nestašna usidjelica

srijeda, 11.11.2009.

Čeznutljivi vrhunci

Oduvijek su me vabile i dozivale. Alpe. Ili možda nisu to Alpe, možda su to Dolomiti? Ma ono nešto što strši na dnu horizonta tamo daleko, kad s Učke gledaš na truli zapad, a sa zapadne obale Istre isto vidiš samo kada bura oriba nebo bolje nego Ariel u najgenijoznijoj od svih svojih drobimozak reklama. Ili, kao ono nešto što suptilno proviruje na omotnici čokolade gdje su kravu obojali u ljubičasto. Uvijek tako maglovito, moćno, daleko i predaleko.
Oduvijek sam ih tako glupo gledala sa svoje oribane obale i osjećala se jadnom i malenom dok su tamo negdje dičili se bijeli zubići i podsjećali me na neotvorene poklone, mirise najboljih čokolada i sve nešto tako fino i skupo. I daleko i nedostupno. I, k vragu, mrvile su me čežnjom, tako bezobrazno nedohvatljive i ne znam koj me je klinac prao, izgledale su mi kao da kriju neku tajnu, i kao da nikad neću moći riješiti taj misteriozni osjećaj dok se njima ne uhvatim u koštac. I bacale su me u tugaljivo zavijanje za nečim, nikad vidljivim ni jasnim...ma, koji klinac??? Alpe, Dolomiti, to nešto. Visoko i strši. Zgužvane posljedice pomicanja zemljane kore.
Nisam sigurna da znadem koji me vrag natjerao da se prvi puta namjerim uspinjati po tim bezobraznim vrhovima. Valjda isti onaj igrač koji je postavio i njega tamo i dosudio nam da se upoznamo na putu do vrha i zaljubimo negdje tamo na putu do dna. Ili se to ipak dogodilo na nekom vrhu? Zaljubiti se na vrhu je prikladnije, a i odgovara svim onim kvazipsiho testovima gdje se ljudi volje zaljubljivati na vrhovima. Adrenalina radi. Ili možda jer od vrha ne mogu više, pa je to jedino što im pada napamet... A možda im i seks pada napamet, ali to već nije prikladno s osobom koju tek upoznaš i koja se sasvim pristojno ponaša na neljudskoj visini. Boravak na neljudskoj visini je seks sam po sebi. Čovjek koji se već seksa ne misli na seks. Ili?
Eh, da, visina. I rijedak zrak. I seks...

Bura je opet počela stezati svojim ledenim prstima, uzalud, njeni ušiljeni zubići mi se sada smješkaju, oni mali daleki vrhići nisu više tako daleki, imaju svoje obrise, skloništa i u njima naše uspomene, čežnjica je pobjegla, poklon je otvoren i sad pod jezikom lagano topimo...u skupi celofan umotanu alpsku čokoladu...