Tamo gdje ljubav počinje...
19.01.2007., petak
Bilo je lijepo dok je trajalo, al' u tvom srcu sve je prestalo... Bilo je lijepo, ali uzalud... svi idu negdje, a ja nemam kud... **
|
Ej, evo me napokon... Eto, baš kad sam mislila da ću se ustalit malo u pisanju, ja zeznem... a šta ćeš, događa se.. Ali imam par isprika....!! Heheh, ne možete mi ništa! :) Ma dobro, nevažno. A ionako, kad bolje razmislim, nemam vam baš o čemu ni pisati. Jer, trenutno mi se apsolutno ništa u životu ne događa.. takva dosada. I takva svakodnevnica, da se odavno nisam ovako dosađivala, kao ovih dana. Ali dobro, ostaje nada u bolje dane...? Ma je... hm..   I da, počela škola... još jedan povratak u tu svakodnevnicu... :( Ma mrzim zimu!!! Iako nije toliko hladno, koliko bi trebalo u ovo doba bit....ali dobro... svejedno. Mrzim ovaj dio godine! Svi, meni dragi i zanimljivi ljudi, su ili na faksu (naravno, što je dalje moguće... Zagreb i ostalo...:( ) ili su mi na neki drugi način nedostižni. (I samo da se razumjemo--ne mislim trenutno na neke čisto ljubavne situacije...) I nekako mi je ovaj treći razred katastrofa. Ne po učenju ili tako nešto. Nego, ne mogu vjerovati kako je dosadno u školi. Mislim, ostavimo sad po strani profesore, ispitivanja, testove i ostale stvari koje nam školovanje čine ''zanimljivima''. Mislim na općenitu situaciju u školi kao zgradi. Znači, ponašanje učenika, odnosi između razreda i ostalo. Znači, mi smo sad vicematuranti. Wow... strašna promjena od prijašnjih godina... I ovi sadašnji maturanti su mi nezanimljivi, i ne volim to njihovo gledanje ''s visoka''. Dobro, meni osobno nisu ništa napravili, ali ono, čisto općenito govoreći. I jedina pozitivna stvar u svemu mi je ta da smo se mi, kao generacija, zbližili. I obožavam neke ljude, i s njima ić na kave i ostalo. Dok mi prije nisu predstavljali puno toga u životu. Prije su mi svi govorili da se u trećem razredu najviše zbližiš sa svojom generacijom, ali nisam toliko bila sigurna u to. Jer se mi baš nikad nismo slagali. A sad? Situacija je odlična, i to je jedino što me veseli kad sam u školi. Inače, to nije slučaj i sa mojim razredom. Mi se međusobno ne slažemo baš dobro. Podijeljeni smo, i jednostavno mi je nekad muka zbog toga. Mrzim to prepiranje bez razloga. Čak i kad se ne prepiru i kad je sve naizgled dobro, opet se osjeća to ''nešto''. Ta neka nesloga. I neće se to promijeniti. Malo je ljudi u mom razredu spremno prihvatiti nečije mane, i jednostavno uživat u ovo malo vremena što nam je ostalo zajedno. A ne znam, možda se stvari promijene poslije ekskurzije. Ma ništa, ovo mi je sad odjednom došlo. Ne muči to mene toliko koliko izgleda. Navikla sam. A i ionako sam bliža sa svojim ekonomistima. Vjerojatno zato što mi je u tom razredu skoro pola razreda iz osnovne.. Ajme tih se dana tako rado sjetim!! (kako ovo babski zvuči...  )To mi je najljepše razdoblje bilo. Predobar smo razred bili.... Da mi se samo na par dana vratit... ajmee... Ma nebitno. Ovo je bilo moje razmišljanje naglas (ili kako već)  Naravno da ima i dosta ljudi koje volim iz sadašnjeg razreda, i za koje sam vezana. Zapravo sam htjela reći da mi kao cjelina ne funkcioniramo. A to je šteta, jer srednja škola je ipak formiranje tebe kao osobe. Dođeš u srednju kao dijete s nejasnim ciljevima, puca te opasni pubertet... i u tom srednjoškolskom razdoblju ti dobivaš određene (ne)kvalitete. Stvaraš mišljenja o nekim stvarima, upoznaješ nove ljude, stječeš samopouzdanje(ili ga gubiš...)... dakle, odrastaš. I žao mi je što se neki neće moći sjećati tog razdoblja s osmijehom na licu. I to samo zbog nečije tvrdoglavosti, ili nekomunikativnosti. Ma ja ću se uvijek tog vremena sjećati rado, jer mi je donio puno toga. Jer od tome ovisi moje daljnje napredovanje. I poslovno i karakterno... Ja se bar nadam da će loše uspomene ostati iza mene. Ma da ih trenutno nemam. Ali nikad se ne zna... Samo bi voljela da mi svi ostanu u lijepom sjećanju i da budem, bar s nekim od njih, u dobrim odnosima, kao i sad... Jedna mladost, jedan svijet nade Raste tiho u srcu tvom Drugi za te ovaj svijet grade S malo prave istine u tom Pricaju ti price te I svaka ima svoj sretan kraj Al' presucuju da taj svijet krade Bas tvog sunca sjaj Jedna mladost, jedan san srece Al' do nje jos dalek, dug put I dok srce na svoj put krece U taj svijet ocvao i zut Odjednom ces shvatit sve Kako nigdje nema plamena tvog Poput mrtve rijeke svijet tece Bez cilja svog Tko zna, mozda na me ceka neki drugi svijet Tko zna, i u mraku kadkad nikne divan cvijet mozda, tko zna, jedna od sretnih Jedna od tisucu bit cu bas ja Tko da zna... Eto, sve vas lipo pozdravljam i ako idete sutra vanka, LIPO SE ZABAVITE!!  |
