... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Poslin jedne male kreativne pauze od godinu dan, nastale iz objektivni i subjektivni razlozi, vratija san se na misto prvoga među jednakima. Među ekipu ča uređije Mašogadur. Ma neš ti novine, izlazi jedan put godišnje, a medijski je po snazi između «Dječje radosti» i «Modre laste» ... je. mudro vi zborite, ali to je za nas, male ovčice sitnoga zuba, jedan od ritki ventili za odušak. I znamo mi vrlo dobro da cilo misto sa pomnjon pročita ča je unutra, oli još bolje, pogleda ko je na slikan ...
Makar, puno nji to neće priznat, za nji ne valja Filko. Tojo, Đemo, Žuti, Buiš, Frane, Dida, bilo svi skupa, bilo pojedinačno. Takvi će prigovorit da je ovo Maderagadur, da 'ebeš Mašogadur kojega Tojo/Filko (dodat-pricrtat po volji) sastavlja, da su uvik isti unutra ... a di je tolerancija, a di je ona balada o iljadu cvitov? Ukusi, ka ča je općepoznato, su različiti, a isto tako, o ukusima se ne raspravlja. Uvik smo to govorili, a ponavjamo i opet, i opet ćemo ... svaki prilog, svaka batuda, bez obzira di se dogodila, je dobrodošla. Uz samo par jednostavni ograda: u mrtve i u bolest se ne diramo, i taj događaj/slika/tekst mora jemat veze sa našin malin miston, od milja nazvanin Mašograd.
Jema par godin da san na podan impresuma, to van je ono ko, kad, kako i koliko, na strani tri, stoji moja emajl adresa ... di morete poslat priloge ... i znate koliko je mejlova došlo:
NIJEDAN!!!!!
E pa sad, ne virujen da je naš puk mašogradski toliko nepismen da ne zna poslat emajl poruku. Pogotovo kad je nazad par godin pa i zadnji bastion računalne nepismenosti, onega dana kad je i @pechina kupija kompjuter. Ka ono za sina, ali sad mali ne more doć na red od njega ... onda san mu ja kriv ča se je navuka.
Koja se ko monada dogodi u selu, teško da nan more promaknit.
Samo da ništo raščistimo, bilo to kome drago oli ne, bazirani smo na svoje selo, i na ono ča nan direktno oli indirektno, radi o glavi i o duši.
Jema mista u oni malo zapadnije od nas, ča se bavidu i visokima i niskima, sa selon, gradon i državon, pa to prepuštamo njima.
Oni bi sigurno ovo objavili ....
... a mi nismo. Ne zato ča nismo smili, nego zato jer nan se ne uklapa u koncepciju. Isto ka i ovi ...
... jerbo jemamo mi i svoji kandidati za pokaživanje, i nisu svi ni uspili stat unutra. Nakon par večeri brainstorminga, iliti u slobodnome prevodu «oluje nad Mašogradon», da ne rečen pi**aranja, lipo smo prodivanili, poslali jedan drugoga u materinu i obrnuto, također. I to po više puta ... Začuđujuće je koliko se, bar ponekad, bar za maškare, more spojit drvo i željezo, školovani i oni malo manje školovani, apolitični i sindikalni aktivisti, hadezenjare i komunjare, šankerski veterani i kokakoličari, i đuseri, dapače. Sve uza jedan cilj, da bi Mašogadur bija tim bolji, lipši, pametniji ... i kako god naši vrli intelektualci, nogometaši i njiovi treneri rečedu kako su in ovo bile najbolje pripreme do sad, tako i ja, ka prvi među jednakima, deboto da bi moga reč, da je ovo, ako nije najboji, onda barenko najluđi, najšašaviji Mašogadur do sad. I kako smo vas navikli deboto svake godine, uza Mašogadur ćete dobit CD sa video snimkon povorke od lani, slikama sa lanjske povorke i lanjskin Mašogaduron u PDF formatu. Ako ovu prijašnju rečenicu niste razumili, pitajte za pomoć zlato mamino/tatino ča po cili dan visi na Fejsu. Ako ni to niste u mogućnosti, još uvik ga morete obisit na retrovizor od auta ... kažijedu naši stari da zajebaje radarske zrake od pulicijoti.
Prvo dvoje morete pogledat deboto na svin DVD plejerima, a Mašogadur, ipak, morate turnit u kompjuter, pa obnovit lanjsko gradivo ili nedajbože, prvi put pročitat, ako ga niste, sramite se i stidite, kupili još lani.
Nike od nas je malo ka i glava zabolila dokle je ovo sve došlo kraju ...
... neki su sve primili sa smješkon od uva do uva ...
.... a za kraj, evo još jedne, pokazalo se, iznimno aktuelne karikature, koju unatoč neospornoj vridnosti, nismo uvrstili jer smo rekli NE karikaturama i fotomontažama. Ipak, nismo mi ka oni na prve dvi slike ;)
U ranu zoru, zadovoljni nakon dobro obavljenoga posla, pomišani sa pučanstvom i uz uzvike odobravanja, povukli smo se malo okripit i dušu i tilo ...
Mašogadur je u jednoj zabačenoj štampariji, CD-i se pečedu na sto kraji, a i Mašovnica, koja će bit ka prilog uz ovogodišnji broj, je skoro odštampana.
Prodavat će se koju uru prije povorke, na peti od marča, ove godine, i ako ostane koji, uvečer a maskenbalu. Dvadeset kun je i puno i nije puno, ali mislin da nikome od nas to ne bi triba bit problem ... Dvi pive manje na maskenbalu i Mašogadur u žepu, ako ne ništa, bar ne šteti jetri i međuljudskin odnosima.
Zdravi mi, veseli i maškarani bili!
Ajme svitu moj, znan, zvučat će malo lokalpatriotski, ali mislin da se ovo samo u nas more dogodit. Kako je Ivanišević reka na svojoj proslavi, na svome Wimbledonskome dočeku, da je Rio ku*ac prema Splitu
Kako je napisa uvodničar u današnjoj „Slobodnoj“, jemamo more bit najgoru momčad Hajduka u povisti, a mi slavimo ... jemamo more bit najgoru upravu u sto godin, a mi slavimo ... tica Feniks je golo govno za nas. To nije napisa uvodničar, to san ja sam zaključija.
Uvik se dižemo iz pepela, kad se najmanje na nas računa ...
Ej, svitu, sto godin je to, cilo stoliće. Kako su naši najuporniji, najluđi ili kako i oćete nazvat, predstavnici, napisali na transparentu, izvišenome u Pragu, rodnome mistu Hajduka, kako je Smoje napisa a Meštar u „Velome mistu“ izgovorija ...
KREPAT MOREDU SVI KRALJI I CARI, MA 'AJDUK ĆE OSTAT!
Ili, kad se već itamo sa citatima, veliki profešur Davorin Rudolf je u predgovoru knjige „Majstori s mora“, antologije tekstova o Hajduku sakupljenih od strane Zdravka Reića, napisa ovako:
„Ima dana kada državni organi mogu uvest mrske poreze i trgovci podići cijene, a u Splitu nitko neće prosvjedovati ni gunđati, jer je Hajduk, splitski nogometni klub – pobijedio. Ponekad su i za bezazlene događaje i najsitnije opačine krivi i država i vlada i vlastita supruga i najveće svjetske sile, jer Hajduk nije pobijedio.
Ima jedno mjesto na kojemu su jednako stručni i kompetentni i akademici i ribari, profesori i brijači, vrhunski umjetnici i čistači ulica, na isti se način raduju i strepe, bivaju veseli, zabrinuti ili tužni“
Jema prav profešur Rudolf, i ja se sićan, u moji deboto polak stolića života, grandioznoga koncerta velikoga Dominga na Prokurative. Prije ulaska, svratija san u trafiku vazest španjulete, a čujen na radiju Edu Pezzija kako kuka i plače, Hajduk konta Malmea gubi dva i nula ... ajde, prigorija san ga, i ušli cura i ja unutra, a čujen kako se povorka ljudi pomalo kalaje niza Marmontovu i piva, slavi ... a ča in je, oli su rebambili od Poljuda do Rive? Ma nije, nego je Hajduk u zadnju priokrenija rezultat na 3:2, oni mali Liberijac Mass Sarr je da dva gola u produžetke, pa smo prošli dalje u Evropu. Poslin je i on propuva pa mu je najveći doseg u karijeri bija ča je glumija u spotu "Trio Gušta"
Domingo je te večeri piva ka grdelin, a dala mu je ruke i publika koja je pratila koncert na Rivi, na velikin ekranima ... Split je te večeri parija ka Barcelona, jedini put da san seja u ponoća na Rivu popit piće a da me konobar nije bar onako, u sebi, posla u materinu.
Svaka čast velikome Domingu, ali, kako je reka profešur Rudolf, veselje i atmosfera su te večeri bili barenko uncu jači i radi tega ča je Hajduk pobijedija.
Nisan nikad bija, a sad pogotovo, neki zagriženi navijač, ali da san grintav kad Hajduk izgubi, jesan ...
Za Hajduk se ne navija, za Hajduk se živi ... reka je stari pijančina Grdović, u trenucima prosvitljenja.
Njegov „Dalmatinac“ je legenda, pogotovo izvedba 1999. na Poljudu, kontra Rijeke, kad je piva na centru o Poljuda, sa trideset i ništo iljad prateći vokali ...
Danas je grubo poć na utakmicu, uvik moraš dobro izvagat je li rizično oli nije, a jedan jedini put san uspija odvest moju Vinku na stadion još dokle je jemala dvi i po godine, kad je junački izdurala cilo poluvrime.
Pri desetak godin san odradija i dva gostovanja, put navijačkin vlakon u Zagreb ... i gostovanje u Rijeci.
Navijački vlak je bija jedno nadnaravno iskustvo, mislin da smo Zlato mamino, ja i vlakovođa bili jedini u vlaku koji nismo trošili nedozvoljene supstance.
Gori me je na ulazu pritreslo, i pita jeman li upaljač. Našto san odgovorija da mu ne dan dok ga sam ne nađe. Dotični je pozvizdija i počeja vikat da vriđan službenu osobu i predsjednika države! Kad je naša fajercak, lipo san mu reka da ne triba pinit, da mu ga eto kad ga je već naša. Ne znan zašto je posli toga zaškarpunija, maka san se ća
U Rijeci smo bili sa autobusima, pod policijskon pratnjon, ka da smo iz Kolumbije došli ... a pokazalo se da i nije bilo zaludu. Dokle smo se posli utakmice izvlačili priko Torpeda, iz portuna uz cestu je doletila stina toliko jako bačena da nije rasula staklo nego je ostala buža. Jednoga momka ča je odija sa nama je poteglo u glavu, centimetar dalje i bilo bi ga ubilo. Pratnja je uletila u portun, ali su mogli samo podilit dvi-tri triske jer su unutra našli dva mulca (maloljetnika, za sjevernjake) ča skupa nisu jemali trideset godin.
Ljudi se kod nas veselidu na raznorazne načine ... evo vidite kako je ekipa mladih umjetnika malo širih područja zanimanja, skupila doma dičju frulu, lancun, dva pokrila i gitaru, popeli se na jedan od ST neboderi i od kolpa izveli pjesmicu ...
... gledan na vjestima kako su sinoć u Dubrovniku učinili bakljadu na starin zidinama ... u prošlome san postu prikaza oni naš, sućurački mural ... a sinoć san dežura do ponoća, i mislin da nisan zaludu. Žali Bože magle, da je bar bilo lipo i vedro ka nazad par dan, kad smo se slikavali na krovu „bele zgrade“ ...
... ali nije mi bilo ža sinoć leć u skoro dvi ure. Ono je tribalo vidit. A pričaju mi ljudi, koji su bili gori, da je pun Kozjak bija tonobili, i to više furešti nego domaći tablic, koji su došli uvatit ča bolji požicijun za gledat vatromet.
Jedva čekan, evo za koji minut, poć na utakmicu. Ma more Hajduk i izgubit, ali ti šušur i gužvu, a nadan se i vesela lica hajdukovi drukeri iz cilega svita, triba vidit uživo.
Sad je na vijesti kazalo jednoga ča je doša sa sinon iz Australije, sa velikin transparenton TORCIDA-PERTH.
Znan da se i moj mlaji brat, Zlato Mamino, vas izija ča nije i on sad ovod. Svaki put kad mu pošaljen koju porukicu i opišen kako je ča bilo, beštima da mu ne dodajen sol na ranu.
Nadan se da će se uspit dokopat interneta i da ću mu bar malo ovod dočarat kako je bilo ...
A jednoga dana, ako Bog da zdravlja i pinez, volija bi rođendan Hajduka proslavit da popijen i ja jednu pivu u „Fleka“, u Pragu, di je osnovan najstariji hrvatski klub.
Nije osnovan nikakvin dekreton četrdeset i pete godine, i nije minja ime kako „najdražemu navijaču“ odgovara.
Snaga Hajduka su i navijači ... jer, ne zaboravimo, već duže vrime igramo u HR prvenstvu podređenu ulogu, ali to ne spriječava ljude da dođu na plac, navijat, beštimat, vikat i veselit se ... to neki nikad nećedu razumit. Jer nema razumnoga objašnjenja za to. Ča Hajduk slabije igra, to su navijači bolji i kreativniji ...
Ka ča je stari pijančina Grdović izjavija:
Za Hajduk se ne navija, za Hajduk se živi!
Zdravi i veseli bili!
Update:
Judi moji, Oni Gori mi je svidok, ne moran nikoga mrzit da bi volija svoje. I posli đira do Splita, na utakmicu za stoti rođendan ... svit više nije isti ... Hajduk nikad više neće bit isti.
Čudan smo mi svit ... ča nan gore igraju, to nan je draži ...
Kako san ja trenutno u dijaspori, u Zapadna Kaštila, put nas je, naravno, najpri nanija kroz Mašograd, koji je, ka i cila Kaštila, bija propisno okićen znamenjima Hajduka ...
... a i puten do Dioklecijanove vikendice smo se svega nagledali, dosta svita je poslušalo molbu Torcide pa nakitilo po ponistran i balkoniman znakovlja Hajduka ...
... a ni tonobili baš nisu prošli lišo bez punta ...
... čudi me da ljude koji su se ovako vozikali do Poljuda nisu kasnije kupili po cesti. Pijane, lude i malu dicu Bog čuva, a ovi ča su visili po ponistran i iz portapaka sigurno nisu bili mala dica ...
Sad smo već došli blizu stadiona ... ljudi se okolo vrtidu i provajedu uć. Svašta san ovi godin vidija na utakmican, zna se koji put popjavit i tovar, simbol Dalmacije ...
... ali još nisan vidija najbojega čovikova prijatelja, dapače jedinu pametnu plavušu, sa obilježjima kluba stogodišnjaka ...
Kad smo se već, na jedvite jade, došli unutra, dočekala nas je personifikacija šipka, dunkve, ljudi su stajali, ne sedili, jedan na drugome, i mislin da se na Poljudu više svita skupilo samo na onin legendarnin utakmican kontra Dinama i Hamburgera, još dok nisu bile katrige na sve četri strane.
Bilo je starijega svita, deboto o šćapu, a bilo je i mali tići i tićica, propisno obučeni u dresove i roditeljima na glavi da moredu i oni ča vidit ...
Polako se približava početak utakmice ... učinjen je padobranski desant na Poljud ...
... tako je iz zraka sletila Hajdukova zastava, bandira Hrvatske i balun iz Praga. Sad je napokon i utakmica mogla započet. A prošli smo kako smo prošli, isto ka da smo igrali ko manje ...
... tako da je skoro cilo vrime bilo zanimljivije gledat raznorazne događaje oko terena, a ne se nervozirat sa najgoron momčadi Hajduka u cili sto godina. Jedna Snježana će sigurno zapantit ovi dan ...
... nadan se da njezin izabranik nije bija kur*eve sriće ka oni nesritnik nazad par miseci u Belgiji, kad je zaprosija divojku na utakmici, a ova ga odbila. Čak su nan i gosti razvili transparent-tortu i „zapalili“ svićice na njoj ...
... ali naravno, Torcida je ipak bila glavni meštar o' fešte. Momci, i divojke, su se satrali ovo sve organizirat, izvježbat, podilit zaduženja ...
I kad je napokon završilo to mučenje baluna, ča je tribalo bit ka slavljenička utakmica, svi smo skupa odbrojavali zadnji deset sekundi do stote minute, i onda smo uz veliki vatromet konfeti, topovski udari i navijačke pisme, poželili najdražemu klubu bar još sto godina.
I da se događanja ovih godina unutra i okolo Hajduka ča pri zaboravidu. Blago klubu koji jema ovakove navijače
E sad stvarno niman više ča dodat ... to bi bilo to ... moje viđenje današnje proslave ...
Update na Update:
Ča san reka da niman više ča dodat? Evo van i ovi video ča je izaša na CNN-u!
Polako, dokle se naš Mašograd budi, lagano, u cik zore ...
... činidu se posljednje pripreme za rođendan u nedilju. Nikidan je kod nas na poslu pa dogovor da se obučemo u dresove i da se pojdemo skupa slikat. Ka i obično, svi su bili na jeziku za, ali nikome se nije priko marende dalo vanka zgrade. Povuci, potegni, drž, ne daj, i da ne propade dogovor, morali smo činit kompromise. Gospe moja, ka da gledan Mapet š ... ovi, tija san reč, prenos iz Sabora. Nikako postić konsenzus. Na kraju san pridložija da se popenjemo na krov naše "bele zgrade", na što su, naravno, samo najhrabriji pristali ....
Dokle su ONE činile psihološke pripreme pri penjanja na krov, učinija san đir vidit ča je omladina učinila na Gojači.
A evo, vidite i sami, ne znan ča bi ovome triba dodat. Jedino da van, ka Milka Babović, opisujen kako se priliju boje jedna u drugu. Ako ne ništa, barenko se neću morat za dogodine mislit ča ću meknit na kalendariće od Hajduka, ako i buden radija ...
Nakon đira po Gojači, krenili smo put krova, di su me slidile samo najhrabrije. I to samo kolegice ... Pa neka mi ko reče da su žene slabiji spol. Bar kod nas u firmi, ka ča vidite, nisu ...
... rekli bi zli jezici, da ka loše mi je bilo.
A nije bome ni njima, ako ćemo pošteno ...
Nakon par grupni portreti, i nekoliko pojedinačni sličic, zvonilo je za kraj marende pa semo se vratili redovitin poslovima i radnin zadacima ...
Nisan moga odolit, po ovako lipome vrimenu ... mora san potegnit jednu sliku ...
... i moj Mašograd pari, na ovi lipi dan, ča bi se reklo, ka naslikan.
Ne, nisan zaboravija, nego san ostavija za kraj ... oni najveći natpis, mural, grafit i kako ga sve ne zovu, za našega Hajduka ... oni naviše Magistrale, kod skretanja za «Getro», na sjevernome zidu ...
... a ja nisan virova koliko je to dokle nisan doša blizu u pokušaju da ga uvatin jednon slikon ... pa san mora, tija/ne tija, učinit mali video da se sve lipo vidi pročitat.
I di je ovome svemu kraj? Prema najavama, očekuje nas velika bakljada duž obale od svi sedan Kaštili, isto ka i u Splitu, barenko po jedna bengalka na svaku veću zgradu ... Provaćemo, malo ja, malo @pechina, zabiližit i pokazat van ovod koliko to bude moguće ... a do onda, zdravi i veseli bili!
P.S. I skoro san zaboravija napomenit, ovo je post za Hajdukov stoti rođendan, ali je ujedno i moj post broj 400 .... davno je bija sedmi nisec (srpanj, za sjevernjake) dviiljade i četvrte godine kad me je nagovorilo/natiralo da napišen prve beside ...
Život često piše barenko, ako ne romane, onda u najmanju ruku, neobične priče. Romani su se ionako prokurbali otkad ih pišu, ili baren potpisuju, oni ča nisu pročitali ništa osim ljubića u mlađin danima, ali su zato pametno iskoristile OSTALE tjelesne predispozicije, puno razvijenije od mozga ... ali ostavimo se mi romaani i oni ča i pišu ...
Kako povezat ljude koji naoko ne dilidu ni profesionalna opredjeljenja, niti pripadaju istome generacijskome korpusu, ono, kako bi reka naš svit, ne bi i naoko moga meknit njanci u istu rečenicu.
Koja je to sila koja more povezat ljude čiji je raspon godina od kvarat do polak stoljeća ... jedan je diplomirani mazutar, jedan diplomirani inženjer od struje, dva su inženjera elektrotehnike vulgaris, jedna je još studentica, doduše pri kraju studija povisti i hrvatskoga jezika, jedna je profešur njemačkoga i engleskoga, a jedna je znanstvenik, dotur od spize i maslinova ulja, i predaje na fakultetu. Jedan radi ka sistemac, jedan radi to slično samo na malo nižemu nivou, troje je profešuri, jedan radi u škveru .... ajme judi moji koja je to mišancija. Ka ono ča se daje tičima da in bude bolje perje ...
Ali, posli ove mračne slike ....
... puno tega će van bit jasnije ...
Neki od nas su se, doduše, znali i od prije, ali neki smo se upoznali tek na onin malin tisnin katrigan na galeriji u studiju „Anton Marti“, u Katedrali Hrvatskoga Duha.
Družili smo se i gori, fala na pitanju, skupa sa ostalin supatnicima koji su došli odsvukud iz Lijepe Naše ...
... znalo se ujutro dolazit na snimanje tako da molimo tete u šminkeraju da nan malo inkartaju (nažbukaju, za sjevernjake) lice i sakriju podočnjake od probdjevene noći. Da, da, spremali smo se za kviz, hvala na pitanju
I mic po mic, osim dvojice koji još jemadu neke šanse ... naš nastup u kvizu „1 protiv 100“ se završava sa više ili manje herojskon „pogibijom“ ... oproštajnom slikom ...
... i to bi bilo to. Neki od nas bi kljucnili malo gazeta na galeriji, neki manje, neki više. Na kraju smo svi doma, bar ča se tiče glavnoga nastupa, išli skoro pa lišo bez punta.
Kolega koji se ipak najviše od nas omastija na galeriji...
... osjetija je moralnu potribu da nas okupi na ugodnome druženju, bar nas iz najbliže okolice Dioklecijanove vikendice ... i nakon brojnih odlaganja, i to smo realizirali tek u ovi petak, 4. veljače, Anno Domini MMXI u konobi „Nevera“ ... priko puta Šumice, ili da pobliže objasnin sjevernjacima, cca 200 m sjeverozapadno od teniskih terena di su Ivanišević, Ančić, a prije nji Franulović, Pilić i ostala ekipa počeli bubat reketima po malome žutome balunčiću.
A ča ću van poć govorit, ne znan je li mi bila lipša spiza (pretežito riblji meni, fala na pitanju!) ili druženje sa ekipon koja je, kako san reka na početku, deboto nespojiva, osin toga jednoga lipoga zajedničkoga iskustva koje nas sve povezuje ...
... pa se ne triba začudit da smo „zatvorili“ konobu, i, uz sve pohvale posluzi, osoblju i naročito kompletnoj postavi kužine, teška srca morali krenit doma. Okrijepljenoga tijela i duha, i sa nadon da ćemo ča pri ponovit ovo druženje, ako ne ništa, glede kojega novoga kviza jer smo sve bonuse i jockere na ovima dosadašnjima potrošili ...
Nekidan je kazališni redatelj Kovač u svome nastupu na „1 protiv 100“ reka da za nas natjecatelje kažu da smo vitezovi uzaludnoga znanja ... na stranu to ča njegov nastup baš i nije bija uzaludan
Ne mogu reč, u svoje ime, da svako od nas ne ide gori dobit neke novce, ako to nije na prvome mistu, onda je bar na drugome, ali i ako izostanu novci, dobra ekipa i zabava u ti par dana ča smo svi skupa u hotelu, kako bi rekli Strikan i Netijak, ne more valit!
Zdravi mi i veseli bili!
