je htjela pustiti svjetlo, ali kako ga je takla - tako je pregorilo, oduzelo mi pogled na minijaturnu verandu na kojoj se raspada jedan ormar, tri stolice, i heri se neki stol, starica ima najsmežuranije lice na svijetu, ima i štap jer jedva hoda, uvodi me u - stan je, eto, desno, želudac se želi preseliti u sinuse, stan bazdi po starosti i kuhano raspadnutom zelju, prastara kuhinjica, ostaci parketa u otužnoj sobi, visoki strop, visoki prozor iz kojeg mogu iskočiti ravnu u onu tužnu mračnu uličicu kojom sam došla, tužna dva kreveta uz tužnu komodu, istu onu koju su moji baba i deda kupili početkom 60-ih, pitam reda radi da gdje je kupatilo, kaže, "eto tu je," "pa to je zajedničko..." "ma ne brinite vi, ja sve svoje uvijek obavim prije nego onaj drugi..." cijena, reda radi... "1600 + režije, a režije, gledajte, ako ćete grijati manje, platit ćete manje..." a u stanu toplo kao u grobu... bježim, bježim, ne mogu pobjeći... jebala me znatiželja, još me prati starica i njen siroti život i njena kćer koja joj dozvoljava da živi tako u tom smradu, jebo život, jebo nju.

Stan 9
SMS Ako si za stanovati kod gospodina u gradu javi se. uz malu pomoc u stanu stan je besplatno. ako si za javi se.

Stan 10
"Dobar dan," "dobar dan," "Gdje ste vi točno, pa joj super, pa to je tri minuta od mog posla, mogu doći sada pogledati?" "Ma može!" Centar grada, zgrade koje su dopratile i otpratile generacije, preživjele ratove, stabilne ruine, budimo iskreni. Šesti kat, nema lifta. Nikad se popet, jbo mater. U istoj zgradi odvjetnici, stomatolozi i ginekološka ordinacija. Super! Miriši obećavajuće. Otvara vrata malac, nije domaći, očito je da je pobjegao iz Lud, zbunjen, normalan epizode. Kaže da ide za Italiju, da je stan radio za sebe, da će sve ostaviti i da mu treba 350 € mjesečno za neki kredit, režije uračunate. Stan malen, potkrovlje, neki krevet na razvlačenje, šugava kuhinjica u sredini bez nape, bez prozora, kupatilo solidno, veš mašina cca 20 godina u bubnju...ali, tri minute do poslaaaa. "Hm, znaš, imam auto, rado bih ga negdje mogla parkirat." "Ma nema zime, prijavim te, možeš se parkiravat za 35 kuna mjesečno gdje god oćeš!" "Polog, ma neće mi trebat. Samo tih 350 € da staviš na račun do 15-og." "Uzimam!" "Jel?" "Da! Uzimam!" "Ajmo se onda još čut u subotu. E, vidiš, imam ti ja tu pored i kao neku garsonijericu," i pokaže mi prostoriju u koju je pala bomba, ali promašila kadu nad kojom uporno kaplje neka iskrivljena špina, "pa ću to urediti...jednog dana."
Subota. SMS. "E, u ponedjeljak ću te prijaviti, možeš li mi donijeti i 1 stanarinu i 1 polog odmah u ponedjeljak?" "Ali, rekli smo bez pologa?" "Znam, ali treba mi da dopeljam radnike da srede onu garsonijeru da imam gdje biti kad ti useliš." "A Italija?" "Ma nije mi upalilo da odem ovaj put...možda drugi...moram sad brzo ovo srediti da imam gdje bit."
E, znaš šta...

Jebo mater.

petak, 13.11.2009.

Munja!!!

Sinulo. Sviće mi tu i tamo. Bljesne. Ošine. Pa daaaaaaaaaa.
Taj trenutak. Onaj prvi trenutak u kojem me je ulovio za ruku. Sjedili smo među nepoznatim ljudima na terasi na onoj ljuljački za dvoje, ja u dugoj majici koja je već danima bila i pidžama i majica, on u isto tako bezveznoj majici i nekim dugim gaćama, godišnji na otoku i ne zahtjeva neko naročito odijevanje, a i ako zahtjeva, ne obazirem se previše. Sjedila sam tako u svojoj laganoj, bezveznoj, jeftinoj majici, nadajući se i priželjkujući da mu se takva, bezvezna i obična ne sviđam baš jako, bilo je kasno za sve te želje, uostalom, prekasno. Bila mu je prilika, zadnja, činilo se. Ulovio me za ruku, nešto kao za oproštaj, nije nam išao taj početak nikako, pa barem da malo drži tu ruku, samo jedan stisak pred konačni rastanak...nisam je pomakla, nisam dugo osjetila nečiju ruku u svojoj, a njegova me tako silno željela, sjedili smo tako kao dvije smiješne ispuhane lutke, on je govorio i govorio, ja sam samo obamrlo osjećala kako mi se maternica podiže i kako boooooooli, i kako vjerno prati svaki njegov pomak palca i bolnim plesom dere trbuh, imala sam stvari, da, ali se nikad prije tako nešto oštro i živo nije javljalo iznutra.
To je bilo to. Trenutak u kojem sam znala da nema više povratka. Nisam do tada ni u što bila sigurna. Sve dok se ona svojim krikovima nije umiješala.

Slušaj što ti tijelo govori...poslušah ga, da.

Fascinira me, bojim se toga, ali me i fascinira taj slijed trenutaka koji se spajaju u jedno vrijeme gdje nas dodir nečije ruke, koji je podizao maternicu do želuca, više ne trese tako, kad ga više ne osjećamo kao strujni udar, nego ono...kao kad pogladimo psa u prolazu...drago nam je i to, ali ni pas ne skoči u zrak od radosti, samo prođe i mahne repom...
Ide to valjda tako, prvo strah, približavanje, primanje, zakočena energija koja se oslobađa, pomiče planine, izbija iz očiju, svake pore, izleti van kao vulkan, a onda samo tiho teče i teče i teče i pretvara se u žuboreći potočić kojeg više ništa ne priječi u njegovom uhodanom koritu i na kojem nema brane koja će prekinuti cirkulaciju i akumullirati energiju za neku novu eksploziju....
I sinulo mi je, da.
Sve su duge veze u svojoj biti mali žuboreći, brbotavi potočići u utabanom koritu. Svi su njihovi dodiri samo glađenje psa u prolazu. Nema eksplozije, nema pomicanja planina, nema zaustavljanja protočnosti, nema revolucije...samo tihi, uspavljujući i dosadni žubor.
I uz najbolju volju da ugodiš svom dragom, uz najljepše cvijeće koje sadiš uz pitomo koritašce, ništa ti na ovom svijetu ne može garantirati da mu se pitoreskni prizori neće popesti nakurac i da se opet neće poželjeti strmopizditi niz neke divlje slapove i još jednom osjetiti da je živ.
I ništa na ovom svijetu ne može ni tebi garantirati da ćeš biti sretna dok sadiš uredne gredice salate, jer nikad ne znaš kada će se probuditi ratnica koja sanja o divljim vodama, i hoćeš li je morati vezati u lance i tjerati nesretnu da čami uz monotoni žubor, ili ćeš se odazvati njezinom pobjedničkom urliku.

I sve to što činimo da bismo, nasilu, zadržali svoju ladanjsku sliku svijeta samo zato jer nam se čini lijepom, činimo krivo.

I jebemu, zato je tako moguće surfati divljim valovim zabranjenog mora, osjećati se živom svaki puta kada ukradeš taj zabranjeni poljubac, kada zavjerenički ribariš njegov pogled u moru drugih koji ne znaju čitati vaše šifre, tamo gdje ste samo vas dvoje u samo tom jednom cilju, da smirite svoje vulkane i otpustite zakočene bujice koje se nikad neće pretvoriti u dosadne mrmoreće potočiće. Jer vaša voda ne teče skladno, ona je jezero čije korito svaku malo popušta pod vlastitom težinom.

Sinulo. Eh, da.

Nema od toga neke pomoći...

četvrtak, 12.11.2009.

Zaposlena djevojka traži stan

Bila je to časna namjera da se u tih nekoliko dopuštenih znakova objavi jedna sasvim normalna vijest. Uostalom, tražim stanove od svoje 14-te godine, na faksu sam usavršila i semestralna seljenja, i što je tu čudno ako se objavi oglas? I, nisam studentica. I glupo je reći žena, to bi značilo da nosim štikle i spavam s viklerima, ili barem s onom krpicom preko očiju, ili barem s krastavcima na kapcima, ili sam barem u nekakvom braku. Žena se, uostalom, zvanično postaje udajom. Inače se ode u sjeme i postane se ono, staro, suho, čangrizavo i nejebano. (Pih, kao da toga nema u braku...)
Bilokakobilo... zvonio je mobitel odmah u sedam ujutro. Umilni i nepoznati glasić s druge strane etera htio je znati da kako sam, jesam li dobro spavala, kad idem na posao i onda zaključio da sam nenaspavana i da imam još do posla i da će mi poslati poruku. U poruci je pisalo da kad ćemo na kavu. A onda da kako se zovem. I sve to tako nešto dok sam pokušavala natjerati moždane da se uključe u ovaj svijet i otkriju tko je to mogao smisliti spačku i nagovoriti tog nekog s umiljatim glasićem na ranojutarnje prcanje. Objasnila sam nepoznatom da mi suprug ne voli kad se tako rano dopisujem s nepoznatima. Nije se javio nikad više...a meni je sinulo....pa da... dala sam oglas. I napisala hrabro svoj broj. E jebiga.
Tražim stan.
Opet ista priča, novine u ruke i zovem i zovem, ljudi traže basnoslovne cifre, svi bi sjedili a pare da im kaplju, i svi bi da im ja otplaćujem njihove kredite i pričuve i pristojbe i onda da im još malo i ostane. A ja djelujem u sklopu humanitarnog otplaćivanja tuđih kredita. Jednom na nebu, sve će mi se to vratiti.
No, postoji i ozbiljna vjerojatnost da mi se nešto poremetilo s karmom, jer su se na moj oglas javljali samo neki koji bi više nudili svoje usluge, nego oni koje je zanimalo naplaćivanje stanarina. Jedan ozbiljni gospodin ponudio je stan djabe, u zamjenu za društvo i dvotjedno čišćenje stana, naravno, a jedan studentić je skoro zaplakao od silnog straha kojeg osjeća prema samačkom životu....i da kako će on biti saaaaaam, a udvoje je tako lakše i bolje, i već bi sutra on mogao doći da se vidimo i upoznamo i da zajedno, eto, nešto probamo...
Jedan gospodin je zbilja ponudio stan u najam, ali taj mi se učinio nezanimljivim...običan stan za skupe pare, pih. Pored ovakvih ponuda koje Iskricu čine čistim gubljenjem vremena... ajte, molim vas.
A prije samo tri godine dala sam identičan oglas...i nikome nije padalo napamet da me radi toga vabi na kavu, a kamoli da mi nudi zajednički život.
Nešto se gadno poremetilo u našemu društvu.
Ili je to, ili je karma..

srijeda, 11.11.2009.

Čeznutljivi vrhunci

Oduvijek su me vabile i dozivale. Alpe. Ili možda nisu to Alpe, možda su to Dolomiti? Ma ono nešto što strši na dnu horizonta tamo daleko, kad s Učke gledaš na truli zapad, a sa zapadne obale Istre isto vidiš samo kada bura oriba nebo bolje nego Ariel u najgenijoznijoj od svih svojih drobimozak reklama. Ili, kao ono nešto što suptilno proviruje na omotnici čokolade gdje su kravu obojali u ljubičasto. Uvijek tako maglovito, moćno, daleko i predaleko.
Oduvijek sam ih tako glupo gledala sa svoje oribane obale i osjećala se jadnom i malenom dok su tamo negdje dičili se bijeli zubići i podsjećali me na neotvorene poklone, mirise najboljih čokolada i sve nešto tako fino i skupo. I daleko i nedostupno. I, k vragu, mrvile su me čežnjom, tako bezobrazno nedohvatljive i ne znam koj me je klinac prao, izgledale su mi kao da kriju neku tajnu, i kao da nikad neću moći riješiti taj misteriozni osjećaj dok se njima ne uhvatim u koštac. I bacale su me u tugaljivo zavijanje za nečim, nikad vidljivim ni jasnim...ma, koji klinac??? Alpe, Dolomiti, to nešto. Visoko i strši. Zgužvane posljedice pomicanja zemljane kore.
Nisam sigurna da znadem koji me vrag natjerao da se prvi puta namjerim uspinjati po tim bezobraznim vrhovima. Valjda isti onaj igrač koji je postavio i njega tamo i dosudio nam da se upoznamo na putu do vrha i zaljubimo negdje tamo na putu do dna. Ili se to ipak dogodilo na nekom vrhu? Zaljubiti se na vrhu je prikladnije, a i odgovara svim onim kvazipsiho testovima gdje se ljudi volje zaljubljivati na vrhovima. Adrenalina radi. Ili možda jer od vrha ne mogu više, pa je to jedino što im pada napamet... A možda im i seks pada napamet, ali to već nije prikladno s osobom koju tek upoznaš i koja se sasvim pristojno ponaša na neljudskoj visini. Boravak na neljudskoj visini je seks sam po sebi. Čovjek koji se već seksa ne misli na seks. Ili?
Eh, da, visina. I rijedak zrak. I seks...

Bura je opet počela stezati svojim ledenim prstima, uzalud, njeni ušiljeni zubići mi se sada smješkaju, oni mali daleki vrhići nisu više tako daleki, imaju svoje obrise, skloništa i u njima naše uspomene, čežnjica je pobjegla, poklon je otvoren i sad pod jezikom lagano topimo...u skupi celofan umotanu alpsku čokoladu...

ponedjeljak, 09.11.2009.

A tko si ti?

To nešto s igranjem uloga, nikad mi nije išlo. Kad sam shvatila da sam curica, htjela sam biti dečko, osim dečka htjela sam biti konj, pas i bambi, sve samo ne ono što su mi udijelili. I ono kad je došla menstruacija i sise kad su zatražile svoj prvi konfekcijski broj tri preko noći, nisam htjela biti djevojka, kad sam bila studentica zvala sam se srednjoškolkom, kad sam bila među feministicama zvala sam se kućanicom, uvijek ono nešto što nije.
I proći će mi život ali nećem igrati uloge.
Nit volem gledati ljude kroz njihove uloge, nit kroz ono s čim su se poistovjetili, nit kao ono što bi oni htjeli biti. Nit sebe stavljam u te okvire. Ne stavljam neg bježim od njih.
Ni kad me zovu gospođom, nisam gospođa, nit kad me zovu djevojkom, nisam djevojka, nit cura, nit curičak. Ništa od navedenog.
Nisam nit dizajner, nit fotograf, nit umjetnik, nit alpinistica, nit sam uspješna, nit sam propala.
Od svega toga nisam ništa. Sa svime se time pomalo bavim.
Negdje sam nigdje. Dijete sam nekome, ali o meni se ne treba brinuti, u ženu pomalo ličim, kao žena se ne osjećam, majka nisam, nit ću biti, ono nešto nakrivo nasađeno koje se ne može nigdje smjestiti, e to da. Jesam.
Nešto ipak.

subota, 07.11.2009.

Padali su zidovi negdje u neko vrijeme

Pustili su danas emisiju o padu berlinskog zida. I rekli da je to bilo prije dvadeset godina. U jeeee. Nekako strašno zvuči. Sjećam se toga u nekoj magli, ali opet, zazvučalo je...onako...davno, jebote.
Zanimljiva je bila emisija. O zbrkanosti, ravnodušnosti, neorganiziranosti, trabantima, telefonima s brojčanicima u krug, graničarima mekog srca i rulji zamaskiranoj u fudbalerke i jakne šišmiš rukava... Nije bilo interneta, nije bilo mobitela, vijesti su putovale televizijom i telefonom s brojčanicima u krug. O bože, zar sam u to doba bila živa i prisutna...?
E da, sjećam se i da sam jednom dobila neku razglednicu s nekim frajerom koji je zajahao zid i poklonio nam uvid u svoj stražnji prilaz. I to od ondašnjeg prijatelja homoseksualca neopisivo oduševljenog svojim posjetom Berlinu. I nečijom guzicom na rubu zida, naravno.
Dakle, bila sam živa. I poslovično odsutna. Blaženo odbjegla u nekoj svojoj maloj egoističnoj galaksiji u kojoj su se ritmično izmjenjivali svjetovi ega, kompleksa nižih-viših vrijednosti, strahova, mogućnosti, strahova, očekivanja, strahova, odbijanja...tko bi mogao u takvom vrtlogu svijesti pratiti vijesti i neke tamo događaje zemaljskom svijetu od vitalne važnosti???
Ali danas sam se zato prisjetila i odlučila zapamtiti jednom zauvijek, metodom jednostavnog spajanja jednom nespojivih svijetova.
Dakle, čuveni berlinski zid pao je birokratskom greškom tri tjedna prije nego sam odlučila izaći van iz svoje kukuljice i pronaći svoju prvu žrtvu za konačno ostvarenje seksualnog čina.
I tko kaže da u tome nema nikakve poveznice?

četvrtak, 05.11.2009.

fed up

Sažela sam svoj život u ovom gradu. U ove četiri godine uspjela sam zaraditi jedan fotoaparat, dva objektiva, ulubljena vrata na autu, nešto malo planinarske opreme, neka poznanstva, jednog ljubavnika i dovoljno virusa na kompu da ga uskoro više neću moć korisitit. Nisam uspjela kupiti si budućnost. Uspjela sam utući vrijeme i energiju. Barem nešto.
Zbrajam i oduzimam, važem, meračim...računica mračna govori - vrati se doma, prijavi se na socijalno i nemoj raditi ništa.
Isto će ti biti.
Osim toga, sve je super i sve je za pet.

utorak, 03.11.2009.

Radio pozitiva

Moram napisati nešto pozitivno. Eto, tako, moram. Da otjeram zimu i smrti i ono hladno sto migolji po koštanoj srži. Jer nisam negativna. Stabilna sam, uglavnom. Ne da me se porušiti tako lako...valjda zato jer sam duboko dole blizu dna, a tu je ravnotežu najlakše održavat.
Ma nisam...sve je to bzvz.
Danas me je jedan pokušao izbaciti iz takta. Mahao vratima sve da se nešto zrači, iako su vani padali pingvini, nije htio zatvoriti vrata, pa nešto srao, pa se raspitivao o natpisima na ćirilici, pih, mene našao s ćirilicom rajcat. Budala. Platio je unaprijed, možda po naručeno nikad ni ne dođe. Nema veze, platio je.
Maštam pomalo o svojem novom stanu. Volim se kućit, gnijezdit, sve to nešto...volim se i seljakat, samo mrzim vući sve te stvari sa sobom. Najsretnija bih bila kada bi me samo dočekivali namješteni stanovi, a ja da u njih ulazim samo s onoliko stvari koliko odjednom utrpam u auto. Više mi ne treba. Eh, jebat ga.
Maštam i dalje o stanu. Možda će imati lijep pogled, možda grijanje, možda sve super i sve pet. Možda...najbolje je ući u bezvezni stan, poslije je iz njega super lako izaći.
A možda ipak bude...njami...sa kuhinjom u kojoj ću moći uništavati hranu i ne sramiti se toga što, eto...i nitko se neće moći zgražat i iščuđavat....i možda neka lipa terasica i onda će doći proljeće i ptičice i sve zeleno... Da, dat ću si truda i pomno ga potražit, makar morala nakraju uselit Paprenoj u njen bračni krevet bez grijanja...
Šta ima još veseloga... Igrala sam pref s Amanteom i nekom curicom, po nicku je zaključila da sam muškarac, nastavila sam igru, dobro mi to ide, nasmijavala sam ju, glumila frajera. Amante se je predstavljao za ono što jest, dobro nam je išlo, svidili smo joj se. Curice se na netu tako lako daju pomesti, učinilo mi se da se curice općenito lako daju pomesti...I Amanteu se učinilo da bismo lako mogli mesti raznorazne curičke...uspaljenko stari...
Ipak, postoji u meni taj jedan maleni kamenčić suosjećanja prema slabijima i... eto, nikad muško od mene.
Ali, sve super, sve pet...