|
|
***Ignored no more***
22.10.2007., ponedjeljak
Vrag nađe posla za ruke s ozeblinama....
Dok čekam da se Miss Ulfuz riješi svog predavanja i natjera me da idem u čizma-šoping (desperate does what desperate is asked to do), pisat ću malo o fascinacijama koje me zaokupljaju dok obavljam sasvim glupave, rutinske ili ponešto DOSADNE poslove.
Kao prvo, fascinirala me pošta. Stavivši na stranu koliko je spora, neučinkovita kada su u pitanju hitne stvari, trapava, lihvarska i bezobrazna, oduševio sam se danas procedurom slanja paketa. Lijepo sam došao u poštanski ured kojeg imam u prizemlju zgrade (blagoslovljen Zagreb), zamolio tetu da mi da najveći paket kojeg imaju, ona mi dala najmanjeg mogućeg jer većeg nisu imali. Nakon inicijalnog šoka i nevjerice s kojom sam gledao svojih pet kila kestena koji moraju putovati 600 km te ono malo kartona koji bi ih trebao tamo odnijeti, zahvalio sam teti, kupio paket i došao doma...
Nije mi trebalo dugo da skužim anatomiju paketa i što se treba prvo saviti, ipak sam upisao faks ;) ali namučio sam se dok sam natjerao tu hrpu celuloze da ostane u onom obliku za koji je namijenjena dok ja trpam unutra rasuti teret. A čini mi se da će biti doslovno rasuti jer sam zaboravio zavezati vrećicu u kojoj se nalazi kestenje, nadam se samo da se paket neće putem probiti jer će onda poštanski službenici imati posla dok pohvataju svaki neposlušni kesten... Možda i izazovem prometnu nesreću :)) Uz kestene, nadalje, išle su i kutijice u koje će moja revna i previše entuzijastična obitelj trpati sve jadne bube koje izgube svoje malene zujave živote u obiteljskim frižiderima, ako pronađu iti jednu jer mati mi javlja kako dolje vladaju pravi sibirski uvjeti. Kao da je u metropoli išta bolje, danas sam izgubio prste negdje u Vodnikovoj kada sam se pokušao počešati po nosu... Samo su pootpadali, jedan po jedan, na natopljeni asfalt.
Nego, da se riješim digresije i nastavim s fascinacijama... Malo problema mi je zadao konop kojeg je trebalo onako fino i fenci zavezati oko paketa; za divno čudo uspio sam i to iz prve ali imao sam problema s čvorovima: jednako kao što ne mogu izdržati da jednog ne razriješim, toliko ih mrzim vezati... Imam neki thing na čvorove, to odavno znam ali nisam znao da je ovako kritično!
Odnijevši svu tu hrpetinu navodno recikliranog kartona i užeta (i kestena naravno) dolje u poštu, zadivljeno sam gledao kako žena stavlja paket na vagu, naplaćuje mi petnes kuna i devedeset i šes lipa (a paket me je došao devetnes kuna, nemreš bilivit), lijepi raznorazne naljepnice, provjerava čvrstoću materijala, namješta periku i popravlja maskaru te mi konačno izvraća kusur i ja odlazim, zadovoljan što država barem jednom funkcionira u moju korist (inače uvijek prolazim kalvariju na poštama).
Druga stvar koja me fascinirala danas je Miško... Nakon 32 sata pozadinskog šuma kojeg sam dobivao iz zvučnika mobitela, nakon što se gospar nije niti sjetio obavijestiti me da se ne ide tamo gdje je bilo planirano, odlučim prekinuti durenje i nazvati ga, danas u podne, točno. I ponudio mi je čovjek savršenu ispriku zašto me nije zvao, zašto se nije sjetio mene jadnog koji se družim s golubljim perima i ostacima hrane u frižideru... Zamislite, on je ljenčario!!! Oh, ne! A ja mislio da se dosađivao pa mu se nije dalo tipkati moj broj! Neka, sad mi je puno lakše :))
Nego, kako se ja ne mogu niti sekunde ljutiti na svoj bombonček (mogu jedino biti u kriptodepresiji), zabavio me idejom da ide raditi u Cinestar. Prestalo mi je biti zanimljivo kada je i mene pozvao da radim s njime... Tek kada je rekao da mora pisati mail glavnom i odgovornom (i napisao ga je, ja svjedok, čuo sam dok tipka, tražio je moje umjeničke sposobnosti sastavljanja rečenica :))) ) u vezi intervjua, shvatio sam da vrag ne samo da je odnio šalu nego se vratio po još... I tako sada iščekujemo povratni mail, nadamo se, sa pozitivnim odgovorom. Obojici nam treba love, bilo bi lijepo zaraditi što sa strane. Još ako nam uspije naum da radimo u Avenue Mallu, bilo bi savršeno jer bi mogao na „posao“ praktički pješke! Vidjet ćemo što će od svega toga biti, iako ne polažem previše nade, općenito u zadnje vrijeme ne veselim se ničemu dok to actually ne završi (ako se dogodilo), onda sam 100% siguran da imam razloga veseliti se. Jer dosadilo mi je ubiti se od sreće što će se nešto dogoditi i onda se generalno to i ne dogodi... Na ovaj način zajebavam sudbinu i baš mi dobro ide, hahahahahaha! Moš mislit
Anyhow, kiša toliko pada da mi ide na jetra (kako kaže Ulfuz, da jetra su u množini iako ne izgledaju kao takva :) ), neće mi se stići osušiti ovo malo odjeće što još mogu nositi. Stići osušiti? Mislim da je mokrije nego kada je bilo u mašini, a nemam ništa što bi moglo poslužiti kao indoor hanger, a kako i sami možete zaključiti, novca nemam da si kupim taj item. Ima vremena...
I eto tako, čekam ponovni odlazak u grad, ne znam hoću li obući kaput koji mi je malčice velik ili jaknu koja mi je malčice mala... I u jednom i u drugom se smrzavam jer nemam rukavice pa mi je svejedno što mi je trupina ugrijana kada mi se ruke igraju s gangrenom...
I da... Čekajući da se netko sjeti da postojim, smislio sam svoju osobnu igru koja se može igrati samo ako živite na mojoj adresi. Igra se zove „Izbjegni Gogu“ i igra se tako da vrebate 13. kat i pokušate pobjeći liftom u prizemlje bez da Goga zaustavi lift i uđe unutra... Za sada me dobro ide, iako me zaskočila na ulazu u zgradu pa sam izgubio život! Srećom, poštanski sandučić bio je pun reklama za restorane i klopu pa sam obnovio „health“ i nastavio dalje... A ako bacite svoje lijepe oči na mršavu arhivu ovog bloga, saznat ćete tko je Goga (osim ako vas pamćenje ne služi toliko dobro pa već znate).
Eto vam još jedan post ni o čemu,... 1001 riječ o mlaćenju prazne slame!
|
|
|