|
|
***Ignored no more***
03.10.2007., srijeda
Prstohvat kukanja, stručak ogorčenosti i... žlica Politike!
Standing still... To bi savršeno moglo opisati my current status... Ne znam što mi se događa ali niti jednu rečenicu ne mogu natipkati iz prve, jedno tisuću puta se vratim natrag i pobrišem je pola da bi je zamijenio s jednako bljutavim dijelom. Evo opet! Užas... Jednostavno se ne usudim niti pokušati napisati nešto poduže jer bi to garant potrajalo čitavu noć!
Jedino što me uspjelo oraspoložiti so far je spoznaja da ću uživati na predavanjima iz genetike i da ću uskoro upoznati little_angel, ako Bog da i ako ne budem BAŠ TAD imao neko predavanje... A ono što je ubilo te dvije spoznaje je treća koja mi je nježnošću dr. Mengelea suptilno pripomenula da ću imati itekakvih problema sa statistikom ovaj semestar, iako je profesor postavio tako smiješne uvjete za potpis i prolaz. Ali ja sam naviknuo da stvari generalno NISU onakve kakvima se u početku čine; uvjerio se lijepo se zeznuvši na nekoliko područja svog upitnog bivanja. Profesor je rekao da su prošle godine svi prošli statistiku... A kako mu ne vjerovati kada PREDAJE ono pomoću čega utvrđuje da niti ove godine neće biti problema s time. E pa ja sam onda jedna velika i nepredvidljiva jedinka u njegovoj populaciji studenata, s veoma prevrtljivom varijablom što se tiče zanimacije na tom polju nauke. Žao mi je, profa, ali dogodine ćete morati pisati novi model izračuna prolaza i u formule ugurati „Medov protestni nemar za dotični kolegij“...
A strast moju za DNA je nekidan dobro potkurio tip koji nam je došao na seminar iz genetike i držao nam predavanje o primjeni analize DNA u sudskoj medicini... Ako sam ikada prije razmišljao o forenzici (samo da vas napomenem da mi je to bilo u glavi PRIJE svih mogućih CSI-jova!), onda je to ništa prema ovome što me sada drži. Ali tip je bio otvoren i rekao da se prilikom zapošljavanja u njegovom laboratoriju ocjene IPAK GLEDAJU, ali gleda se i generalni stav prema radu i odgovornosti. Nešto tipa: „Onaj s 5.0 i veoma malo uloženog vremena će proći slabije od onoga s 3.8 i puno puno truda i muke jer to samo znači da se naučio boriti za sebe i da cijeni uloženi trud i rezultate.“, što je veoma dobra pedagoška metoda motiviranja studenata tako da se ne moraju toliko bojati za ocjene, bitno je da znaš cijeniti svoje, a nadasve tuđe uloženo vrijeme u svoju nauku. I što je još važnije da actually voliš ono što radiš. Ima još vremena do te odluke, samo se moramo nadati da će nam teta Bologna prestati priređivati srcostreflje every now and then jer ne znam koliko će „studentska populacija“, kako nas voli nazivati prof. iz statistike, još toga moći izdržati prije nego počne masovna pobuna i nastupi „Hrvatska zima“, a ne „proljeće“. A poznajući Hrvate i njihove navike da se bore za svoje dobro, trebat će pričekati da raznorazna „Visoka vijeća“ (oduvijek sam se pitao jel svi oni sjede na nekakvim sekvojama ili pak imaju po dva metra visine) isastanče još tristotinjak nepotrebnih odluka i tereta na naša ionako svinuta leđa. Pa kada film konačno pukne, čitavo kino ima da razbije odgovorne!!! I neka počnu s blog.hr helpdeskom i onim TIPOM koji gore sjedi i puši wurst WWW mafiji (da, dobro mislite, nema odgovora)!!!
Kako je lijepo organizirana naša država, što nije istina?? Sada će uskoro izbori za Vladu ili kako ja to volim nazvati, „igranje demokracije“. I opet će odaziv birača biti nevjerojatnih 34,28% i novoizabrana Vlada će se kleti kako je to i triput više nego dovoljno da stvar bude legitimna. E, u tom zecu leži grm. Bodljikava veprina. Vidite, ja bih nedolaženje na izbore proglasio kaznenim djelom neizvršavanja svoje građanske dužnosti i kazna bi bila fina, lijepa i isključivo novčana, dakle nema ležanja u Remetincu i življenja ko bubreg u loju tih mjesec i nešto dana.
Možete vi misliti što hoćete, da mi nije mjesto ovako mladome i zelenome da se bavim politikom, da izdajem adolescentske principe uopće pišući ovo ali duboko dolje svi vi znate o čemu govorim. Jer ako me nešto NEOPISIVO ljuti, to je kada čitav narod kuka „nama nitko ne pomaže, ajme johi, kada će promjena vlasti, ovi samo kradu, treba nam nova šah garnitura pijuna u Saboru“ i sl. I onda TI ISTI LJUDI ne pokažu svoje gubice na biralištima kada actually imaju prigodu nešto promijeniti...
Nažalost, u nas je mentalitet takav da nitko neće ništa napraviti prvi i svi će se radije držati onoga „a njima se ništa ne može“ ili „tko sam ja da nešto promijenim“ ili pak moja najdraža „to ionako neće ništa promijeniti“... PA ljudi Božji, naravno da se kroz jednu godinu ništa neće promijeniti, neće niti kroz deset godina. Ali ako uporni budemo i ako iz izbora u izbore svi punoljetni budu izražavali svoje mišljenje putem glasačkih listića MOŽDA će konačno negdje nešto i promijeniti! I onda će ovi stari prdonje koji se samo goje gore na Markovu trgu shvatiti da su prestari da se nose s nadolazećom plimom podizanja političke svijesti građana i MOŽDA će prepustiti svoja uznojena mjesta mlađoj generaciji.
Da, vidite, problem je još jedan. U našoj zemlji ne vlada demokracija. Da vlada, onda izjave druga Sanadera ne bi bile: „Što god građani rekli na referendumu, mi idemo u NATO i EU, bwhahahahahahahahahahaha!!!!“. Kod nas vlada „koruptokracija“ i odluke o životima 4 i po milijuna ljudi donosi nekoliko debelih svinja koji imaju dovoljno novca da si kupe pristojnu količinu moći i da njome mlataraju po svakome tko im se usudi stati na put. Mene samo zanima kako si netko može DOPUSTITI toliku oholost da na televiziji može izjaviti: „JA (ja, ja, ja, ja, ja, ja, jaaa....) znam što je najbolje za građane Hrvatske!!“. Što to ne bi najbolje znali sami građani? Čemu služe referendumi? Da netko ima 3 milijuna toalet papirića poslije, eto čemu!
A pametni Hrvati? Navikli da uvijek netko drugi misli za njih, prepustit će se i Carli Tri Ponta da nam kroji sudbinu samo ako svoje gnjusne laži zapakira u lijepi celofan s kitnjastom mašnicom. I svi su pametni kada sjede za ovalnim stolom svojih blagovaonica na neki nacionalni praznik, polupjani od jeftinog vina iz tetrapaka govore kako bi oni uradili ovo ili ono da imaju prilike. A kada prilika dođe i MOLI da bude iskorištena, svi junaci mukom zamukoše...
Ne treba ići tako visoko kao što je politički vrh da se vidi neučinkovitost ove nazovidemokracije. Dovoljno mi je da pogledam svoj faks. Na dragom PMF-u postoj sedam odsjeka. Ne znam za ostale, ali matematika, fizika, kemija i biologija se ponašaju kao da su četiri odvojena fakulteta na četiri različita planeta. Prva stvar koja mi nije jasna je uopće pomisao da četiri odsjeka istog fakulteta drukčije shvaćaju i tumače bolonju. Kako je moguće da četiri glave iste zvijeri same sebe hvataju za vratove? I nije niti čudno što bolonja ne funkcionira kada si svatko uzima za slobodno da si prilagodi valjda svaki članak te vražje deklaracije svojim intimnim potrebama.
Zatim tu dolazi tisuću i jedan Nadzorni odbor, ovo i ono Vijeće, desna i lijeva Organizacija; svi oni sastanče i sastanče da bi se nakon tjedan dana vratili na prvu točku dnevnog reda: „Deluxe ili obična vrsta Zewe? Sutra glasovanje hoćemo li uzeti lemony fresh ili dreamy peach...“. Nije li demokracija kada toliko i toliko STUDENATA, dakle onih na koje odluke Vijeća utječu odmah i svom snagom, sjede u tim Vijećima i iznose stavove ljudi koji proživljavaju nečiju braindead odluku? Da, naravno, samo ako uključite „plavu kuvertu“ i desetak mišićavih ljepotana s palicama pred kućom dotičnog studentskog predstavnika koji drže njegovu čitavu obitelj (bila to prababa, bili žena i djeca) u kravati, onda vidite zašto se studenti i njihovi predstavnici boje išta progovoriti...
I naravno, uvijek morate imati jednog tiranina koji drži sedmeroglavo zvjere na kadeni i čim prdne, svi dekani i prodekani dolaze pomirisati i diviti se osebujnoj aromi i aftersmellu, iako su se deset sekundi prije „eventa“ svi složili kako stara vještica prdi kao da je posadila grah u crijevima.
Hahaha... A kada se poslože zvijezde tako da studenti dobiju priliku izjasniti se, kao što smo mi imali priliku potpisati peticiju protiv bolonje na prvoj godini, stvar se tolikom brzinom zataška da je to zapravo vrijedno divljenja. I jedini profesor koji se s vidljivim žarom borio za prava studenata završi s tumorom mozga, sreća moja pa nisam ovisnik o teorijama zavjere. Peticija je, naravno, bila pišanje u vjetar jer sada svi glavni i odgovorni znaju što nam smeta i što definitivno neće promijeniti. A ako svemu pridodate sveopću ogorčenost profesora na Biološkom, njihove frustracije što imaju gomiletinu studenata za smirivati na svojim predavanjima, stare rage koje kukaju za onim danima kada su imali tri studenta u učionici koji su su sami plaćali studij (najvažnije od svega!), onda nije niti čudno kako svaki od tih profesora nastoji srušiti što više ljudi kako bi se, i citiram dragog profesora mikrobiologije, „podigla kvaliteta nastave jer nemoguće je raditi s 80 ljudi u predavaonici“... kraj citata. Valjda mu se isplatilo što je rušio ljude, da mu je pogledati račun, sigurno bi se vidjele uplate ministarstva prosvjete za svakog srušenog studenta.
I baš me zanima kamo će nas odvesti trenutni bijes studenata s Matematičkog odsjeka, hoće li donijeti nešto bolje u studentski život ili će oni moćni samo srezati stvari u korijenu pa ćemo se vratiti u vremena kada si zbog govorenja svog mišljenja nosio kamenje s jedne strane Golog otoka na drugu i natrag. Ali jedna je stvar sigurna, koga god pitam da se sa mnom ide boriti protiv ove ili one nepravde, nitko ne želi. Svi radije sjede i trpe nepravdu. Znam da je to veoma kršćanski od njih ali neke stvari jednostavno ne treba trpjeti. To da drugi ljudi kroje tvoju budućnost je definitivno jedna od njih.
|
|
|