Tamo gdje ljubav počinje...
28.12.2006., četvrtak
A kad suze igraju, razlozi se povlače pred iskušenjem da se zaboravi i da borba nikad ne ugasi proljeće u tvom srcu i da uspiješ bez mene..**
Ej, evo kako sam obećala da neću zanemarivat (puno) ovaj blog, moram se javljat češće  I nadam se da će me ovaj Bounty, kojeg upravo jedem, inspirirati...  Eto tako, moji dani prolaze u čistoj dosadi, i u razbijanju glave sa slavljem Nove Godine, koju, tek onako usput, nemam pojma gdje slavit!!!  Bilo je tu puno opcija, i pogađate-- sve su propale... i mislim da će na kraju bit privatno ''slavlje'' u stančiću od prijateljice, ono, intimna atmosferica, (čitaj penzionerska :)), i tamo pijuckat(čitaj zapit se ) i onda pomalo u grad na pravu zabavu... uglavnom, tako nešto... a ni nemam baš volje nešto za slavljem, nisam u tom elementu nikako... tako da zapravo, i jedva čekam kad će to sve proć...  Kako ove godine lete... kad se samo sjetim osnovne škole... imala sam prepredobar razred, i vjerujte da nama apsolutno nikad nije bilo dosadno... a ni profesorima...:) I tako bi se nekad voljela vratit u to vrijeme... nekako, sad imam toliko toga na pameti... to su te godine. Muči te sve, a zapravo su to sve same gluposti... nekako kad ovako realno razmišljam, to sve vidim, i shvaćam -- ja sam još uvijek dijete od 17 godina, i neke stvari ne mogu razumjeti, koliko god to htjela, i koliko god to analizirala. Ali kad se nađem u takvim situacijama, kad trebam ''pokazat'' svoju, nazovi, zrelost, blokam. Tada se pokaže to pravo neiskustvo i tada se ponašam u skladu sa svojim godinama. A to je nezrelo. Mislim, nije uvijek tako. Ima situacija u kojima samu sebe iznenadim, u kojima pomislim da sam zrelija nego drugi. Ali nije to realno. Ne može biti. I zato mislim da ne treba glumatati da si nešto što nisi, i da uvijek treba priznati poraz, jer to je ujedno i odlika pobjednika... S razlogom imamo roditelje, i s razlogom oni znaju (iako ne uvijek), bolje od nas. Ali treba to znat prihvatit, jer sam često puta vidjela kako neki imaju isto problema s autoritetima. Često u horoskopu pročitam o sebi (strijelac, inače) kako ne trpim naređivanja, kako sam slobodnog duha, i kako volim biti samostalna. E sad, jesu li to slučajno pogodili, ili ne, iskreno, ne ulazim u to, takve stvari me pretjerano ne zanimaju, ali istina je da ne podnosim kad mi netko naređuje i kad osjećam da nešto MORAM napraviti. Sjećam se kako su mi uvijek pričali da sam kao mala sve htjela sama, i da nikad nisam trpjela da mi netko pomaže. I tako je i ostalo. Možda zato imam problem s tim vezanjem za nekoga. I pri tom ne mislim samo na muške, i te stvari. Evo npr. ja teško čak i svom ocu pokazujem osjećaje. Ne volim to, iskreno. S muškim rodom općenito, očito, nisam toliko, amo reći, opuštena. Jer, imam puno prijateljica koje bez problema se, evo npr., grle s muškima, (prijateljima, i sl.) i ono čista zajebancija, a ja sam eto malo umjerenija u tome... Ali ne, da me ne shvatite krivo, nije se meni problem zezat s muškima, ono teška sprdancija i te stvari. To ne. Ali čim uočim da su i neki dublji osjećaji upleteni u to... e tu se ja povlačim... Ma, zanemarite. Nekako su mi ove teme same od sebe dolazile...  Evo, trenutno me puca neko depresivno raspoloženje... ma ne, prejaka mi je ta riječ ''depresivno''...bilo je i gorih dana Eto, recimo da sam nekako cijela sjetna... ali ne ovih dana, nego evo baš sad. U ovom trenutku. Slušam neku pjesmu, koja ne može biti tužnija...tj. lijepa je pjesma, ali me trenutno ''ubija''... (inače, to je ''Wonderful tonight'' od Erica Claptona)...I nešto baš mislim, kako mi fali netko. Ne, nije nitko određen, nego općenito govoreći.Možda i nije netko. Možda je nešto. Ali, sigurno je to da mi nedostaje(taj netko ili to nešto)... ajme, sama sebe zbunjujem. Nije to dobro...  Sve više mislim da se moj odnos s pojedinim pripadnicima muškog roda svodi na fizičku privlačnost... Sve više se i uvjeravam u to. Ma, izgubila sam vjeru u ''pravu ljubav''...hehe.. ma zezam se, ipak mi je to najdraža pjesma... ma dobro aj, nije baš najdraža, ali vjerovali ili ne, još mi ta Lana i Luka nisu dosadili... ubije me ta pjesma svaki put... Ma, neću više filozofirat, jer ne vidim kraja tome.. bolje da prestanem dok još imate snage ovo čitati...hihi Eto, sve vas lijepo pozdravljam, eh da, čujem da je neki problem s komentarima, da nešto nekima neće da uopće ulazi u komentare.,.. ma eto, nema veze, glavno da ste tu...haha... Ma ¤¤ljubim vas¤¤  |
26.12.2006., utorak
I sada znam, nikad nećeš uspjeti nekoga stvarno voljeti...uvijek si samoj sebi bila dovoljna, znam da si oduvijek bila nevjerna... **
|
Evo vraćam se ja svom blog-svijetu opet... Mislila sam da mi blog neće nedostajati, ali ipak... nisam dugo izdržala bez njega... E pa eto, to vam znači da ću vam opet malo dosađivati  Naravno, još uvijek ga moram malo uređivat... da se malo vratim u formu... Tako da mi nemojte zamjerit na trenutnom izgledu bloga...bit će bolje.. nadajmo se Inače, meni je ovo Božićno razdoblje prošlo nekako prebrzo, a i ovo je možda jedan od rijetkih puta da nisam bila u božićnom raspoloženju... čak me i otvaranje poklona ne veseli kao prije... ne znam, neki kažu da je tako što si stariji.. i ja se iskreno nadam da nije tako. Da, Božić je sve više iskomercijaliziran, i nema više onaj isti čar, kao nekad davno.. to sve stoji, i to svi kao znaju, ali opet... mora tu bit makar malo radosti i sreće, jer to nije(ili barem ne bi trebao biti) isti dan kao i svi drugi... ali dobro, tako je kako je, ionako ne mogu utjecat na to... Uglavnom mi je cilj bio reći da mi je žao što mi ovi dani prolaze prebrzo... I još kad se sjetim Nove Godine.. ajme, pa ja još ne znam ni gdje ću slavit... Ali dobro, tješi me to što sam dosta ljudi čula da ne znaju gdje će.. ali svejedno, ovo je sigurno prvi put da nemam ni ideje...  Držite mi fige da se snađemo nekako...  Imam i nekako osjećaj kao da sam se pomalo zasitila izlazaka... znam, žalosno je čut jednu 17-ogodišnjakinju da to kaže, ali moram bit iskrena... Evo npr.bile smo vanka u petak, subotu, nedjelju... i znam da ćemo sad svaku večer, BAREM na piće otići... i umori me to... ali dobro, onda se sjetim koliko me škola umori, i eto utješim se  A i ta ljubav će me izludit više... Pa nikad ja na zelenu granu... Prvi problem je da se ne volim vezat, da ne volim veze, da ne volim pokazivat nekome svoje osjećaje... (jesam li ja to rekla: prvi PROBLEM... mislila sam na njih malo više... )I eto, nađem nekoga, recimo normalnog, sve super ide, napeto sve, i onda... mene nešto pukne i to totalno ukvarim, odem drugom i ostalo... i sad, ajde, ne bi se ja mislila da je to jednom tako... ali već sam dobro zabrinuta ovih dana za sebe... kako objasnit nekome da mi je napet, da mi se sviđa, ali da ne mogu bit s njim... ili da ne mogu bit s njim u vezi... kako?? Izgubila sam nadu da ću nać odgovor na to pitanje.... Eh da, i bi li vi to nazvali nesrećom, ako ipak, nekim čudom, prihvatim tu osobu, i MOŽDA(ali samo možda) prihvatim opciju veze... i onda se dogodi da se ta osoba čudno ponaša... i ona vas, recimo, ignorira i drži na ledu... Kako bi vi tu situaciju nazvali? Hm... Ali dobro, za čudo Božje, nisam ogorčena, ni ljuta, ni tužna... kao što bi inače bila... Izgleda da sam se pomirila sa tim stanjem... I eto, to vam je to, ovo sam vam se samo javila da sam opet u akciji, i da ste gotovi Ma evo, potrudit ću se češće pisat i održavat ovaj blog... I PROMISE Ljubim vas |
