Ej, evo me napokon...
Eto, baš kad sam mislila da ću se ustalit malo u pisanju, ja zeznem... a šta ćeš, događa se..
Ali imam par isprika....!!
Heheh, ne možete mi ništa! :)
Ma dobro, nevažno.
A ionako, kad bolje razmislim, nemam vam baš o čemu ni pisati. Jer, trenutno mi se apsolutno ništa u životu ne događa.. takva dosada.
I takva svakodnevnica, da se odavno nisam ovako dosađivala, kao ovih dana.
Ali dobro, ostaje nada u bolje dane...? Ma je... hm..
I da, počela škola... još jedan povratak u tu svakodnevnicu... :(
Ma mrzim zimu!!!
Iako nije toliko hladno, koliko bi trebalo u ovo doba bit....ali dobro... svejedno. Mrzim ovaj dio godine!
Svi, meni dragi i zanimljivi ljudi, su ili na faksu (naravno, što je dalje moguće... Zagreb i ostalo...:( ) ili su mi na neki drugi način nedostižni. (I samo da se razumjemo--ne mislim trenutno na neke čisto ljubavne situacije...)
I nekako mi je ovaj treći razred katastrofa.
Ne po učenju ili tako nešto.
Nego, ne mogu vjerovati kako je dosadno u školi.
Mislim, ostavimo sad po strani profesore, ispitivanja, testove i ostale stvari koje nam školovanje čine ''zanimljivima''.
Mislim na općenitu situaciju u školi kao zgradi. Znači, ponašanje učenika, odnosi između razreda i ostalo.
Znači, mi smo sad vicematuranti. Wow... strašna promjena od prijašnjih godina...
I ovi sadašnji maturanti su mi nezanimljivi, i ne volim to njihovo gledanje ''s visoka''.
Dobro, meni osobno nisu ništa napravili, ali ono, čisto općenito govoreći.
I jedina pozitivna stvar u svemu mi je ta da smo se mi, kao generacija, zbližili.
I obožavam neke ljude, i s njima ić na kave i ostalo. Dok mi prije nisu predstavljali puno toga u životu.
Prije su mi svi govorili da se u trećem razredu najviše zbližiš sa svojom generacijom, ali nisam toliko bila sigurna u to.
Jer se mi baš nikad nismo slagali. A sad?
Situacija je odlična, i to je jedino što me veseli kad sam u školi.
Inače, to nije slučaj i sa mojim razredom. Mi se međusobno ne slažemo baš dobro. Podijeljeni smo, i jednostavno mi je nekad muka zbog toga.
Mrzim to prepiranje bez razloga.
Čak i kad se ne prepiru i kad je sve naizgled dobro, opet se osjeća to ''nešto''. Ta neka nesloga.
I neće se to promijeniti. Malo je ljudi u mom razredu spremno prihvatiti nečije mane, i jednostavno uživat u ovo malo vremena što nam je ostalo zajedno.
A ne znam, možda se stvari promijene poslije ekskurzije.
Ma ništa, ovo mi je sad odjednom došlo. Ne muči to mene toliko koliko izgleda. Navikla sam.
A i ionako sam bliža sa svojim ekonomistima. Vjerojatno zato što mi je u tom razredu skoro pola razreda iz osnovne..
Ajme tih se dana tako rado sjetim!! (kako ovo babski zvuči... )
To mi je najljepše razdoblje bilo. Predobar smo razred bili.... Da mi se samo na par dana vratit... ajmee...
Ma nebitno. Ovo je bilo moje razmišljanje naglas (ili kako već)
Naravno da ima i dosta ljudi koje volim iz sadašnjeg razreda, i za koje sam vezana.
Zapravo sam htjela reći da mi kao cjelina ne funkcioniramo. A to je šteta, jer srednja škola je ipak formiranje tebe kao osobe. Dođeš u srednju kao dijete s nejasnim ciljevima, puca te opasni pubertet... i u tom srednjoškolskom razdoblju ti dobivaš određene (ne)kvalitete. Stvaraš mišljenja o nekim stvarima, upoznaješ nove ljude, stječeš samopouzdanje(ili ga gubiš...)... dakle, odrastaš.
I žao mi je što se neki neće moći sjećati tog razdoblja s osmijehom na licu. I to samo zbog nečije tvrdoglavosti, ili nekomunikativnosti.
Ma ja ću se uvijek tog vremena sjećati rado, jer mi je donio puno toga. Jer od tome ovisi moje daljnje napredovanje.
I poslovno i karakterno...
Ja se bar nadam da će loše uspomene ostati iza mene. Ma da ih trenutno nemam. Ali nikad se ne zna...
Samo bi voljela da mi svi ostanu u lijepom sjećanju i da budem, bar s nekim od njih, u dobrim odnosima, kao i sad...
Jedna mladost, jedan svijet nade
Raste tiho u srcu tvom
Drugi za te ovaj svijet grade
S malo prave istine u tom
Pricaju ti price te
I svaka ima svoj sretan kraj
Al' presucuju da taj svijet krade
Bas tvog sunca sjaj
Jedna mladost, jedan san srece
Al' do nje jos dalek, dug put
I dok srce na svoj put krece
U taj svijet ocvao i zut
Odjednom ces shvatit sve
Kako nigdje nema plamena tvog
Poput mrtve rijeke svijet tece
Bez cilja svog
Tko zna, mozda na me ceka neki drugi svijet
Tko zna, i u mraku kadkad nikne divan cvijet
mozda, tko zna, jedna od sretnih
Jedna od tisucu bit cu bas ja
Tko da zna...
Eto, sve vas lipo pozdravljam i ako idete sutra vanka, LIPO SE ZABAVITE!!
|