< | ožujak, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Već danima mi Vinka napominje da jon je narcis divan i krasan cvit. Te narcis ovo, te narcis ono ... da je malo starija, mislija bi da je opsjednuta grčkon mitologijon i „onin“ Narcison, ča je ljubija ogledalo i sliku svoju. Ka pravi onovrimeni celebrity, u ona doba kad je jedina društvena mriža bila usmena predaja i prinošenje priči sa kolina na kolino. Molajmo mi onega Narcisa, nego mi je ovi dan doša ka naručen. Kad san joj obeća da čemo u subotu poć kupit malo narcisa, niko sritniji od nje. Pa san iskoristija priliku i reka jon ča je „Dan narcisa“. To je dan kad tete koje su ozdravile prodaju narcise da bi pomogle drugin tetama koje su još bolesne. Mislin da je to dovoljno čistome dičjemu srcu da svati bit same poruke toga dana, a ako koga zanima pobliže objašnjenje, jema ga ovod, koju besidu više o danu koji je dobija ime po cvitu ča simbolizira nadu i buđenje života. Uputili smo se malo ranije, u punome sastavu, jerbo je tribalo i spizu učinit. Photo by iskreni Ne triba ni spomenit da budnome oku @iskrenoga nismo mogli nikako uteć. Bilo je tot svitu moj, svakakovoga lipoga cvića, puni stoli narcisi ... ... naša bi se i pokoji drugi cvit, pogotovo gerberi ... ... a i mašo ostali različiti ukrasi ča su i učinile vridne ruke oni teta ča su se bile razbolile, pa su ozdravile, a sad bi tile pomoć onin tetan ča su još bolesne. Gori spomenutin tetan pridružile su se i druge tete i barbe, ča su tili pomoć prodavat narcise ... ... pa kad su se male ruke složile, planilo je sve. Ne, nije bilo posla za vatrogasce, samo san tija reč da bi bili prodali i šleper-dva narcisa, da in je bija pri ruci. Kad smo Vinka i ja navratili oko dvi ure po još jedan buketić narcisa ča smo ujutro zaboravili uzet, nije bilo njanci latice na stolu ... samo one lipe bočice i pitarići. Pa mi se Vinka snuždila. Mora san jon objašnjavat, ča je i sama svatila, da ono ča moreš učinit odma, odma i učibneš, da ne ostavljaš za kasnije. Dobro će jon to doć za školu. Kad je upišen za koji dan ... Još je bija lipi dan ... pa smo malo prošetali i provozali se ... opet smo bili povirit na Malačku ... i tek sad san, iz trećega puta, vraćajuć se u smiraj dana, primjetija jednu friško obrizanu ogradu ... očito vlasnikov prilog proslavi stogodišnjice Hajduka ... Morali smo se vratit ovo ovjekovječit. Vinka je slikala mene, a ja san slika nju ... ... kraj ovega nadasve zanimljivoga hortikulturnoga rješenja uz cestu prema Malačkoj. Danas je bija zadnji dan da se ovako rano smrkne, večeras se turaju švere (kazaljke, za sjevernjake) uru naprid, pa nan se, bar do jeseni, neće dogodit da ovako rano moramo doma ... Čin pade sunce, malo je friškije, a i utakmica je tribala počet svaki momenat. Kako je nakraju ispalo, bilo bi bolje da san još osta vanka šetat sa mojon Vinkicon vengo da san gleda one priplaćene guzice kako potpuno nezainteresirani trčedu za mijuron. Ne moreš reč ni da ne znadu, jer i nima puno ča igradu u ovoj našoj HNLedini, po resprezentacije nan igra u prvi osan u Ligi Prvaka ... ali onda staneš pa se promisliš kako to mi moremo bit meju prvi deset resprezentacij na svitu, a ne moremu njanci nerješeno igrat sa Gruzijon, da ne rečen spojit dva dupla pasa cilu utakmicu? Igramo doma nerješeno sa Grčkon koja je JEDVA maltu tukla ... Lako je meni za to, ali san radi ovega baluna propustija na vrime uzest karte i uvatit misto u starome lušićkome kinu, di su završavali dani kaštelanskoga teatra. Ponukan raznin pričan i hvalospjevima o predstavi „Keks i glad“, tija san je pogledat, i uspija san uć na predstavu ... ali bila je to Pirova pobjeda ... ... čak san i uspija stat na noge tri kvarta od ure, ali nisan više moga ... fizika je ipak bila jača. Ali i ovo ča san pogleda mi je ulipšalo večer, pogotovo posli onoga sr*nja od baluna naše dične resprezentacije. Da citiran gorispomenutoga Roberta, da ne rečen Marića: Mea culpa, mea maxima culpa, reče Bog kad je ugleda čovjeka. Prvi par minuti, gledajuć predstavu, bilo mi je malo čudno, jer nima nikakve klasične priče, zapleta, raspleta, ali kad gledaš kako se na pozornici nižu, u videospotovskoj brzini, aforizmi koji se smjenjuju sa filmskin citatima koje san davno odgleda ... lampica mi se polako upalila. Ovako bi triba izgledat Dnevnik, i na HRT, i na RTL i na NOVATV ... ovo i je jedan veliki Dnevnik koji nan provaje ispripovidit dnevnopolitičku priču kroz prizmu zdrave Robertove zajebancije. Kapa do poda malo starijemu i puno iskusnijemu kolegi, uredniku „Maškadura“ osamnajst godin ... sad mi je puno jasnije ZAŠTO je dobija nagradu Grada Kaštili, samo mi nije jasno zašto je nije dobija puno ranije. I on, i Nikola Listeš, i puno nji, uključujuć i one ča je još nisu ni dobili ... a itekako miritadu (zaslužuju, za sjevernjake). Nakon polak odgledane prestave, još san sigurniji da nisan jedini koji bi na pitanje: Kad ćeš se uozbiljit? Odgovorija sa: Kad me digne nji šest! :party Nadan se da će to bit ča kasnije, i nadan se, bar u mome slučaju, da će me uspit podignit nji šest a da in neće tribat viljuškar. U očekivanju skoroga kompletnoga opetovanoga gledanja gorispomenute prestave, sve vas skupa pozdravlja moja malenkost, kojega bi Japanci zaminili sa kojin sumo-borcen ... Zdravi i veseli bili! |
Priznajen, nije mi bilo drago pri dvi godine, kad je ka Krnje u naše malo misto zapaljeno NAŠE SELO. Ali s vrimenon počinjen sve više razumit koji su bili korijeni te odluke. Najprin, znan KO je triba bit užgan zanamisto SELA. Sad to nije ni bitno, jer je odavno došla maca na vratanca, ali SELO, to me je kopalo misecima, ali počinjen pomalo svaćat. Je, rekli bi vi, da jeman «Bosna» svićice, ili da san dizelaš, pa mi toliko triba da se «upalin» ... ali Mašograd je vrlo zajeban komadić Lipe Naše. Odakle počet, od stolića sedmoga ... ali ajde malo kasnije. Još 852. godine, prema Trpimirovoj darovnici spominje se Putalj, u političko-ekonomskin raskusuravanjima plemstva i crkve. Danas bi rekli da je to lobiranje, ili čak korupcija, ne daj Bože ... Biće naš Putalj postoja i ranije, ali eto, to nan je ka prvi pisani dokaz, kojega ni haški tužitelji ne moredu pobit. Ne znan u kojemu je stoliću nasta vic o Sućuranima u paklu, ali evo, smistimo ga ovde. Proglasija Lucifer izvanredno stanje u paklu, pa je svaki vrag mora dežurat kraj svoga kotla. Nakon nekoga vrimena, pođe on u inspekciju, pa nađe kraj pridzadnjega kotla dva vraga. Nakon ča i je propisno iznapada, tražija je objašnjenje zašto ovi nije kraj svoga kotla, pa je dobija odgovor: Ne bojte se, šefe, u mome kotlu su Sućurani, ako koji i oće izać vanka, ostali će ga povuć nazad. Priskočimo načas pusta stolića i događanja, u kojima su Sućurani ritko kad mogli odlučivat svojon glavon. Uvik se tribalo vozit za drugima ... Između Hrvatskoga prolića i Domovinskoga rata, kad se počelo sređivat groblje, tribalo je prigovarat sa Crikvon, radi zemlje na kojoj bi se tribalo gradit proširenje. Ma zamislite, za nike usijane glave, prigovarat sa «smrtnin neprijateljen» revolucije ... ali i to je, na zadovoljstvo CILOGA mista, napravljeno, i sređeno ... Ni prelaz sprovoda od kolone kroz selo, na sprovođenje oko groblja nije bilo nimalo lakše, iako se mi sad svi slako smijemo tome, pogotovo kako su ljudi reagirali ... još gore je bilo uvjerit ljude da ne bacadu pineze na vjence, vengo da i dadu za uređenje mjesnoga groblja. Pa nan je sviman bilo drago kad se našemu groblju svojevremeno tepalo da je u ciloj bivšoj državi bolje samo Varaždinsko. I ta praksa je potrajala sve do nedavno, zašto i kako, ne želin sad o tome. Drugi put ... Zašto ovo sve spominjen? Zato da podsjetin neke da se na ovin prostorima ne živi samo u zadnji dvadeset godin, ili u zadnji šezdeset i ništo godin. Ili u zanji ništo manje od sto godin. Živili su naši preci ovod, crno na bilo, još osansto i neke, dokle su po Gradecu i Kaptolu pasle kravice, a Avala je bila samo topografski pojam ... Sve mi se pari da mi, posli pusti stotin godin ča nan se NAREĐIVALO ča moremo mislit, ne znamo izać na kraj sami sa sebon. Demokracija nije Anarkija, sloboda izražavanja sadrži, bar bi tribala, i ODGOVORNOST za izrečeno. Ako svi mislimo isto, to se zove JEDNOUMLJE. Ako je osandeset posto svita za jedno, je li to znači da oni dvadeset posto triba zatuć, oli poslat na Goli otok? Zato i je ovakvi naslov: «Quod licet Iovi, non licet Bovi», oliti na rvacki «Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu» ... je li, nekoga se smi, a nekoga ne smi užižat ... Naravno, ponukan san svin ovin napisima o našemu Krnji, je li triba bit, nije triba bit ... ko smo mi da ga užižemo ... Najmanje je ovod bitno moje mišljenje, neću i ne želin ga nikome naturivat, a reka san ga tamo di triba i kad je tribalo. Problem je u reakcijan na to. Ako postoji novinarski ekvivalent na haašku floskulu «Prekomjerno granatiranje» onda je to ono ča je «Slobodna» objavila u ponediljak, na naslovnici i priko cile stranice u «Novostima». U ciloj je priči najmanje bitno ko je od koga prepisa i čije su slike. Osobno smo, par ljudi koje dobro poznajen i ja, napravili sve ča smo mogli da se o našemu Krnjevalu piše i u nedilju. U najboljoj namjeri, ali i put u pakal je popločan dobrin namjeran. Nije izašlo u nedilju, nego u ponediljak. Razapelo nas ka Isukrsta na križu. Potpisnik tog teksta je tu ispa ka kolateralna, usputna žrtva, i ja mu se ovin puten ispričajen ako san ikad reka oli napisa koju lošu besidu o njemu. Zna se dobro ko određije naslove, koji u golemome broju slučajeva, određuju percepciju teksta i nimaju nužno veze sa sadržajen (ko je spomenija žutilo?). Jer, tek ako vas naslov zaintriga, onda ćete pročitat ostatak teksta. Takvi smo, kakvi smo, površni, lantavi, šempjasti i sve činimo na brzinu, pa i to ... Ali ni po mise ... našlo se i na našemu Portalu par junačina iz mraka anonimnosti koji na ovi oli oni način branidu svoje stavove, najčešće pljucanjen po neistomišljenicima. Je li se i sa kin od njih slažen, nije uopće bitno. Mislin da je dovoljno ča se nisan tija uključivat u diskusiju. Mislin da tu niman ča reč, i da niko od nji neće prominit moje mišljenje ... isto ka ča ni ja neću, i ne želin, nikoga priodgajat. Za što, naravno, nima ni potribe ... Rekli su mi neki, ča ne brišeš ... a zašto? Počmen li brisat, nima kraja ... neka se piše, ne mora ti uvik sve ča pročitaš odgovarat. Pozdrav iz ekonomsko-emocionalne dijaspore Nisan svetac i nisan neprogrešiv. Isto ka ča nisu ni Jaca ni Joca ... Krug se zatvorija ... vraćamo se odonamo odakle smo i počeli ... zašto se zapalilo SELO ka Krnje? Valjda zato ča miritamo, jer ćemo radije pomoć crnome cigi, nego svome susidu. Samo se nadan da ću doživit vrime da se novine ne štampadu na žutome papiru, i da čovik neće izbjegavat kafić samo zato ča je gazda u krivoj stranci. A da opet svak misli svojon glavon, i da moremo i na neistomišljenicima razgovarat bez žuči i navijačkoga folklora. Da pomažemo jedan drugome ... i da se ... posli ovoga, na sve ovo ... ... moremo samo slatko nasmijat. Fantazija? Utopija? Sve zavisi od tega je li van dec vina u čaši od dva deca dopo puna oli dopo prazna čaša ... Zdravi mi i veseli bili! |
Svečana sjednica, ka i svaka druga, nije jemala nikakvi radni karakter, nije bilo vjećničkih pitanja, nije falilo kvoruma, nije bilo nikakvih izlazaka iz vjećnice. Jer se nije ni događala uz Gradskoj Vijećnici. Nego u sućuračkome kinu «Sv. Juraj», u petak, u jedanajst uri. Ujutro, naravno. Kad kažem da nije bila radnoga karaktera, to ne znači da je bila ozbiljna. Podiljene su skupne i osobne nagrade Grada, Nagradu za životno djelo su dobili don Luka Vuco, župnik u Kaštel Novome i posthumno Ante Grgantov, naš Berekin, za svekoliki rad na kulturnim događanjima u Kaštelima. Slučajno ili ne, ali eto, upalo mi je u oko, da je ove godine bilo dosta naši mišćani meju laureatima. Krenimo redom, skupnu nagradu Grada je dobilo DVD Mladost ... A pojedinačne nagrade su dobili naš Ivica Žegarac Žuti, za 100+ dobrovoljni davanja krvi ... Naš pisnik, poeta i nostalgičar za starin besidan Miro Luketin Sarajčev, da ne rečen @marin ... ¸ Obitelj Zlatka Slavića, za pomoć pri smještaju unesrećenih tijekom akcije u Rudinama ... Antonio Jerčić, ča se naša u pravi momenat na pravome mistu, i skupa sa kolegon fizioterapeuton, pridonija da dižgracija sa bojlerima u svlačionan HNK «Jadran» ne bude još puno, puno crnija ... I na kraju, ali ne najmanje važan, naš mali Nikola, kojemu u školi nisu virovali da sam crta svoje radove iz likovnoga, Nikola Listeš ... definitivno i očiti primjer da niko nije prorok u svome selu, jer su ga najpri priznali vanka granica bivše i sadašnje države, da bi tek nakon toga bija pripoznat i u vlastitoj kući ... Popis svih dobitnika prinosin sa kastela.org: Gradonačelnik Berket i predsjednik Gradskog vijeća Darko Varnica imali su čast uručiti nagrade Grada i čestitati ovogodišnjim laueratima osobnih nagrada Miroslavu Luketinu Sarajčevu, Robertu Mariću i Nikoli Listešu, osobnih nagrada za humano djelo Antoniju Jerčiću, Frani Čupiću, Meri Benutić, Jakovu Žarku te obitelji Zlatka Slavića, dobitnicima skupnih nagrada Družbi sestara služavki Malog Isusa, DVD-u Mladost i Gradskom društvu Crvenog Križa Kaštela te višestrukim darovateljima krvi Zdenku Hrgi, Ivici Žegarcu i Milanu Vrkiću. Ovogodišnju nagradu Grada za životno djelo primio je svećenik Luka Vuco, posthumno je dodijeljena Anti Grgantovu, čiji je sin primio ovu nagradu kao znak zahvalnosti za sve što je Ante svojim djelima uradio za Kaštela. Počasnim građaninom Kaštela proglašen je Veljko Rogošić. U ime nagrađenih, gradskim vijećnicima i ostalim nazočnima na sjednici zahvalio se Jakov Žarko. Ali, prave zvizde svečane sjednice nisu bili ni političari od kolina, pa čak ni sami laureati, prave zvizde su na dičje iskreni i šarmantni način rekle svoje, kako su i njiove tete pripremile ... Nakon relativno kratke sjednice, uzvanici su se povukli u restoran, malo okripit dušu i tilo, a za nas ostale je uvečer bija pripremljen malo žešći program ... ... koncert grupe TBF u trenutnoj gradskoj dvorani u Kaštel Starome. Ulaznice su bile stvarno mižerijaste, deset kun, pa san očekiva punu dvoranu. Dakako. Nije to nikakva Jelena, ni Rozga, ni Karleuša, one bi, može bit, i napunile dvoranu, ali TBF – njanci dvi iljade starijih maloljetnika, ne računajuć osoblje angažirano oko koncerta, i @iskrenoga ka sveprisutnoga foto-video-reportera u Kaštilin. Bija san cili sritan kad san uspija nać nekoga starijega od mene .... ... pa san moga ostatak koncerta pogledat na miru. Godine, zub vrimena ili nešto treće, do ujutro mi je tutnjilo i zunzilo u glavi, ali koncert je, sve u svemu, po meni, dobija prolaznu ocjenu. I tako se, na gromovit način, otvorija «Pakleni vikend», koji se nastavija sutradan sa Mašogradskin maškaran, i lagano završija sa krštenjen u nedilju. U Sv. Petra u Splitu. Pa ča se to tiče našega mista? Itekako, jerbo je od dvanaest dice koja su primila Sakrament Krštenja, troje bilo iz Mašograda, a i župnik je bija Don Radojko Vidović, koji je tom prigodom dobija jedan primjerak Mašogadura, uredno zamotanoga sa naputkon da ga ne otvara na radnome mistu ;) Zdravi i veseli bili! |
Prineseno sa: masogadur.blog.hr Ne, dežurni zlobnici i šporkačuni, nema van ovo veze sa politikon, ni sa partijon, ni sa strankon, partija je, užgali smo ga ... našega Krnju. Onega, ča je svake blažene godine za sve kriv. I kako van to obično bude, amo govorit ka u balunu, lakše je udunit trenera vengo minjat cilu momčad. A to ča tri dila momčadi ne zna dva na nogu, ča i više od polak ne zna štopat balun vengo se odbije od njega ka od stupa od struje, to nime veze. Molajmo mi balun, vratićemo mu se kasnije. Ka i svake godine, sa pokojne pilane, u zanju subotu pri pokladnoga utorka krenila je maškarana povorka kroz naše malo misto. Ove godine smo svi siumjičavo gledai u nebo i koko je molija, a koko petava roge, na prve kapi kiše, već prema sklonostima. Ka ča i priliči, nakon službenoga gajncig novoga vatrogasnoga auta sa plavo-plavo na krovu, odija je naš barrjaktar Bare Coto Kengi. Otkako je Panca iša u ekonomsko/emocionalnu emigraciju u Purger Vakuf, čvrsto je prigrabija barjak i ne da ga nikome. Njanci sestri Majdi. Potla njin su odile naše male smišnice, kaštelanske mažoretkinje, koje su i po svitu pronile slavu našega grada, pa in je ova mala šetnja bila šala mala. Kakva je to pogrebna povorka bez glazbe. A kako je naša glazba blagopočivajuća u Gospodinu već duže vrime, morali smo pozvat u pomoć one sa Bliskoga Zapada. Prvi i najbliži, i uvik mna opomoći, evo već par godin, su Latena glazba „Biranj“ iz Lušića. Ova tri ovod kažu da oni nisu nikakva slika, da su oni na crno u koloni, da moredu lakše proć ... A nakon ova tri inkognito umaškarana počinje zapravo kolona. Naši najmlaji i najvirniji učesnici, dica iz dičji vrtići Neven i Maginja, skupa sa svojin vridnin tetan, koji su već jemali vatreno krštenje kad i je barba Šime Strikoman slikava ka velikoga Kalimera u svojoj 226. po redu milenijskoj fotografiji ... ... za kojima su nastupala malo starija dičurlija. Indijanke i pokoji Indijanac, vjerojatno zalutali sa demonstracija po Markovome trgu, ... bilo je tu dice refužo, koji se nisu ukklapali u nijednu točku ali su i roditelji, običaja radi, malo umaškarali i prošetali povorkon. Mora se spomenit i teta učeiteljica Alemka koja svvake godine jema posebno spremljenu toičku sa svojin razredon, prije par godin su bili razdred iz „Vlaka u snigu“, a ove godine su bili STAĐUNI Kako su pasali „Stađuni“ (godišnja doba, za sjevernjake) ... onda su polako odrasli preuzeli igru. Lanjski obožavatelj našega odbjegloga premijera, naš dragi @pečina, ove godine je samo bogatu novonastalu situaciju pritvorija u novu sliku, tako da tot jemamo maštil sa tri uva, dasku, sapun i bruškin ... .... a ove godine mu se pridružija i ostatak obitelji, tako da tu imamo tatinu ćer Petru sa malin iznoson na knjižici, ženicu dragu koja sa pinelićen kopa po Lipoj Našoj tražeć spomenike i umjetničke predmete. Ko je spomnija slike? Bilo je i toga, one ča bio se posudile iz muzeja, naravno, i vratile isto tako naravno ... Nakon praonice, u ime novokomponirane političke korektnosti, spomenilo se i nastupajuću Gay Paradu, uskoro u Dioklecijanovoj vikendici, Nakratko su nebo nad Mašofgradon proparali kambelovski mlazni motori ... ... kojima je priko joysticka (palica uživalica, za sjevernjake) upravljalo jedno poznato lice, nikako se ne mogu sitit na koga me podsjeća Kad je završija aeromiting, ponosno je stupala sućuračka familija Simpson, sa mamon Marge na čelu, zajedno sa svin poznatin likovima iz serije, okupljenima oko točionice piva „Duff“ ... Nakon kombija punog veseljaka, koji sasvin slučajno nose naziv Trafika-cvjećarna „Amalija“ Taman smo se odmorili od veseljaka iz amalije, onda nastrefi novi tulum, kako Petri Sanader tate nije bilo doma, naravno da je morala organizirat tulum ... ... šta je sa tugom u očima iz slidećega kamiona, kroz rešetke Salcburškoga prežuna, promatra njezin tata ... Posli svega nabrojanoga, ipak je nastupila, po mome kromnome mišljenju, zvizda krnjevalske povorke, slika „rvatska čiča u rvatska justa“ ... su naš Žuti ka beba i Lela ka njegova dojilja, zorno prikazali kako nan je u čići još malo mlika ostalo, a ča će posli bit ... ko zna! Posli Žutoga nije bilo lako nastupit, ali su se, po prvi put u našoj povorci okuražili Omiški gusari, u živopisnin monturan, i pucanjen iz pravi kubura, obznanili „urbi et orbi“ svoju nazočnost. Kakvi bi to krnjeval bija brez da se spomene naša Severina, i njezin najnoviji 'ebacco, „Srpski kralj bakra“, a Severinu je ovi put odlično utjelovila zgodna Mihaela ... Ritko koji događaj ove godine u selu je promaka, pa su se neki, kroz sliku „Dosje X“, spomenili čudnih strujniih krugova nakon utakmice HNK Jadran i NK Neretvanac, kad su dva momka skoro zaglavila od strujnoga udara, da bi se problem ipak kasnije riješija, na ovaj ili onaj način, da se to više nikad ne ponovi ... Velečasni i njegov remeta su ovi put i zapravo malo pokisli, a ne samo teoretski, pa se snalazija svak kako je zna i umija. Stvari već postaju ozbiljne, sprema nan se premijerka Jaca Antoaneta u naše kraje, ali kako je smrknutoga izgleda, mislin da se neće bavit sa kumpir-salaton. Osigurana sa kompletnin kordonon pulicijoti, a isprid sebe su mekli ka živi štit donjokaštelansku postavu Kalimeri. Lovci su isto dramatično odradili ovogodišnji krnjeval. Sve je bilo u redu do prid kraj. Lovačka kućica napravljena od prirodni materijali, u suradnji sa prirodon ... ... dokle iz nje nisu pobigli tukci i fazani pripremljeni za odstrel i kasniju lovačku gozbu uz pričanje poznati istiniti lovački priči i bajki ... Malo je reč da je zapravo letilo perje po rivi, a i dvi bidne kokoše, žive i na kraju zdrave, koje su dica bacali u zrak ne bi li poletile. Ako su i nosile jaja, do daljnjega, radi pretrprljenoga stresa, sigurno neće. Ipak se sve dobro završilo, jer više nikome nije bilo do zajebancije. Nastupali su, uz poznate zvukove Dragačevskih trubača, glavne zvizde filma „Ko nas bre zavadi“ .... Nakon kojih su išli hrvatski sužnji iz srpski prežuni ... Na kraju cile kolone, kako i priliči, praćen višegodišnjon vjernon pratnjon ... ... i uz taktove Barinoga hita „Gdje je nestao čovjek“ dolazi Oni Ča JE Za Sve Kriv... Kako nas je, ča ste i u Mašogaduru mogli vidit, Joško Vukšić škarta sa konferanson za ovu godinu, a pošto je naš Didović trenutno vanka RH (Nije u Salzburgu, fala na pitanju) ... morali smo se snač, i pokazat cilome svitu da i mi jemamo ne jednu vengo dvi za vodit konferansu. Peškaruša i getarka, pa ajde ti dođi do riči kraj nji dvi ... Krnje je namišćen, naša mlaje snage su mu sa balkonića pročitale osudu ... .... i ostalo je samo da, nakon primitka zadnje pomasti ... ... i naravno, uz budno oko EU promatrači ... ... obavimo i tu formalnost. U nedostatku Šikala, koji je bija opravdano odsutan, dužnost potpaljivača je ove godine pripala drugome Jošku iz vatrogasac ... Gorićeš u paklu, jer si kriv za sve nevoje ča su se dogodile u zadnji godinu dan .. I to bi, do maskenbala, bilo sve ... Zamalo ... skoro san zaboravija ... bilo je, ka i prošli godin, posli spaljivanja Krnje, na rivi ... par stotin porcij fažola, kojega su dilile naše vridne članice, žene, majke, kraljice, Fažol ka fažol, čisto onako, da zapušu novi vitrovi. naravno, ukusan ka i uvik, na zadovoljstvo BAŠ SVIH nazočnih ... Zdravi i veseli bili! |