Pustili su danas emisiju o padu berlinskog zida. I rekli da je to bilo prije dvadeset godina. U jeeee. Nekako strašno zvuči. Sjećam se toga u nekoj magli, ali opet, zazvučalo je...onako...davno, jebote.
Zanimljiva je bila emisija. O zbrkanosti, ravnodušnosti, neorganiziranosti, trabantima, telefonima s brojčanicima u krug, graničarima mekog srca i rulji zamaskiranoj u fudbalerke i jakne šišmiš rukava... Nije bilo interneta, nije bilo mobitela, vijesti su putovale televizijom i telefonom s brojčanicima u krug. O bože, zar sam u to doba bila živa i prisutna...?
E da, sjećam se i da sam jednom dobila neku razglednicu s nekim frajerom koji je zajahao zid i poklonio nam uvid u svoj stražnji prilaz. I to od ondašnjeg prijatelja homoseksualca neopisivo oduševljenog svojim posjetom Berlinu. I nečijom guzicom na rubu zida, naravno.
Dakle, bila sam živa. I poslovično odsutna. Blaženo odbjegla u nekoj svojoj maloj egoističnoj galaksiji u kojoj su se ritmično izmjenjivali svjetovi ega, kompleksa nižih-viših vrijednosti, strahova, mogućnosti, strahova, očekivanja, strahova, odbijanja...tko bi mogao u takvom vrtlogu svijesti pratiti vijesti i neke tamo događaje zemaljskom svijetu od vitalne važnosti???
Ali danas sam se zato prisjetila i odlučila zapamtiti jednom zauvijek, metodom jednostavnog spajanja jednom nespojivih svijetova.
Dakle, čuveni berlinski zid pao je birokratskom greškom tri tjedna prije nego sam odlučila izaći van iz svoje kukuljice i pronaći svoju prvu žrtvu za konačno ostvarenje seksualnog čina.
I tko kaže da u tome nema nikakve poveznice?
Post je objavljen 07.11.2009. u 20:00 sati.