nestašna usidjelica

petak, 13.11.2009.

Munja!!!

Sinulo. Sviće mi tu i tamo. Bljesne. Ošine. Pa daaaaaaaaaa.
Taj trenutak. Onaj prvi trenutak u kojem me je ulovio za ruku. Sjedili smo među nepoznatim ljudima na terasi na onoj ljuljački za dvoje, ja u dugoj majici koja je već danima bila i pidžama i majica, on u isto tako bezveznoj majici i nekim dugim gaćama, godišnji na otoku i ne zahtjeva neko naročito odijevanje, a i ako zahtjeva, ne obazirem se previše. Sjedila sam tako u svojoj laganoj, bezveznoj, jeftinoj majici, nadajući se i priželjkujući da mu se takva, bezvezna i obična ne sviđam baš jako, bilo je kasno za sve te želje, uostalom, prekasno. Bila mu je prilika, zadnja, činilo se. Ulovio me za ruku, nešto kao za oproštaj, nije nam išao taj početak nikako, pa barem da malo drži tu ruku, samo jedan stisak pred konačni rastanak...nisam je pomakla, nisam dugo osjetila nečiju ruku u svojoj, a njegova me tako silno željela, sjedili smo tako kao dvije smiješne ispuhane lutke, on je govorio i govorio, ja sam samo obamrlo osjećala kako mi se maternica podiže i kako boooooooli, i kako vjerno prati svaki njegov pomak palca i bolnim plesom dere trbuh, imala sam stvari, da, ali se nikad prije tako nešto oštro i živo nije javljalo iznutra.
To je bilo to. Trenutak u kojem sam znala da nema više povratka. Nisam do tada ni u što bila sigurna. Sve dok se ona svojim krikovima nije umiješala.

Slušaj što ti tijelo govori...poslušah ga, da.

Fascinira me, bojim se toga, ali me i fascinira taj slijed trenutaka koji se spajaju u jedno vrijeme gdje nas dodir nečije ruke, koji je podizao maternicu do želuca, više ne trese tako, kad ga više ne osjećamo kao strujni udar, nego ono...kao kad pogladimo psa u prolazu...drago nam je i to, ali ni pas ne skoči u zrak od radosti, samo prođe i mahne repom...
Ide to valjda tako, prvo strah, približavanje, primanje, zakočena energija koja se oslobađa, pomiče planine, izbija iz očiju, svake pore, izleti van kao vulkan, a onda samo tiho teče i teče i teče i pretvara se u žuboreći potočić kojeg više ništa ne priječi u njegovom uhodanom koritu i na kojem nema brane koja će prekinuti cirkulaciju i akumullirati energiju za neku novu eksploziju....
I sinulo mi je, da.
Sve su duge veze u svojoj biti mali žuboreći, brbotavi potočići u utabanom koritu. Svi su njihovi dodiri samo glađenje psa u prolazu. Nema eksplozije, nema pomicanja planina, nema zaustavljanja protočnosti, nema revolucije...samo tihi, uspavljujući i dosadni žubor.
I uz najbolju volju da ugodiš svom dragom, uz najljepše cvijeće koje sadiš uz pitomo koritašce, ništa ti na ovom svijetu ne može garantirati da mu se pitoreskni prizori neće popesti nakurac i da se opet neće poželjeti strmopizditi niz neke divlje slapove i još jednom osjetiti da je živ.
I ništa na ovom svijetu ne može ni tebi garantirati da ćeš biti sretna dok sadiš uredne gredice salate, jer nikad ne znaš kada će se probuditi ratnica koja sanja o divljim vodama, i hoćeš li je morati vezati u lance i tjerati nesretnu da čami uz monotoni žubor, ili ćeš se odazvati njezinom pobjedničkom urliku.

I sve to što činimo da bismo, nasilu, zadržali svoju ladanjsku sliku svijeta samo zato jer nam se čini lijepom, činimo krivo.

I jebemu, zato je tako moguće surfati divljim valovim zabranjenog mora, osjećati se živom svaki puta kada ukradeš taj zabranjeni poljubac, kada zavjerenički ribariš njegov pogled u moru drugih koji ne znaju čitati vaše šifre, tamo gdje ste samo vas dvoje u samo tom jednom cilju, da smirite svoje vulkane i otpustite zakočene bujice koje se nikad neće pretvoriti u dosadne mrmoreće potočiće. Jer vaša voda ne teče skladno, ona je jezero čije korito svaku malo popušta pod vlastitom težinom.

Sinulo. Eh, da.

Nema od toga neke pomoći...