To nešto s igranjem uloga, nikad mi nije išlo. Kad sam shvatila da sam curica, htjela sam biti dečko, osim dečka htjela sam biti konj, pas i bambi, sve samo ne ono što su mi udijelili. I ono kad je došla menstruacija i sise kad su zatražile svoj prvi konfekcijski broj tri preko noći, nisam htjela biti djevojka, kad sam bila studentica zvala sam se srednjoškolkom, kad sam bila među feministicama zvala sam se kućanicom, uvijek ono nešto što nije.
I proći će mi život ali nećem igrati uloge.
Nit volem gledati ljude kroz njihove uloge, nit kroz ono s čim su se poistovjetili, nit kao ono što bi oni htjeli biti. Nit sebe stavljam u te okvire. Ne stavljam neg bježim od njih.
Ni kad me zovu gospođom, nisam gospođa, nit kad me zovu djevojkom, nisam djevojka, nit cura, nit curičak. Ništa od navedenog.
Nisam nit dizajner, nit fotograf, nit umjetnik, nit alpinistica, nit sam uspješna, nit sam propala.
Od svega toga nisam ništa. Sa svime se time pomalo bavim.
Negdje sam nigdje. Dijete sam nekome, ali o meni se ne treba brinuti, u ženu pomalo ličim, kao žena se ne osjećam, majka nisam, nit ću biti, ono nešto nakrivo nasađeno koje se ne može nigdje smjestiti, e to da. Jesam.
Nešto ipak.
Post je objavljen 09.11.2009. u 00:09 sati.