A thousand lies? Well, lets start with the first three:
„...What I`ve done
I`ll face myself
To cross out what I`ve become
Erase myself
And let go of what I`ve done...“
Pjesma za odjavnu špicu of the „Transformers“... Ulfuz, Myrtus i meni uvukla se pod kožu. Trenutno je na repeatu, all the time.
I dok provodeći dane u praznom hodu čekam na milost da preputuje 600 km i smjesti se u mom poštanskom sandučiću, razmišljam malo o tome koliko čovjek može biti impulzivan i donositi krive odluke u treptaj oka. Mislim pri tom i na riječi i na djela, a najgore je kod impluzivnosti što je poslije kasno za popraviti stvar. To često drugima govorim, a trebao bih i sebi.
Dobro, neću zapadati u mozganja, ne želim vam tu bol, dovoljno je što me posjećujete na redovitoj bazi (kao da pijete Activiju) :)) Ajmo se pozabaviti nečim toliko karakterističnim za mene: kukanjem s prstohvatom ironije, a ako želite jači okus, dodajte umjesto ironije sarkazam, neprihvaćeni afrodizijak.
Dakle, danas je trebao biti recreation day jer me Ulfuz prijepodne preporodila idejom da idemo šetat, onako samo šetnje radi, kako preporučaju raznorazni tabloidi koji na jednoj stranici nude moralne i duhovne vježbe za vašu čakru, a na drugoj poput bjeloglavih supova rastežu nečiju tužnu priču u vezi razvoda i skrbništva. I tako smo mi odlučili naći se ispred D-Mola (za ne upućene to je The Mall iliti Avenue Mall) oko 3. Prva postaja bio je sam d-mol jer moja širokost mora sebi kupiti zimsku jaknu. Vidjeh jednu predivnu i relativno neskupu u New Yorkera kada smo neki dan Miško meus et ego bježali po dotičnom centru dok su Ulfuz i Myrtus šopingirale čizme. Nažalost, današnji posjet urodio je ponešto kržljavim plodom. Probavši valjda svaki model koji je mlohavo visio ispred mene, zaključio sam, možebitno po xilijunti put, da sam vanserijske građe.
Naime, probam li L veličinu, odgovara mi što se tiče širine ramena i mjesta unutra (za „slojevito“ oblačenje, jelte) ali ipak mislim da bi zimska jakna trebala sezati ispod pupka, pogotovo na hermafroditskim jedinkama kao što sam ja ;). Probam li kojim slučajem XXL (jer nemaju XL), izgledam kao čangrizavi Jeti. Rukavi se vucijaše po podu dok ja tražih neki pogodan model. Ćorav posao.
Obišli smo zatim i Zaru (jel uopće moram pisat...), Tom Tailor i ostale precijenjene i previše eksponirane trgovine. Pitali smo tetu u T.Tailora imaju li zimskih jakni. „Naravno!!!“, reče ona sva sretna misleći da je našla potencijalnu jadnu budalu s dubokim špagom i odvede nas do valjda naskupljeg modela od mizernih 2000 kuna. Nakon što sam povratio dah i osjetio ubod u predjelu prepona (tamo je, naime, blizu, bio novčanik), zahvalih joj umnogome i odoh van biti sretan što ne mogu potrošiti toliko love na ružnu jaknu. U svim ostalim trgovinama ista priča.
I tako je Medo ostao bez zimske jakne. Ali tu je uvijek dobra stara Nama, tamo si ja uvijek nađem artikl koji mi nije predug, preširok, preružan, pretanak, a bogme niti preskup. Nisu neke marke (a BOGU hvala ne ovisim o tome) ali čovjeka veseli.
Jedan bridge prije prelaska na novu strofu: jesam li ja ono u nekom od svojih postova izrazio posvemašnje oduševljenje Hrvatskim poštama d.d.? Da, e pa, želim svoje oduševljenje natrag. Jučer mi je skoro izrasla treća ruka od nervoze kada sam stajao u redu sa svojim pismom u nervoznoj šaci, iza tipa koji je imao TRIDESET kuveri čije se žute površine nisu vidjele od tona markica kojim ih je oblijepio. I da stvar bude još bolnija, svaku kuvertu je slao na poseban i jedinstven način: ova je išla avionom (tri minute udaranja po tastaturi dok kompjuter shvati i obračuna lihvarsku tarifu), ona tamo kombijem, ona pak Pony Expressom... I tako u nedogled. Odustao sam, otišao u butigu, odnio spenzu doma, izašao van, izbrojio koliko u mravinjaku ima mrava, napojio gladne gujavice i vratio se u poštu. I došao na red, nemreš bilivit. Slanje pisma trajalo je pola minute.
Sada chorus: jučer, dok je Miško visio na internetu i divio se blogovima koje pišu iskompleksirane četrnaestogodišnjakinje o tome kako su najbogatije na svijetu, imaju kuul dečke i brdo love za brisat snobovske male šupčiće, Myrtus i ja smo usavršavali moj disco fox (or whatever) i zaključili da bismo mogli do malo češće radit. Pitavši Njega s velikim O da nam se pridruži u pingvinskom geganju, dobili smo mumljatorski odgovor da ga ne smetamo dok proučava anatomiju missperfect.jasamkrava.blog.hr i inih blogova jednako povraćajućeg sadržaja. Konstatirao je kako su te cure zapravo savršeno pametne i pišu te blogove samo da bi prcale ljude i umirale od smijeha čitajući bijesne i prijeteće komentare tipa „objesit ću te kujo smrdljiva, znam gdje živiš!!!“. Po njemu, sve te cure su maheri u prcanju. Također je rekao kako će obrisati svoj blog (koji je nakon debitantskog posta ostao suh poput devinog izmeta u Sahari) i napraviti novi na kojem će on podjednako prcati ljude. HAHAHAHAHAHA, ovaj blog mu je umro od zanemarivanja, mogu MISLIT koliko će samo sjaja pobrati taj novi jadnik, vjerojatno jedan post manje, hahahahahahahahahahahahahahaha!!! Ma šalim se ja, dragi moj Ti s velikim Ja, jedva čekam da se pojaviš na internetu :)))))
I tako se Medo zabavlja, u međuvremenu dok je ovo pisao, obavio je razgovor s roditeljima, pospremio dnevni boravak (lažem, nisam) i sveudilj slušao Linkin Park i ovu predivnu pjesmu. Još mi nije dosadila ali vjerujem da susjedima jest, mislim da se trenutno gospođa u stanu do mog ne može odlučiti ide li joj na više na nerve sama pjesma ili moja vokalna izvedba iste. Potonje djeluje zastrašućuje ako me slušate kroz dvadeset centimetara jeftinog gipsa, zastrašujuće, kažem, ako ste sa mnom u istoj prostoriji dok pokušavam titrati glasnicama vjerojatno ćete umrijeti u agonizing painu. Što ću, nisam obdaren u tom području, što me pak ne sprječava da i dalje revem kao magarac pred parenje....
Ne da mi se efektno završiti pa smatrajte ovo pametnom poukom za kraj: .
Dok čekam da se Miss Ulfuz riješi svog predavanja i natjera me da idem u čizma-šoping (desperate does what desperate is asked to do), pisat ću malo o fascinacijama koje me zaokupljaju dok obavljam sasvim glupave, rutinske ili ponešto DOSADNE poslove.
Kao prvo, fascinirala me pošta. Stavivši na stranu koliko je spora, neučinkovita kada su u pitanju hitne stvari, trapava, lihvarska i bezobrazna, oduševio sam se danas procedurom slanja paketa. Lijepo sam došao u poštanski ured kojeg imam u prizemlju zgrade (blagoslovljen Zagreb), zamolio tetu da mi da najveći paket kojeg imaju, ona mi dala najmanjeg mogućeg jer većeg nisu imali. Nakon inicijalnog šoka i nevjerice s kojom sam gledao svojih pet kila kestena koji moraju putovati 600 km te ono malo kartona koji bi ih trebao tamo odnijeti, zahvalio sam teti, kupio paket i došao doma...
Nije mi trebalo dugo da skužim anatomiju paketa i što se treba prvo saviti, ipak sam upisao faks ;) ali namučio sam se dok sam natjerao tu hrpu celuloze da ostane u onom obliku za koji je namijenjena dok ja trpam unutra rasuti teret. A čini mi se da će biti doslovno rasuti jer sam zaboravio zavezati vrećicu u kojoj se nalazi kestenje, nadam se samo da se paket neće putem probiti jer će onda poštanski službenici imati posla dok pohvataju svaki neposlušni kesten... Možda i izazovem prometnu nesreću :)) Uz kestene, nadalje, išle su i kutijice u koje će moja revna i previše entuzijastična obitelj trpati sve jadne bube koje izgube svoje malene zujave živote u obiteljskim frižiderima, ako pronađu iti jednu jer mati mi javlja kako dolje vladaju pravi sibirski uvjeti. Kao da je u metropoli išta bolje, danas sam izgubio prste negdje u Vodnikovoj kada sam se pokušao počešati po nosu... Samo su pootpadali, jedan po jedan, na natopljeni asfalt.
Nego, da se riješim digresije i nastavim s fascinacijama... Malo problema mi je zadao konop kojeg je trebalo onako fino i fenci zavezati oko paketa; za divno čudo uspio sam i to iz prve ali imao sam problema s čvorovima: jednako kao što ne mogu izdržati da jednog ne razriješim, toliko ih mrzim vezati... Imam neki thing na čvorove, to odavno znam ali nisam znao da je ovako kritično!
Odnijevši svu tu hrpetinu navodno recikliranog kartona i užeta (i kestena naravno) dolje u poštu, zadivljeno sam gledao kako žena stavlja paket na vagu, naplaćuje mi petnes kuna i devedeset i šes lipa (a paket me je došao devetnes kuna, nemreš bilivit), lijepi raznorazne naljepnice, provjerava čvrstoću materijala, namješta periku i popravlja maskaru te mi konačno izvraća kusur i ja odlazim, zadovoljan što država barem jednom funkcionira u moju korist (inače uvijek prolazim kalvariju na poštama).
Druga stvar koja me fascinirala danas je Miško... Nakon 32 sata pozadinskog šuma kojeg sam dobivao iz zvučnika mobitela, nakon što se gospar nije niti sjetio obavijestiti me da se ne ide tamo gdje je bilo planirano, odlučim prekinuti durenje i nazvati ga, danas u podne, točno. I ponudio mi je čovjek savršenu ispriku zašto me nije zvao, zašto se nije sjetio mene jadnog koji se družim s golubljim perima i ostacima hrane u frižideru... Zamislite, on je ljenčario!!! Oh, ne! A ja mislio da se dosađivao pa mu se nije dalo tipkati moj broj! Neka, sad mi je puno lakše :))
Nego, kako se ja ne mogu niti sekunde ljutiti na svoj bombonček (mogu jedino biti u kriptodepresiji), zabavio me idejom da ide raditi u Cinestar. Prestalo mi je biti zanimljivo kada je i mene pozvao da radim s njime... Tek kada je rekao da mora pisati mail glavnom i odgovornom (i napisao ga je, ja svjedok, čuo sam dok tipka, tražio je moje umjeničke sposobnosti sastavljanja rečenica :))) ) u vezi intervjua, shvatio sam da vrag ne samo da je odnio šalu nego se vratio po još... I tako sada iščekujemo povratni mail, nadamo se, sa pozitivnim odgovorom. Obojici nam treba love, bilo bi lijepo zaraditi što sa strane. Još ako nam uspije naum da radimo u Avenue Mallu, bilo bi savršeno jer bi mogao na „posao“ praktički pješke! Vidjet ćemo što će od svega toga biti, iako ne polažem previše nade, općenito u zadnje vrijeme ne veselim se ničemu dok to actually ne završi (ako se dogodilo), onda sam 100% siguran da imam razloga veseliti se. Jer dosadilo mi je ubiti se od sreće što će se nešto dogoditi i onda se generalno to i ne dogodi... Na ovaj način zajebavam sudbinu i baš mi dobro ide, hahahahahaha! Moš mislit
Anyhow, kiša toliko pada da mi ide na jetra (kako kaže Ulfuz, da jetra su u množini iako ne izgledaju kao takva :) ), neće mi se stići osušiti ovo malo odjeće što još mogu nositi. Stići osušiti? Mislim da je mokrije nego kada je bilo u mašini, a nemam ništa što bi moglo poslužiti kao indoor hanger, a kako i sami možete zaključiti, novca nemam da si kupim taj item. Ima vremena...
I eto tako, čekam ponovni odlazak u grad, ne znam hoću li obući kaput koji mi je malčice velik ili jaknu koja mi je malčice mala... I u jednom i u drugom se smrzavam jer nemam rukavice pa mi je svejedno što mi je trupina ugrijana kada mi se ruke igraju s gangrenom...
I da... Čekajući da se netko sjeti da postojim, smislio sam svoju osobnu igru koja se može igrati samo ako živite na mojoj adresi. Igra se zove „Izbjegni Gogu“ i igra se tako da vrebate 13. kat i pokušate pobjeći liftom u prizemlje bez da Goga zaustavi lift i uđe unutra... Za sada me dobro ide, iako me zaskočila na ulazu u zgradu pa sam izgubio život! Srećom, poštanski sandučić bio je pun reklama za restorane i klopu pa sam obnovio „health“ i nastavio dalje... A ako bacite svoje lijepe oči na mršavu arhivu ovog bloga, saznat ćete tko je Goga (osim ako vas pamćenje ne služi toliko dobro pa već znate).
Eto vam još jedan post ni o čemu,... 1001 riječ o mlaćenju prazne slame!
Već danima buljim u blank document u wordu i ne mogu se natjerati da sastavim tri poštenja vrijedne rečenice. Ništa specijalno se ne događa, ne sviđa mi se kako je krenuo ovaj semestar, manje se viđam s ljudima, druženje se svelo većinom na predavanja, pogotovo s Miškom, tako da mogu zahvaljivati nebesima ako se vidimo mimo faksa. Neš ti druženja u klupi dok ti arogantni djevojčuljak četiri sata ispire mozak na matematici ili pak dok profesor pokušava uvjeriti dvoranu punu biologa da statistika i matematika actually POSTOJE! Baš glupo i osamljeno, a zahvaljujući patološkoj sramežljivosti kojom me obdario Kreator, proći će dosta vremena dok ja afinamente nekog upoznam ovdje u Travnom, da ne spominjem tek nekakvo prijateljstvo s tom nesretnom osobom. Poživio Bog Ulfuzinu tetu pa ja u ovom stanu ostanem dulje vrijeme...
Nekidan skoro izgorjesmo na faksu. Bio je to četvrtak ujutro. Imali smo vražije protista od osam do deset i kvarat. Odvojeni od svijeta, smješteni u BO2 na polukatu zgrade, nismo niti bili svjesni da prvi kat i zoologijski laboratorij nestaju u proždirućim plamenovima lagane vatrice. O nedostatku bilo kakve vatrodojave neću niti pisati, niti o činjenici da su nas bili spremni pustiti da postanemo reš crispy; nitko se nije usudio doći reći nam da bi bilo vrijeme da napustimo zgradu. Tek kada je završilo predavanje i kada smo svi procurili van, osjetilo se nešto čudno u zraku. Ja pitah Jarakicu tko je ugasio šteriku nasred hodnika (jer miris je neodoljivo podsjećao na netom ugašenu). Kada smo došli do atrija, vidjeli smo policiju ispred faksa i osjetili smrad jedno milijun i dvadeset tri ugašene šterike. Prvi kat. Divno.
Eto osim te potencijalno pogibeljne situacije, ništa se uzbudljivo ne događa u mom životu, ako isključimo današnji Behijin dolazak i gledanje horora u dva popodne. Mnoštvo nelogičnosti i maničnog vrištanja ali s razlogom jer su oni dei imali prilično inventivnih metoda za mučenje. Trebali su nam se, naravno, pridružiti Myrtus i Miško ali čini mi se da ću ubuduće morati ugovarati naša druženja tri mjeseca unaprijed, ako i tada ne budem secondary concern. I sada je ovdje išla jedna depresivna i totalno ne-fer rečenica ali nisam je ostavio... Čak sam i cvijeće kupio, pravo i (doduše ne više) živo cvijeće kako u stanu ne bi bilo samo umjetno kad ono... U svakom slučaju, sutra bi trebao doći na red, nadam se. Ali barem smo se nas troje nasmijali filmu i zaključili da moramo pogledati drugi dio jer s tako režiranim hororima zabavi nikad kraja. B nas je brzo napustila jer za razliku od nekih ima veoma aktivan život. Ja sam, pak, ostao pod opresorskom čizmom Miss Ulfuz i (opet) gledao Transformers. Slutim da mi ovo nije zadnji put da ih gledam :)))
Tako mi se ubedirava sada, imam nakupljenog materijala za sulking ali ne da mi se, sreća pa sam previše lijen za to... Umjesto toga radije ću poći na raniji počinak i pokušati sanjati ono što dobiti/pronaći ne mogu. Jedva čekam sutra i 10,30, nekako sam najsretniji kada onaj zbor u Travnom zapjeva ulaznu pjesmu. Da bar znam pjevati, smjesta bih otišao na prvu sljedeću probu zbora i pjevao Mu, ovako to mogu raditi samo kad nikoga oko mene nema...
Ne da mi se više tipkati, prsti mi se spotiču o tipke. Idem, dok još mogu, vratiti film da sutra ne razbijam glavu time...
Kad bih ljudske i anđeoske
jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sve tajne
i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima
razdao sve svoje imanje,
kada bih tijelo svoje predao
da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će iščeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti!
Znanje? Ono će nestati.
Jer, nesavršeno je naše znanje,
i nesavršeno naše proricanje.
Kada dođe ono što je savršeno,
iščeznut će što je nesavršeno.
Kad sam bio dijete,
govorio sam kao dijete,
mislio kad dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.
Sad vidimo u ogledalu, nejasno,
a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem,
a onda ću savršeno spoznati
kao što sam spoznat.
Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav
– to troje – ali najveća među njima
ljubav.
Sve mi se čini da ću morati klonirati izgled svog dragog perversionreloadeda u potpunosti na ovaj surogat koji mi se gadi... A, valjda ću i njega zavoljeti, ipak sam mu otac, jest da je bio neplaniran ali kad sam ga već stvorio, red je da se o njemu i brinem, zar ne?
Ne mogu vam opisati razočaranje u „pravnu državu“, „održivi razvoj“, „transparentnu politiku“ i „bilateralne odnose“ koje blog.hr i njegov helpdesk pružaju svojim korisnicima. Nikako da shvate da su oni tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Kako bih volio pozvati sve blogere da tjedan dana ne napišu niti jedan post i da se suzdrže čak i od otvaranja tuđih blogova... Vidjela bi gospoda onda što znači bojkot... Stoka...
No dobro, da ostavim tu frustraciju po strani i okrenem se nekoj drugoj. How about frustracija zbog frustriranja? Shvatio sam da moram pomoći svojim živcima ako ih ne želim ne imati tamo negdje do kraja moje visoke naobrazbe. Jer živciram se oko svake vražje sitnice, eksplodiram ko krivo namješten pretis lonac samo da bi nakon deset minuta bio totalno cool kao kukumar iz leda, čak se ne mogu niti sjetiti što me iznerviralo! To nije dobro, nije ni najmanje, mogu samo zamisliti koliko idem na živce ljudima oko sebe sa svojim ispadima. Dakle, preostaje mi nekakva terapija koja pak NE UKLJUČUJE ikakvu kemiju jer sam premlad da se (opet) kljukam Normabelovima i Praxitenima. Možda da gledam na frustracije kao na helpdesk? One su tu da me pokušaju nanervirati, a ja sam dovoljno jak da ne nasjednem na provokaciju nego otšetam visoko podignutog nosa?? Yeah...that`ll work a`right...
Anyhow, danas sam sretan zbog jedne stvari. Naime, uspio sam si dokazati kako mogu završiti s onim što me strahovito živcira (vidite, ne mogu ja bez svojih nerava, nikako), samo ako pristupim trnju s velikim škarama. Da pojasnim? Jel treba metaforu pojasniti ili samo da pojasnim problem?
Dobro, samo problem, Dakle, već me tjedan-dva muči moja precious bicikla koji bi naradije u Savu zafrljačio da mi nije žao te jadne rijeke. Naime, sveobuhvatnoj lepezi problema na mom bajku odnedavno se pridružio i prednji prijenos koji cvili, melje, škripi, nariče i zavija kada se nagazi da lijevu pedalu. Prvo mišljah da nije problem u gazištu pedale ali si onda postavih pitanje da koliko je samo ljudi slušalo takvo cviljenje zbog jednog malog komada plastike? Kojeg, btw, ne mogu niti odvrnut da vidim jel u njemu problem jer mi nedostaje neki vanserijski gedor i jednako vanserijska ručica koja je dovoljno duga da uđe u vanserijski duboku rupu... Ali o tom potom.
Nakon pomnog kontempliranja nad problematikom te nakon nekoliko bezuspješnih zavata glede skidanja gazišta, naumpala mi je brilijantna ideja da se uopće ne radi o tome nego o vražjem prijenosu! Ako se sjećate, lijeva strana se već na početku našeg suživota pokazala svojeglavom kada joj je stalno otpadala pedala. Da. I tako sam danas otšetao do Konzuma, kupio si WD i spizdio jedno litru dok je stvar konačno prestala cviljeti. Znam da ćete mi reći kako sam trebao koristiti neku mast namijenjenu za to (jel mi to uopće itko htio reći??) ali gledajte, lakše mi je dati 34 kune za pola litre WD-a neko milijardu kuna za kilo masti od koje mi treba samo par grama. Tako da stvar sada hoda, jest da je počelo školjocati nešto sasvim deseto što prije operacije nije škljocalo ali to me ne zabrinjava, barem ne dok ne ugrozi moj opstanak na sicu.
Međutim, ovaj pothvat mi je samo potvrdio dobru odluku da ne idem studirati medicinu jer ako uspijem na bicikli popraviti jedno i istovremeno pokvariti drugo, što bi se tek događalo u bespućima trbušne šupljine mojih pacijenata?
Da. I tako opet provodim vikendove sam; mislio sam da sam se toga riješio odlaskom iz Dubrave. Ali stvar je još gora jer sam sada bliže svima pa onda očito svi misle „što ćemo ga ić posjećivat sada, ajmo sutra, ionako smo blizu pa danas-sutra, nije važno...“... A Medo čeka, DVD plejer se ohladio od čekanja.... I tako... Myrtus još i nekako održava svoj blog, o Mišku i njegovom neću niti pisati, znao sam da je to Pirova pobjeda natjerati njega da otvori blog... A i ostali su blago umrtvljeni. Ne znam jel to sezonska depresija ili samo lokalna anestezija ali it seems it is going critical...
Stoga idem ja sada do Konzuma, na svom repariranom bajku, kupiti si od ove crkavice koja mi je ostala još malo nepotrebnih kalorija (iako sam danas pojeo [evo na prste jedne ruke] buhtlu od sira, Dorina čokoladu s ledenim punjenjem i Pringles light, dakle nisu nepotrebne nego PRIJEKO potrebne ali jbga, semantika) da se utješim... Tješit ću se proteinima, oni me barem razumiju... A imam i fiksiran bajk, pa ih se mogu i riješit kad postanu preglasni... Pusek, idem napraviti samoubojstvo aminokiselinama...
UPDATE:
Upravo mi je Dnevnik digao tlak, točnije glupi novinar koji je završio izvještaj o političkim strankama. Ne znam jeste li čuli i vidjeli ali izvještaj je bio sa Cvijetnog trga gdje se moglo potpisati peticiju „Želimo znati tko financira političke stranke!“ I priča reporter, priča, ubace Mesića koji opet pljuje po Kosorinki... I onda na kraju reporter završi riječima: „No ipak građani su mnogo više interesa pokazali za peticiju `Životinje su mi prijatelji`jer izgleda da ih ne interesira tko financira hrvatske stranke!“. Ili tako nešto...
I onda si ja mislim, u državi kao što je naša, s tisuću i jednim problemom kojeg imamo, je li TOLIKO bitno tko koga financira?? I što ako se ispostavi da, hipotetski, HDZ financira Cosa Nostra??? Hoće li se stanje u državi popraviti ako mi to saznamo? Neš ti, opet će nešto slagati, čekat će se zastara i pojeo vuk magarca! Ma dajte molim vas, čega li se sve neće sjetiti ovi protivnici na političkoj sceni sada uoči izbora? Čekajte, nije još niti počelo, sada kada se zahuktaju predizborne kampanje nagledat ćemo se prljavih trikova i praznih obećanja...
I da znaš, pametni reporteru, ovu našu državu bolje bi vodila populacija zagrebačkog ili splitskog zoo-a nego oni primati u foteljama. Ja sam potpisao peticiju za životinjska prava, a tko koga financira i tko koga reketari, ma mogu mi ga s nogu....
Da Da Da Da Da Da Da Da Da DADADADADA DADADADADA.... DADADAD.... OW!!!!
Umirem od dosade i koljem kestene... Doduše, već su zaklani, zgniječeni, ušlagirani i smrznuti ali svejedno ih i u tom stanju koljem. Vražji Ledov kesten pire, imam feeling da ću opet vratiti onih, teškom mukom izgubljenih, 25 kila.
Otvorio sam vrata na oba balkona, pričvrstio sve loose objekte na putu propuhu, zaglavio sva vrata i sada uživam u blagom propuhu. Da je imalo blaži, ne bi valjalo, ovako se da iskoristit za pokretanje turbine i pravljenje struje. Morao sam napraviti draft kroz stan jer su ovi idioti iz toplane naložili valjda čitave zalihe ugljena, smeća i otpada iz klaonica pa kure li ga kure... Džaba meni ako zatvorim ventile na radijatoru, isijava iz ovih ostalih cijevi ko mahnito, dvaes osam stupnjeva mi je u stanu, kuham se slowly and painfully.
Proletjelo mi je golubovo pero pokraj glave, brzinom svjetlosti, eto koliki je propuh. Zaustavilo se na trenutak pored stolne lampe, poljubilo ekran laptopa i otišlo u svoju propast preko ograde balkona. Padat će deset godina, možda se i promijeni akceleracija slobodnog pada dok pero stigne do trećeg kata.
Jesam li napomenuo da mi je dosadno? Just in case: dosadno mi je. Bio sam u videoteci vratiti filmove. I htjedoh posuditi neki film ali mi ljubazna teta iznuđivačica filmova sastavi u facu da moram odmah platiti faking film, nema „upon return“, kako je praksa u Dbk. A ja u novčaniku imao jedino obitelj plijesni i tri i pol pauka u pretincu za siću. Tako da ništa od filma. Sve ove koje imam doma sam pogledao već xilijun puta, znam ih napamet... Damn. Mislim da ću zaklati još jedan kesten pire.
Moji su mi poslali paket iz doma. Naime, naredio sam mom pretku da mi isprinta (u boji, na poslu, badava) predavanja i vježbe iz genetike. On je isprintao i sve seminare, tuđe. I potrošio na to tri kante tvrtkine boje i hektar Amazone. Stavio u paket, najveći koji su imali u pošti. Kako se to sve ne bi micalo po paketu, mati je stavila stotinu Franckovih kava, popularno zvanih „ciglice“, zatim tonu donje robe, malo rasutog tereta u vidu spreja za podmazivanje bicikle, nekog dezodoransa kojeg sam ostavio doma (imam DM u prizemlju zgrade ali džabe je govorit), Pikine kartice za Mercator, nekoliko CD-ova s raznoraznim programima, par Albanaca koji bježe u Sloveniju (mislim da je paket s povratnicom, ako se Albanci odluče vratiti)... Mislim da će se poštar omudit ako mu narede da to nosi do mene. Ako je imalo razborit, ostavit će mi obavijest da imam package.
Vjerujem da sada znam zašto mi je ovako dosadno... U Dubravi je uvijek u ovo doba dana/noći postojala potencijalna opasnost (s tendencijom pretvaranja u realnu) da me zakolje kakav bijesni insekt ili nadrkani paučnjak... Ili pak ono neidentificirano što je imalo viška nogu, bilo prozirno i lebdjelo poviše poda... Kad se samo sjetim svog plesa s onim odvratnim skakvcem treće černobilske generacije, veličine Regočevog nožnog palca... Pola sata kruženja oko zvijeri i gurkanja metlom dok idiot konačno nije sjeo na bocu deH2O koja stajaše na prozoru... Tad sam ga gurnuo krajičkom drška metle i gledao kako pada u travu. Vrištao je cijelim putem, a nije mu palo napamet da rastegne svoja prekobrojna krila i odleti JANJEVCIMA preko puta, hm?? Mahnito zvjere...
A ovdje u Travnom nemam kućnih ljubimaca, ako se izuzme Anka Popišanka (ne znam kako vi zovete tu bubu ali ima romboidalno tijelo, skladne noge i boja joj varira od smeđe do zelene, ima dosta hitina u oklopu...) koja oblijeće noćnu lampu svake druge noći...
Da se razumijemo: NE NARIČEM ZA DUBRAVOM, niti sam u iti jednoj milisekundi svoga bitka u Travnom požalio što nisam tamo ali nedostaje mi sav onaj adrenalin koji me je tamo pucao redovito... Pitanje što će cimeri sljedeće napraviti, koga će vraga doma dovući, kada je tome vragu istekao rok trajanja (u slučaju onog tipa iz Čistoće), ko će koga i s kime...
Doduše, niti ovdje mi nije toliko dosadno koliko se na prvi pogled može činiti... Zadubivši se malo više u fiziologiju svojih susjeda, primjetio sam da određeni ispitanici imaju itekakvih psihosomatskih problema i poteškoća... Primjera radi, uzmimo Gogu sa 13. kata. Goga je žena u trećoj životnoj dobi, iako mi se čini da je i mlađa ali o tom potom. Goga ima plavu kosu i uvijek ista pitanja kada te sretne u liftu. Ilustracija:
Ja izrodim tri generacije sesilnih potomaka dok dočekam lift. Uđem unutra i pošaljem se na razizemlje. Na 13. katu lift staje i ulazi prvo Gogina pozadina pa malo zatim i ostatak nje. Nije mi jasno zašto natraške ulazi u lift ali to nije važno za daljni razvoj događaja. Ja, kao pošteno i fino odgojen mamin sin, pozdravljam:
M: „Dobardan...“
G: „ŠTO si u horoskopu??????“
M: „??? Dddddjevicccca?“
G: „Podznak!!!!!!!??????“
M: „Emmm, ovaj, nikad to nisam znao otkrit, ne zn...“
G: „TI SI IZ DUBROVNIKA???????????“
(sjećam se da sam joj jednom rekao to, drugi dan svog boravka u Travnom, kada sam mislio da je s njom sve u redu)
M: „Št..., ovaj, valjd..., jesam, da... (?)“
G: „Ja sam iz ZADRA!!!!!!!!!
M: „Kako divno, eto oboje smo s mora (wtf?).“
G: „Gospodine, mogu li živjeti u vašem stanu??????????“
M (ne razumije pitanje jer Goga ne razdvaja zube kad ne urla): „Kako? Pa ne sada....“
G: „Mačka mi NE DA ŽIVJETI!!!!!!!!!“
M (opet ne razumije prvi dio vriska): „Ma nije vrag da nemate... (???)!“
G: „??? JA NE MOGU ŽIVJETI, GOSPODINE!!!!“
M: „Zzzzzaššššto?“
(vidim po njenoj reakciji da sam napravio letalnu pogrešku jer mi je očito upravo rekla...)
G: „ZBOG MAČKE!!!!!!!!!!!!!“
M: „Aha, ma baš loše...“
G: „Ona je LUDA (ma daaaaj...), ne pije lijekove (pitam se zašto), ne da mi U WC!!!!!!
M: „Mda...ovaj, evo nas dolje pa bi ja van...“
G: „Hoće li ju Bog KAZNITI, gospodine??????“
M (yet again ne razumije Gogin scream): „Ne bih sada, nemam vrem....“
G: „AAAAAAAAAA, hoće li je BOG KAZNITI?????????“
M: „Ahaaaa! Ma hhhhoććće, hhoćće, siggggurno, da, ovaj, ja bi va...“
G: „KAKO ZNAŠ?????“
M: „Dobro, možda i neće, ne znam, otići će mi bus...!“
G (izlazi iz lifta): „A možda i hoće.....“
Gledam u nevjerici što doživjeh upravo i propuštam bus... Later that day doživim susret s drugom babom s 9. kata... Taj dijalog je išao otprilike ovako, počinje njenim ulaženjem u lift u prizemlju, ja već ušao na razizemlju:
Naime... Sjedim ja tako doma, pozadina me boli ko luda jer sam dovezao jučer biciklu iz Španskog u Travno (cca sat vremena), a odavno nisam sjedio na onom nevjerojatno udobnom sicu... Pokušao sam danas, nakon kiše, otići do Bundeka i natrag jer sam dolazio u napast da u samoći svoga nazovidoma radim nedopuštene stvar (tipa jedenje). Pa, uspio sam u svom naumu ali za posljedicu imam nesnosnu bol u riti kao podsjetnik da se okanim ćorava posla i počnem raditi nešto konkretno. Nažalost, kako to obično biva, Medo jako rijetko posluša sam sebe pa se zato opet bavim glupostima tipa gledanje u prazni frižider.
Dosadno mi je i dolazim u napast da jedem. Sreća moja pa je frižider, kako upravo napisah, prazan. A u tom je stanju zato što sam već pojeo sve što se pojesti dalo, ono što se nije dalo se ubrzo iscrpilo od bježanja pa sam i to pojeo... I sada samujemo, obojica prazni...
Danas sam, nakon dugo vremena, opet bio u lovu na knjige u NSB-u. Moram priznati da sam zaboravio koliko su kolegijalni svi ti studenti koji se kolju za koricu knjige koju već imaju doma na polici i koja služi za skupljanje prašine... Ja sve svoje knjižurine barem koristih za prešanje biljaka za herbarij, dakle pozitivno utječem na svoje akademsko obrazovanje. No, kao što rekoh, kolege studenti su bili veoma susretljivi pa sam čak iz trećeg puta uspio doći do knjižurine imenom i prezimenom „Organic Chemistry“. Uz nju, nabavio sam si još i „Chemistry“, „Biology“, „Marine biology“, „Human biology“. Trenutno posjedujem preko deset knjiga od kojih se njih tri bave biologijom općenito. Znam da u svakoj piše isto, da su slike svedene na one tipa „pronađi jednu neprimjetnu razliku“ ali knjiga je knjiga, pogotovo kada je dobiješ za 20 umjesto originalnih 600 kuna. Zbilja, ne da mi se izračunavati koliko je to posto popusta... U svakom slučaju, sada imam iz čega shvatiti kemiju, a istovremeno dobijam i priliku obnoviti svoj scientifical English. Jer vjerujte mi, razumjeti kemiju na engleskom je isto što i simultano prevoditi svađu dviju Meksikanki iz koje sapunice, spada u rang s viđenjima Elvisa i uspjesima na polju alkemije.
Jel vas nervira ovaj smog koji se nadvija nad metropolom već nekoliko dana? Kiša mi ni najmanje ne smeta, magla mi je ok, ali smog...Odvratan, semiproziran, smradan i ljepljiv, povlači se preko ovih nanopolja u Travnom kao kraci kakve odurne hobotnice koja je zaboravila što znači život pa leži nezainteresirana. I neće da se digne. Smog, je li, ostalo se diže i više nego što bi trebalo...
Danas je moje seksualno opredjeljenje, kako mi priča Ulfuz, opet bilo dovedeno u pitanje kada je kolega s faksa pitao Ulfuz u NSB-u (dok je moja malenkost obavljala malu nuždu u wcu, pri čemu joj se raspao remen pa je postojala veoma realna mogućnost da ostane gola nasred atrija...) jesam li ja to gay. To je već treća ili četvrta osoba koja me to pitala i moram priznati da mi baš laska činjenica da me ljudi teško čitaju ili čitaju naopačke... Nisam ni znao da imam sposobnost uvjeravanja ljudi u ono što želim da vjeruju. Dobro, da me vidite kako držim ruku u Miškovom stražnjem špagu veoma uskih traperica na ulazu u SC i vi biste pomislili nešto sasvim logično u tom trenutku ali sviđa mi se činjenica da ljudi ne znaju šalim li se ponekad ili sam ozbiljan... Moram samo pripaziti da i sam ne počnem ne primjećivati razliku jer perverzija je opasna stvar ako se izgubite u vlastitoj... Valjda se to ipak neće dogoditi, not yet, anyway.
I tako, dok moja Samoća samuje na 28 Celzijusa koliko je trenutno u stanu (majke mi, bude li još malo toplije osjećat ću se poput jastoga pred posluživanje), moj Um kraljuje nad glupostima koje ovdje valjam, a Snaga odmara na krevetu i čeka da joj se posvetim. Snaga inače ima 21 godinu, prodorno crnih očiju i jednako crne kose, atletski je građena, bavi se tenisom i trčanjem te ima psa imenom Flupsi, pudlica, naravno. Pravim imenom Veljko ali ne voli da je se tako zove, više preferira Lusty Joe. Pa stoga mi oprostite, Joe je nervozan, prošlo je već 5 minuta.... Idem razuvjeriti još nekoga u svoju opredjeljenost.
Šesttisućačetiristoosamdesetijedna... šesttisućačetiristoosamdesetidvije... šesttisućačetiristoosamdesetitri... šesttisuć...? Oh, pa to ste vi! Zabavljam se brojenjem kišnih glista koje promiču pored mene čekajućeg... Da, nažalost, niti obraćanje glavnoj zverki još nije urodilo plodom, a ČISTO SUMNJAM da je baš svaki blog korisnik uputio mail podršci, očajnički tražeći koru suhog kruha i slamčicu da se ima zaštogod držati... Tako da mi jedino preostaje da ih sve skupa fino prvom klasom pošaljem u krasni motorizirani dildo i prihvatim se nečeg malo napastnijeg... Jel spam kažnjiv u Hrvatskoj? Nema veze, migriram u BiH.
Being ignored, kako to obožavam biti. Životni mi je credo: „Pusti da te drugi ignoriraju, i tvoje će vrijeme doći da postaneš ignorer, a ne ignoree!“ Stoka prljava... Anyhow, nakon još jednog u nizu dokaza da ništa ne funkcionira kada se smradu u rukavicama pristupa, bolje mi je da si nađem neku zanimaciju (kako mi stalno tupi On s velikim NJ) i držim se nje jer ću se inače pretvoriti u ljenjivca kojem će biti teško i grintati zbog čipsa u šupku. Đavoljem.
Da, moja vehementna mati je bila u zgradi općine Župa dubrovačka kako bi provjerila koja je procedura, tj. postoji li uopće ona, prebacivanja „glasačkog listića“ u trenutno mjesto stanovanja, dakle u Kajland. Znate koji odgovor je dobila? „Mi vam to neee znamo, nismo još nikakve naputke dobili!“. HA! Dala im je moja mati naputke i napustila zgradu, mislim da su ljudi ostali zgroženi grozotama koje su se prevalile preko njenih usana. Da znate, volio bih pustiti svoju mater na naše drage predstavnike u Vijeću PMF-a, vidjeli bi onda kako bi se odluke donosile, brže od brzine svjetlosti. Ionako već mjesecima bijesni kako će osobno doći pridaviti dekana i njegove bodljikave prasiće, zašto da ženi ne pružim priliku? Zato jer ću je onda morati posjećivati u zatvoru, eto zašto...
Polovicom prosinca će mi doći đed u posjet... Naravno, nije njegov unuk far from home jedina stvar koja tjera mog pretka na posjet metropoli. Zapravo, unuk nije uopće uzrok, samo je posljedica. Dolazi čovjek, naime, na operaciju oka, točnije na jednu operaciju i jednu korekciju onoga što su dubrovački stručnjaci zjbli prilikom prošle operacije. Bit će smješten u „Sestara nemilosrdnica“ prilikom rezanja ali to mene ne odrješuje obveze da ga vodam uokolo za ručicu i pokušavam mu objasniti da se ni u kojem od svojih ludila ne svađa sa ZET-ovcima, a POGOTOVO ne sa ZET-ovkama jer te žene voze TRAMVAJ, a ne peglicu, pa mi se ne obavljaju posjeti i patologiji, zajedno s oftalmologijom. Ma nije meni to problem, dapače, bit će mi drago pokazati đedu malo Zagreb ali poznajući njega, tih nekoliko dana će se pretvoriti u pronalaženje maminog tate u bespućima glavnog grada. Sreća moja pa nisam u New Yorku, Zagreb se da cijeli pješke obići za nekoliko mdana... Anyway, shvatit ćete zašto motj entuzijazam u svezi glede shodno tome nije pretjerano napuhnut.
I tako gledam sada ja ovaj svoj post, primjećujem da je premalen, kao, uostalom, i sve što je meni kod mene bitno, osim jedne stvari, ali ona se čak i smanjuje (jedina pozitivna stvar u oceanu minusića), i zbilja mi se ne da pisati više jer nemam force za to. Danas je jedan od onih rijetkih dana kada sam se actually probudio u šes i po ujutro kako bi stigao na predavanje iz Protoctista (iako u indeksu piše Protista ali dražesna teta profesor nam je objasnila razliku). Bilo je veoma zanimljivo i ležerno predavanje, za razliku od statistike jučer kada sam malo previše razmišljao na glas i na taj način profi dao do znanja što mislim o njegovim nastavnim metodama. Pouka: ne povoditi se za Ulfuz i sjedati u drugi red klupa!!! Run!
Sutra imam i „Nightmare Revisited“ ilivamga matematiku. Koliko čujem, imamo nekog trećeg profesora tako da bi ta predavanja čak mogla i biti korisna. Jedina dobra stvar kod ove satnice je ta što NEMAM NIŠTA ponedjeljkom, što imam samo jedno predavanje utorkom i što imam samo faking matematiku petkom. Srijeda i četvrtak čak i izgledaju zaposleni u usporedbi s ostatkom tjedna :)))) PA divota, imam na umu nekoliko stvari kojima bih se mogao baviti ove godine i pokušat ću ih ostvariti, vidjet ćemo kamo će me odvesti moja ohola lijenost. Vrlo vjerojatno u krevet....
I iako mi se sutra Miškec neće pridružiti na matematici (putuje pa mu je oprošteno, nisam ni ja cicija pa da mu gledam izostanke prvi tjedan ;)) ), mogao bi još ispasti i zanimljiv dan (samo ako profesor bude kratak, na bilo koji način) ako se uspijem naći sa svim tim čoporom ljudi na forumaškom susretu. A ako se zvijezde nasmiješe, Venera izađe iz Blizanaca, Mars popikne Djevicu, matematike možda i ne bude :))))
Uzgred, ti i TI!!! Kada mislite nastaviti s onim što KONSTANTNO obećajete??
Standing still... To bi savršeno moglo opisati my current status... Ne znam što mi se događa ali niti jednu rečenicu ne mogu natipkati iz prve, jedno tisuću puta se vratim natrag i pobrišem je pola da bi je zamijenio s jednako bljutavim dijelom. Evo opet! Užas... Jednostavno se ne usudim niti pokušati napisati nešto poduže jer bi to garant potrajalo čitavu noć!
Jedino što me uspjelo oraspoložiti so far je spoznaja da ću uživati na predavanjima iz genetike i da ću uskoro upoznati little_angel, ako Bog da i ako ne budem BAŠ TAD imao neko predavanje... A ono što je ubilo te dvije spoznaje je treća koja mi je nježnošću dr. Mengelea suptilno pripomenula da ću imati itekakvih problema sa statistikom ovaj semestar, iako je profesor postavio tako smiješne uvjete za potpis i prolaz. Ali ja sam naviknuo da stvari generalno NISU onakve kakvima se u početku čine; uvjerio se lijepo se zeznuvši na nekoliko područja svog upitnog bivanja. Profesor je rekao da su prošle godine svi prošli statistiku... A kako mu ne vjerovati kada PREDAJE ono pomoću čega utvrđuje da niti ove godine neće biti problema s time. E pa ja sam onda jedna velika i nepredvidljiva jedinka u njegovoj populaciji studenata, s veoma prevrtljivom varijablom što se tiče zanimacije na tom polju nauke. Žao mi je, profa, ali dogodine ćete morati pisati novi model izračuna prolaza i u formule ugurati „Medov protestni nemar za dotični kolegij“...
A strast moju za DNA je nekidan dobro potkurio tip koji nam je došao na seminar iz genetike i držao nam predavanje o primjeni analize DNA u sudskoj medicini... Ako sam ikada prije razmišljao o forenzici (samo da vas napomenem da mi je to bilo u glavi PRIJE svih mogućih CSI-jova!), onda je to ništa prema ovome što me sada drži. Ali tip je bio otvoren i rekao da se prilikom zapošljavanja u njegovom laboratoriju ocjene IPAK GLEDAJU, ali gleda se i generalni stav prema radu i odgovornosti. Nešto tipa: „Onaj s 5.0 i veoma malo uloženog vremena će proći slabije od onoga s 3.8 i puno puno truda i muke jer to samo znači da se naučio boriti za sebe i da cijeni uloženi trud i rezultate.“, što je veoma dobra pedagoška metoda motiviranja studenata tako da se ne moraju toliko bojati za ocjene, bitno je da znaš cijeniti svoje, a nadasve tuđe uloženo vrijeme u svoju nauku. I što je još važnije da actually voliš ono što radiš. Ima još vremena do te odluke, samo se moramo nadati da će nam teta Bologna prestati priređivati srcostreflje every now and then jer ne znam koliko će „studentska populacija“, kako nas voli nazivati prof. iz statistike, još toga moći izdržati prije nego počne masovna pobuna i nastupi „Hrvatska zima“, a ne „proljeće“. A poznajući Hrvate i njihove navike da se bore za svoje dobro, trebat će pričekati da raznorazna „Visoka vijeća“ (oduvijek sam se pitao jel svi oni sjede na nekakvim sekvojama ili pak imaju po dva metra visine) isastanče još tristotinjak nepotrebnih odluka i tereta na naša ionako svinuta leđa. Pa kada film konačno pukne, čitavo kino ima da razbije odgovorne!!! I neka počnu s blog.hr helpdeskom i onim TIPOM koji gore sjedi i puši wurst WWW mafiji (da, dobro mislite, nema odgovora)!!!
Kako je lijepo organizirana naša država, što nije istina?? Sada će uskoro izbori za Vladu ili kako ja to volim nazvati, „igranje demokracije“. I opet će odaziv birača biti nevjerojatnih 34,28% i novoizabrana Vlada će se kleti kako je to i triput više nego dovoljno da stvar bude legitimna. E, u tom zecu leži grm. Bodljikava veprina. Vidite, ja bih nedolaženje na izbore proglasio kaznenim djelom neizvršavanja svoje građanske dužnosti i kazna bi bila fina, lijepa i isključivo novčana, dakle nema ležanja u Remetincu i življenja ko bubreg u loju tih mjesec i nešto dana.
Možete vi misliti što hoćete, da mi nije mjesto ovako mladome i zelenome da se bavim politikom, da izdajem adolescentske principe uopće pišući ovo ali duboko dolje svi vi znate o čemu govorim. Jer ako me nešto NEOPISIVO ljuti, to je kada čitav narod kuka „nama nitko ne pomaže, ajme johi, kada će promjena vlasti, ovi samo kradu, treba nam nova šah garnitura pijuna u Saboru“ i sl. I onda TI ISTI LJUDI ne pokažu svoje gubice na biralištima kada actually imaju prigodu nešto promijeniti...
Nažalost, u nas je mentalitet takav da nitko neće ništa napraviti prvi i svi će se radije držati onoga „a njima se ništa ne može“ ili „tko sam ja da nešto promijenim“ ili pak moja najdraža „to ionako neće ništa promijeniti“... PA ljudi Božji, naravno da se kroz jednu godinu ništa neće promijeniti, neće niti kroz deset godina. Ali ako uporni budemo i ako iz izbora u izbore svi punoljetni budu izražavali svoje mišljenje putem glasačkih listića MOŽDA će konačno negdje nešto i promijeniti! I onda će ovi stari prdonje koji se samo goje gore na Markovu trgu shvatiti da su prestari da se nose s nadolazećom plimom podizanja političke svijesti građana i MOŽDA će prepustiti svoja uznojena mjesta mlađoj generaciji.
Da, vidite, problem je još jedan. U našoj zemlji ne vlada demokracija. Da vlada, onda izjave druga Sanadera ne bi bile: „Što god građani rekli na referendumu, mi idemo u NATO i EU, bwhahahahahahahahahahaha!!!!“. Kod nas vlada „koruptokracija“ i odluke o životima 4 i po milijuna ljudi donosi nekoliko debelih svinja koji imaju dovoljno novca da si kupe pristojnu količinu moći i da njome mlataraju po svakome tko im se usudi stati na put. Mene samo zanima kako si netko može DOPUSTITI toliku oholost da na televiziji može izjaviti: „JA (ja, ja, ja, ja, ja, ja, jaaa....) znam što je najbolje za građane Hrvatske!!“. Što to ne bi najbolje znali sami građani? Čemu služe referendumi? Da netko ima 3 milijuna toalet papirića poslije, eto čemu!
A pametni Hrvati? Navikli da uvijek netko drugi misli za njih, prepustit će se i Carli Tri Ponta da nam kroji sudbinu samo ako svoje gnjusne laži zapakira u lijepi celofan s kitnjastom mašnicom. I svi su pametni kada sjede za ovalnim stolom svojih blagovaonica na neki nacionalni praznik, polupjani od jeftinog vina iz tetrapaka govore kako bi oni uradili ovo ili ono da imaju prilike. A kada prilika dođe i MOLI da bude iskorištena, svi junaci mukom zamukoše...
Ne treba ići tako visoko kao što je politički vrh da se vidi neučinkovitost ove nazovidemokracije. Dovoljno mi je da pogledam svoj faks. Na dragom PMF-u postoj sedam odsjeka. Ne znam za ostale, ali matematika, fizika, kemija i biologija se ponašaju kao da su četiri odvojena fakulteta na četiri različita planeta. Prva stvar koja mi nije jasna je uopće pomisao da četiri odsjeka istog fakulteta drukčije shvaćaju i tumače bolonju. Kako je moguće da četiri glave iste zvijeri same sebe hvataju za vratove? I nije niti čudno što bolonja ne funkcionira kada si svatko uzima za slobodno da si prilagodi valjda svaki članak te vražje deklaracije svojim intimnim potrebama.
Zatim tu dolazi tisuću i jedan Nadzorni odbor, ovo i ono Vijeće, desna i lijeva Organizacija; svi oni sastanče i sastanče da bi se nakon tjedan dana vratili na prvu točku dnevnog reda: „Deluxe ili obična vrsta Zewe? Sutra glasovanje hoćemo li uzeti lemony fresh ili dreamy peach...“. Nije li demokracija kada toliko i toliko STUDENATA, dakle onih na koje odluke Vijeća utječu odmah i svom snagom, sjede u tim Vijećima i iznose stavove ljudi koji proživljavaju nečiju braindead odluku? Da, naravno, samo ako uključite „plavu kuvertu“ i desetak mišićavih ljepotana s palicama pred kućom dotičnog studentskog predstavnika koji drže njegovu čitavu obitelj (bila to prababa, bili žena i djeca) u kravati, onda vidite zašto se studenti i njihovi predstavnici boje išta progovoriti...
I naravno, uvijek morate imati jednog tiranina koji drži sedmeroglavo zvjere na kadeni i čim prdne, svi dekani i prodekani dolaze pomirisati i diviti se osebujnoj aromi i aftersmellu, iako su se deset sekundi prije „eventa“ svi složili kako stara vještica prdi kao da je posadila grah u crijevima.
Hahaha... A kada se poslože zvijezde tako da studenti dobiju priliku izjasniti se, kao što smo mi imali priliku potpisati peticiju protiv bolonje na prvoj godini, stvar se tolikom brzinom zataška da je to zapravo vrijedno divljenja. I jedini profesor koji se s vidljivim žarom borio za prava studenata završi s tumorom mozga, sreća moja pa nisam ovisnik o teorijama zavjere. Peticija je, naravno, bila pišanje u vjetar jer sada svi glavni i odgovorni znaju što nam smeta i što definitivno neće promijeniti. A ako svemu pridodate sveopću ogorčenost profesora na Biološkom, njihove frustracije što imaju gomiletinu studenata za smirivati na svojim predavanjima, stare rage koje kukaju za onim danima kada su imali tri studenta u učionici koji su su sami plaćali studij (najvažnije od svega!), onda nije niti čudno kako svaki od tih profesora nastoji srušiti što više ljudi kako bi se, i citiram dragog profesora mikrobiologije, „podigla kvaliteta nastave jer nemoguće je raditi s 80 ljudi u predavaonici“... kraj citata. Valjda mu se isplatilo što je rušio ljude, da mu je pogledati račun, sigurno bi se vidjele uplate ministarstva prosvjete za svakog srušenog studenta.
I baš me zanima kamo će nas odvesti trenutni bijes studenata s Matematičkog odsjeka, hoće li donijeti nešto bolje u studentski život ili će oni moćni samo srezati stvari u korijenu pa ćemo se vratiti u vremena kada si zbog govorenja svog mišljenja nosio kamenje s jedne strane Golog otoka na drugu i natrag. Ali jedna je stvar sigurna, koga god pitam da se sa mnom ide boriti protiv ove ili one nepravde, nitko ne želi. Svi radije sjede i trpe nepravdu. Znam da je to veoma kršćanski od njih ali neke stvari jednostavno ne treba trpjeti. To da drugi ljudi kroje tvoju budućnost je definitivno jedna od njih.
Today I have mutilated my hair... Or what`s left of it... Ma šalim se, teta u salonu me baš fino ostrigla i sada mi je glava opet deset kila lakša; duga kosa samo probleme stvara...
Da, Zlica, veoma ti hvala na intervenciji, vidjet ćemo što će se okotiti iz toga, budući da helpdesk mudro šuti, a Medo prste grize (nokte već probavlja). Mail je poslan i čekam reakciju... Iz principa ne želim puno ovdje pisati jer gajim neku (beznadnu) nadu da će se ipak sve srediti as soon as pissible (klasa idiotski optimist).
Ali da se ne bi ovo opet pretvorilo u tiradu oko jedne te iste stvari koja ni najmanje NE ZASLUŽUJE da se oko nje lome koplja (s tim da bi ja volio polomiti štošta onima koji sjede u helpdesku i hlade vanjske organe tipa jaja), hajmo vidjeti što je Medo jučer radio.
Bio je u kinu. Pola dana je bio tamo, točnije, jer ga je Miss Ulfuz natjerala da ide kupiti karte pet sati prije filma jer je počela rigati neurone od živciranja da neće biti mjesta u jednom redu za nas devetero, koliko nas je isprva trebalo ići. Sve karte namijenjene rezervaciji su već unaprijed bile popušene. Stoga je Medo trčkarao po Cinestaru i čekao, čekao, sjedio i posijedio čekajući da se Miško i njegova Myrtus očituju glede u svezi „iđenja“ s nama. A Medo veoma malo voli kada ga se sustavno ignorira, kao što se vidi iz priloženog s helpdeskom. No vidjevši da je vrag počeo plesati tango sa svekrvinim jezikom mjesto ružom u ustima po mojim živcima, nazvao sam „problematične“ i opet doznao šipak... Na veoma visokoj grani.
No svejedno, kupio sam sedam karata i rezervirao još dvije pored nas tako da ako se SLUČAJNO pojave gospoda, da imaju gdje sjesti. I to mi je teta na kasi učinila debelu iznimku i rezervirala, prvo mimo pravila od 50%, drugo rezervacije su ostale važiti sve do početka filma. Neiskorištene... Što pak nije spriječilo neko dvoje mamuta da sjednu tamo kada su ih iz prijašnjih stolica izbacili njihovi rightful owners. Kako MRZIM ljude koji dođu u skoro puno kino i onda si biraju mjesto za sjest! Pa koji ti qrc služi ona stavka na karti koja jasno, eksplicitno kaže RED M SJEDALO 12???? Nije to rebus, dammit, nego TVOJE MJESTO!!!! A takvi generalno dolaze kada film već počne i onda prave gužvu po redovima, staju ti na nogu, zaliju te rakijetinom koju su prošvercali unutri i ine gnjusobe kojih se mogu u trenutku inspiracije sjetiti... Stoka sitnog zuba je sve to, eto tako...
A film koji smo gledali? Da, „Stardust“. Veoma simpatičan i bajkovit. Ukratko, stvar diše ovako:
Prolog govori o tome kako zvijezde promatraju Zemlju, a ne mi samo njih.
Onda narator kaže kako je prije 150 godina jedan dečkić živio u mjestu Wall u Engleskoj, nazvanom po ogromnom zidu pokraj sela koji dijeli dva svijeta, Englesku u jednom svemiru i Stormhold u drugom. U zidu je rupa. Stoga dečkić zajebe prastarog stražara i prođe prijeko. Tamo na sajmu sretne predivnu trebu koju poševi, iako je ona vještičina robinja. Devet mjeseci poslije dobije košaru s djetetom Tristanom.
Tristan ima osamnes godina i pucaju ga hormoni pa bi i on ševio, isto kao i tata. Upucava se Victoriji ali ova je prava droca pa kibi na Humprhyja koji kao da ima čitavu Viledinu tvornicu metli u šupku. Pa naš Tristan narolja Victoriju šampanjcem i skoro je poljubi. Kažem skoro jer dok je nabrajao što bi sve učinio za nju, spomene kako bi joj donio glavu polarnog međeda. A taman ga je htjela poljubiti ali se zbog te glavušine skoro izrigala tipu u labrnju. Idiot.
U međuvremenu kralj Stormholda rikava i trebalo bi predati krunu. A ima sedam sinova... Koji se zovu, redom: Primus, Secundus, Tertius, Quartus, Quintus, Sextus i, ne biste nikada pogodili, Septimus!!! Stari bio ili napušen ili pijan kada im je davao imena. Ili oboje. I gdje mu je bila ženturača da to malo kontrolira? Anyhow, Četvrti, Peti i Šesti su već mrtvi, pokokali se međusobno. Tradicija je da se kolju i ubijaju za krunu. E, da, imaju i jednu sestru koja je izgubljena i koja se, shodno tradiciji s abnoxious imenima, zove Una.
Stari dakle crkava, zgrabi sebi s vrata rubin i kaže sinovima da će kralj postati onaj koji mu vrati crvenu boju. Rubin poblijedi kao da je znao što ga čeka... A čekalo ga lansiranje u međuzvjezdani prostor, odakle se vratio kao zvijezda padalica.
Zvijezda padalica je predivna cura zvana Yvaine, ako se ne varam. Cura koja je pala na Zemlju i napravila krater od deset kilometara ali svejedno predivna cura.
DA se vratimo na Tristana. Obeća Victoriji da će joj donijeti zvijezdu ako će se onda udati za njega. Ona mu daje ultimatum: ili ima da imam zvijezdu za tjedan dana ili idem onom uštogljenom kopiletu koji mu kupuje ring, as we speak...
Idiot Tristan, pomoću oporučno, od majke, ostavljene babilonske svijeće juri prema zvijezdi, ne znajući što je tamo...
No... TU sada ulaze i tri najružnije vještičetine koje je vaš mozak u stanju percipirati. One hoće zvijezdino srce jer će ih to držati mladima jedno vrijeme. Naravno, kada bi jedna pojela čitavo srce onda bi bila besmrtna. Što je, of course, natjeralo jednu od njih da zabije helebarde svojim sestrama u leđa i pokuša se domoći srca all for herself. Kuja.
I tako vrijeme prolazi... Tristan i zvijezda se fajtaju, on joj stalno priča o kuji Victoriji i non stop mu promiče pohotni sjaj u očima zvijezde koja se moli da taj već jednom začepi o svojoj Victorijici i odvede je u najbliži grm. Kraljevi sinovi proganjaju zvijezdu koja, btw, ima oko vrata kraljev rubin... Vještičetina poždere komadić srca od prethodne zvijezde, pomladi se jedno milenij i po i krene u lov na zvijezdu, i ona.
Putem imamo dosta problema sa Primusom i Septimusom koji su jedini preživjeli, kolju se, trče pred rudo i što se dogodi? Dok jednorog donosi zvijezdu u kuću koju je nasred puta posadila vještica, kao klopku upravo za nju, Tristan se vozi s Primusom (ali to ne zna) u kočiji i stiže u istu tu kuću. Ukratko, vještica zakolje Primusa, ovo dvoje zbriše... Nije joj uspio plan, bwhahahahahahahahahahaha...
Ganjaju se, ganjaju.... Tristan i Iz..., ova, Yvaine, svrše na zračnom munjobrodu kojim upravlja Robert de Niro, u filmu Shake Spear, koji ima reputaciju nemilosrdnog pirata i hladnokrvnog ubojice dok u intimi svoje kabine pleše kan kan obučen u toalete dostojne Folies Bergere. On im pomaže uputiti se prema Zidu jer je glupa zvijezdurina pristala da je odnese Victoriji i kupi njenu ljubav.
Nakon mnogo muke i truda i bježanja i fajtanja stignu do onog sajma blizu Zida. Tamo se poševe i zvijezda sva sjaji ko mahnita... Ovaj mamlaz je konačno shvatio da voli nju, a ne onu drocu... Stoga, dok zvijezda još hrče, otkida joj komad kose i hoće odnijet Vikky da je pošalje u tri cijela četrnaest... Zvijezda se budi i pita krčmara gdje joj je pastuh. On reče da je otišao u selo jer je pronašao svoju pravu ljubav. Maloumnik. Ova to krivo shvati, raspizdi se silently i uputi se prema selu i onda, valjda da ga uškopi... Dok maršira, saznajemo od vještice da zvijezda ne može prijeći u Englesku jer će se pretvoriti u KOMAD METALA I KAMENA, hahahahahahhahahaha..... A ona to neee znaaaaaaa, hihihihihihi. Taman kada je jednom nogom prekoračila zid, doleti Tristanova mama, ona treba s početka koja je prva bila poševljena i spriječi je. Nju njena vještica skoro pa ubije ali stiže naša GLAVNA vještica i nastane fajt. Za ne falit, eto ti i Septimusa koji je u međuvremenu saznao da ako poždere zvijezdino srce da će postat besmtran.
Tristan otpili Victoriju, primjeti da je komad kose postao „zvjezdana prašina“ i odjuri natrag. Fajt se premješta u vještičinu kuću gdje njene sestre fasuju prve, onda i siroti Septimus kojeg je vještica sredila vudu lutkicom. Zvijezdica je skoro pa deset puta bila žrtvovana dok se ovaj idiot mlatio s truplom (vještica pomoću lutkice pokretala Septimusa) i probadao ga, kao da će mu to pomoći, pa već je mrtav, hihihihi.... No, stiže Tristanova mati, za koju saznajemo da je nitko drugi nego UNA!!!! Sav sretan, Tristan izjavi ljubav zvijezdi i ova se skoro pa pretvori u hidrogensku bombu od sreće. Tj. barem je njen bljesak bio dostojan hidrogenke, bljesak koji je ubio vješticu i od njih napravio kralja i kraljicu Stormholda... The end.
Film je genijalan, cerekali smo se non stop... Ali Robert de Niro... Kan kan... Savršeno.. Pogledajte si ga i komentirajte... Eto... Idem sada povješati robu, samljela mašina...