Već danima buljim u blank document u wordu i ne mogu se natjerati da sastavim tri poštenja vrijedne rečenice. Ništa specijalno se ne događa, ne sviđa mi se kako je krenuo ovaj semestar, manje se viđam s ljudima, druženje se svelo većinom na predavanja, pogotovo s Miškom, tako da mogu zahvaljivati nebesima ako se vidimo mimo faksa. Neš ti druženja u klupi dok ti arogantni djevojčuljak četiri sata ispire mozak na matematici ili pak dok profesor pokušava uvjeriti dvoranu punu biologa da statistika i matematika actually POSTOJE! Baš glupo i osamljeno, a zahvaljujući patološkoj sramežljivosti kojom me obdario Kreator, proći će dosta vremena dok ja afinamente nekog upoznam ovdje u Travnom, da ne spominjem tek nekakvo prijateljstvo s tom nesretnom osobom. Poživio Bog Ulfuzinu tetu pa ja u ovom stanu ostanem dulje vrijeme...
Nekidan skoro izgorjesmo na faksu. Bio je to četvrtak ujutro. Imali smo vražije protista od osam do deset i kvarat. Odvojeni od svijeta, smješteni u BO2 na polukatu zgrade, nismo niti bili svjesni da prvi kat i zoologijski laboratorij nestaju u proždirućim plamenovima lagane vatrice. O nedostatku bilo kakve vatrodojave neću niti pisati, niti o činjenici da su nas bili spremni pustiti da postanemo reš crispy; nitko se nije usudio doći reći nam da bi bilo vrijeme da napustimo zgradu. Tek kada je završilo predavanje i kada smo svi procurili van, osjetilo se nešto čudno u zraku. Ja pitah Jarakicu tko je ugasio šteriku nasred hodnika (jer miris je neodoljivo podsjećao na netom ugašenu). Kada smo došli do atrija, vidjeli smo policiju ispred faksa i osjetili smrad jedno milijun i dvadeset tri ugašene šterike. Prvi kat. Divno.
Eto osim te potencijalno pogibeljne situacije, ništa se uzbudljivo ne događa u mom životu, ako isključimo današnji Behijin dolazak i gledanje horora u dva popodne. Mnoštvo nelogičnosti i maničnog vrištanja ali s razlogom jer su oni degenerici imali prilično inventivnih metoda za mučenje. Trebali su nam se, naravno, pridružiti Myrtus i Miško ali čini mi se da ću ubuduće morati ugovarati naša druženja tri mjeseca unaprijed, ako i tada ne budem secondary concern. I sada je ovdje išla jedna depresivna i totalno ne-fer rečenica ali nisam je ostavio... Čak sam i cvijeće kupio, pravo i (doduše ne više) živo cvijeće kako u stanu ne bi bilo samo umjetno kad ono... U svakom slučaju, sutra bi trebao doći na red, nadam se. Ali barem smo se nas troje nasmijali filmu i zaključili da moramo pogledati drugi dio jer s tako režiranim hororima zabavi nikad kraja. B nas je brzo napustila jer za razliku od nekih ima veoma aktivan život. Ja sam, pak, ostao pod opresorskom čizmom Miss Ulfuz i (opet) gledao Transformers. Slutim da mi ovo nije zadnji put da ih gledam :)))
Tako mi se ubedirava sada, imam nakupljenog materijala za sulking ali ne da mi se, sreća pa sam previše lijen za to... Umjesto toga radije ću poći na raniji počinak i pokušati sanjati ono što dobiti/pronaći ne mogu. Jedva čekam sutra i 10,30, nekako sam najsretniji kada onaj zbor u Travnom zapjeva ulaznu pjesmu. Da bar znam pjevati, smjesta bih otišao na prvu sljedeću probu zbora i pjevao Mu, ovako to mogu raditi samo kad nikoga oko mene nema...
Ne da mi se više tipkati, prsti mi se spotiču o tipke. Idem, dok još mogu, vratiti film da sutra ne razbijam glavu time...
Post je objavljen 20.10.2007. u 22:28 sati.