... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Tekst i audio obrada: umorno_oko, Slike: iskreni & arhiva DVD Mladost
Eto, vidili ste nikidan ono ča san uspija iskopat glede Radio-Krknjača, naravno, uz pomoć slonovskoga pamćenja @pechine.
Pokazala se dobra taktika snimanja na maksimalno kvalitetne kazete koje su bile dostupne u ono doba, tako da se je uspilo dosta toga sačuvat od snimljenoga materijala, pa naknadna dorada i spašavanje audio kvalitete nije bilo priko mire potribno.
Ali, kako to uvik bude, dokle san iska snimke i materijale od Krknjača, izašlo je sve na sridu. Mater mi još ronje da ča san učinija od onoga ormarića na balkonu, di san uspija pronać inkriminirani materijal ...
Sva srića da ona nim pojma koje se neprocjenjivo blago krilo unutra. Memorabilije jednoga nadobudnoga i tvrdoglavoga dvadesetogodišnjaka, friško odsluženoga vojnoga roka, koji je bija još pun poleta i perspektive, skoro uspja dat prvu godinu fakulteta u roku, i koji je još uvik mislija da muzika more prominit svit
Sićanje na doba kad se u cila Kaštila moglo slušat cajke samo ka iznimku, a ne ka pravilo
Sićanje na prve vatrogasne olimpijade na kojima su se proslavile naše cure iz DVD Mladosti, pa se za Mašograd čulo po ciloj Evropi.
I mi mlađi smo činili po vatrogasnome domu ča se je moglo, prema afinitetima i mogućnostima, pri čemu nan se dosta puti izlazilo u susret. Ne za sve i ne uvik, naravno, ali nije se još rodija čovik da bi svi bili kutenti. Jedan je bija blizu, blizu tega, ali je završija na križ ...
Ako ne virujete meni, pitajte @acivija, @iskrenoga ili koga drugoga ča je u ta doba bija gori, ča se sve radilo. Nemojte samo pitat @doryana, on je reka da se ovoga ne sića
Snimalo se na video, montiralo, prikazivalo ... tako da jemamo arhivu kakvu jema malo društava u sadašnjoj ...a i u ondašnjoj državi.
Jedan put smo provali organizirat igru asocijacije, prema ondašnjoj megapopularnoj Kviskoteci. Ali, ipak nan je forte bija audio tehnika. Zašto cilo vrime pišen u množini? Pa zato ča nas je i bilo više ... već spomenuti @doryan, a i eksponenti sadašnje sučuračke dijaspore u Radunici i Baroknome gradu, mali Iljušin, i mali Juretin, a i @pechina je bija uvik tu okolo, ka i @chuveni, mali Garin (splitska dijaspora) ... a @dale nan je čita tekstove. Samo da koga nisan zaboravija, evo ovako se, unaprid, na plejbek, ispričajen ...
Niko vrime smo držali i disko u sadašnjoj sali trofeja. Koja je to oprema bila ... reflektorke su bile najjače. Kako bi ko bija u Italiju, donija bi bar jednu kesu punu limenki kokakole, more i praznih, pa bi se pažljivo otvorila konzeva, na podanku bi se zavidalo grlo, a naprid bi se u prorez uvalija obojeni filter i eto ti refloktorke. U boji.
I nemojte nas pitat kako smo dolazili do filteri ... male tajne veliki majstori kužine
Pojačalo i zvučnike i gramofon bi nosili iz doma, a mixeta je bila fenomen. Prednja maska je bila od dva milimetra pocinčanoga lima maskirne boje ... ili je to već bija lagano mola malo ruzine ... ali boja nije bitna. Uzemljenje je bilo izvedeno na vrlo suptilan način, pa ako bi rukon, po mogućnosti uznojnon, istovremeno taka miksetu i pojačalo, skoro da bi zasvitlija kako bi te drmnila struja, pa se jasno vidilo kasnije ko je više od nas stavlja muziku ... jema je frizuru ka Meho.
A disko ka disko, ali zatvorenoga tipa. Dobiješ pet pozivnica, podiliš petorici prijatelja, i odgovaraš za nji ... znači, oni napravidu monadu, letite obodvoje ... crveni karton, misec dan pauziraš, pasi dobro promislij kome ćeš dat "kartelu" ... i onda nije čudo ča je bilo malo i ništa incidenti ... ako bi ko i promakakroz filter, ili bi ko furešti prova ulist di se nije smilo, čuvarska služba bi za sekund to rješila. Ko mi ne viruje, neka pita Šikala, Matu Tantu, Žutoga i ostale ...
Eto, otprilike u takvo vrime i u takvome okruženju nasta je i ovi uradak, iz kojega se kasnije izrodija neuspjeli pokušaj radiofonske revolucije u Mašogradu, naš ranije opisani Radio-Krknjač.
Nazvali smo ga "Plamenko javlja", po njegovome bliskome starijemu rođaku, zidnin novinan "Plamenko" ... ko je bija krstitelj, ne sićan se, možda i to uspijemo otkrit ...
Evo van i na ondašnjoj slici neke od glavnih zvijezda emisije .... popularne grupe HOT SISTERS ...
... zakamuflirane unutar ženske ekipe ...
... ako ne ništa, barenko ka podsjetnik njihovoj miloj dječici da su i mame u maloljetničkin godinama znale zaludat ... bez interneta, bloga, fejsbuka, tvitera, imejla, mobitela i svi ostali današnji patimenti na struju bez koji cvit naše današnje mladosti ne bi zna učinit ni dvadeset metri. Uostalon ... evo jednoga maloga citata, iz pera @acivija, koji je u ona doba i vodija ekipu sa slike, sa bloga veterana DVD Mladost, ...
U ono doba je DVD Mladost bilo vodeće društvo u naše malo misto, ma koliko neki mučali o tome, i tvrdili suprotno, iz zavisti, ljubomore, ili neke druge, ipak, ljudske emocije ... ali činjenice ne lažu.
DVD „Mladost“ je uvijek nekom čudnom božjom voljom bilo prvo u svemu, (...)
1. Od početka sedamdesetih (od osnutka) imali smo filmsku kameru i sve bilježili na 8-mm vrpcu… snimali dokumentarne filmove i danas imamo neprocjenjivu arhivu…
2. Od početka osamdesetih među prvima smo na ovom području imali video-kameru i s njom sve bilježili, (...)
3. Od 1986. imamo prvi Fax, kao probni proizvod EI Niš licence Xeroxa. (...)
4. Od 1988.g. prvi na području Kaštela i HVZ-a imamo PC i s njim radimo čuda, izigravamo galopirajuću inflaciju i od zarađenih para kupujemo potpuno novi turistički autobus. Prelazimo na potpuno kompjuterizirano vođenje svih poslova društva! (...)
5. Početkom 2000-tih sa klasične fotografije prelazimo na digitalnu, nezamislivo puno snimljenih slika, događaja i slično.
Eto, ovo su bile činjenice koji san se uspija dokopat, uz pomoć oni koje san naveja, i oni koje san sigurno zaboravija napisat ... već san in se ispriča ...
Ovo društvo, vatrogasno, DVD Mladost iz Kaštel Sućurca, kojega san i sam član već priko trideset godin, nije od jučer ... brojka godina u kalendaru mu nije trocifrena, ka nekima u unutrašnjosti, koji se, s pravom vole sa time ponositi, ali smo sigurno za ovo malo godina, uspili napravit neke stvari o kojima časne starine, stogodišnjaci, ispričavam se, moredu samo sanjat ...
... a "Plamenko" je samo jedna sitnica, samo mala točka na "i" u ukupnome životu društva ... u kojemu je svako stablo spašeno od vatre, svako dijete oteto ulici i crnim iskušenjima današnjice, neprocjenjiv dobitak, koji nam je svima, bez obzira na boju, okus i miris, prvi i najvažniji zadatak.
Zdravi mi i veseli bili!
P.S. Kad je @iskreni malo bolje posluša emisiju, malo je dublje zaronija u arhivu i učinija ovi paštroć od videa ... evo, pa guštajte ...
Kako ovo sad drugi dio, a di je prvi, a eto, prvi dil san napravija u koprodukciji sa tetama iz vrtića (hvala lipa tetama) i objavljen je na Sućuračkome portalu , dok san ovo napravija više/manje sam ... a kako vidin da to na portalu nikoga ne zanima, objaviću ga samo ovod ...
Još na prvome dilu Svečanosti, tete su rekle da nan sad slijedi odlazak u špilju Vranjaču i traženje malih patuljaka. Vrime nas je fenomenalno poslužilo, za razliku od nesuđenoga odlaska u Žrnovnicu i posjet mlinu, sad je bilo lipo i sunčano vrime ...
A di ćemo tražit patuljke nego u pećini ...
... koja je otkrivena pri malo više od sto godin ...
... i tako lagano, sa vrimena na vrime, sa kolina na kolino, razvijano ka mali privatni biznis uz potporu države, lipo posluži maloj i malo većoj dječici za prikazivanje liposti prirode u svin njezinin varijantama ...
Uz stručnu pomoć vodiča, unuka od onega ča je otkrija pečinu ...
.... dica su se upoznavala sa čarima kraškoga podzemlja, i ča sve voda, kap po kap, more napravit ako joj se da dovoljno vrimena.
Doli jema mista koliko ti duša zaželi, i za šetnju i za skupne slike ...
... čak nan je barba vodič izaša ususret pa je na par minuti i ugasija svitlo ...
... kako bi naša dječica, zajedno sa tetom, otplesala ples za traženje malih patuljaka ....
... ali patuljcima ni traga ni glasa. Mora bit da su se pripali, kad su vidili tate i mame, jer se oni od dječice ne plaše. Nakon ugodnoga izleda u uređeno i osvijetljeno podzemlje, došlo je vrime da se vratimo na svitlo dana ...
... ča su neka od dječice, jeman osjećaj, jedva i dočekali. Ipak in je bilo draže skakat vanka po neobično teplome danu u mjesecu studenome, i skupa sa teton brat mahovinu za uredit vrtić u skorašnje predbožićno vrime ...
Posli lipoga penjanja nizdol pa opet uzgor, tribalo je malo i marendat ...
... ono ča su nan mamice i bakice spremile u male ruksake, pa onda nazad doma, uz poseban pozdrav maloj teti-pauku, koja je isplela svoju mrižu negdi na granici podzemnoga mraka i danjega svitla.
Na kraju ni dječici nije baš bilo previše krivo ča nisu našli male patuljke, svi smo ponešto naučili iz ovega izleta.
Zdravi mi i veseli bili, do iduće šetnje!
Update:
Ipak me je @gregor nagovorija, pa san ovo stavija i na sucurac.info ... reka je jedan **beš čovika koji se nije poreka
Ne znan ča bi napisa, a da ne upadnen u patetiku i ono drugo ča ne bi tija a nikad, a pogotovo sad, nije pristojno napisat ...
Zato, samo kratko, preneseno sa index.hr ...
87 dana pakla
18. studenog 1991. završila je 87-dnevna borba između pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi, te malog kontingenta vukovarskih branitelja. Napad je započeo 25. kolovoza te godine, a tri mjeseca kasnije slomljena je obrana grada.
photo by index.hr
Vukovar je definitivno legenda ... i, nažalost, kao i sve u Hrvatskoj, postao je kamen spoticanja suprotstavljenih političkih i interesnih skupina
Sve je danas, pa i Vukovar, dovedeno u sumnju i podložno reviziji i «reviziji», zavisno o tome ko izlaže SVOJU verziju povijesti ... sa, naravno, samim sobom na središnjem mjestu ...
Dajte, molim Vas, barem danas, nemojmo se svađat nad grobovima onih koji su nam, među ostalim, omogućili da smo danas tu gdje jesmo i da možemo raditi to što radimo!!!!
Poklonimo se onima koji su za nas dali najviše što su mogli ... ponekad i jedino što su imali ... svoj život!
Slava in ... i laka in HRVATSKA GRUDA!
Davni dana, osandeset i neke, mislija san se oću li poć ili neću, na koncert Dire Straitsa u Splitu. Na Gripe. Nisan ...
... i još plačen ...
Reka san da to sebi više neću dopustit. I da ću nastojat iskoristit svaku priliku, u Splitu naravno, koja mi se ukaže.
Srića da koncertna sezona kod nas nije bogata ka u Metropoli, pa me troškovi odlaska na estradna događanja neće bacit na inkanat, ali i bez tega, u ova recesijska vrimena, uz malu pomoć sriće :-)
i dobrih ljudi, može se obać ovakve atrakcije i sa minimalnin troškovima ...
Ne, neman dres od „Celtica“ da ću dobit kartu za nula kun ... ali ... o tome ipak više kasnije ...
Simple Minds ne dolazi svaki dan u najluđi grad na svitu ...
photo by muzika.hr
... a sa ovon sličicon sa njiovoga koncerta u Zagrebu, 2006. godine, pokušaću van samo dočarat ča se nadan da me očekuje večeras.
Naravno, ne iden sam ... a pošto je Vinkica ipak još premala za ovakova događanja, došlo je pojačanje iz Baroknoga grada, @mali_bumbar, koji je gostova u zavičaju svojih predaka i na koncertu Iron Maidena prošloga lita ...
Sućurani, ka ča ste i vidili, nije nikako falilo na koncertu ...
Bilo sa jedne ...
... bilo sa druge strane šanka ...
... ka, uostalon, i isprid same pozornice ...
Za razliku od nas koji smo svoj smještaj potražili ipak na malo mirnijim stranama dvorane.
... naravno, sve je bilo u znaku broja 13 ...
... samo, koliko god je, bar meni osobno, dan započeja ajme i kuku, toliko je lipo završija ...
Kad smo se počeli lagano okupljat isprid dvorane, u kojoj san, fala ti Bože, ovo bija prvi put, vidilo se odma kakvi će profil ekipe nazočit ovome koncertnome događanju.
Davni dana, još pri domovinskoga rata, skovana je krilatica AOR, u originalu Adult Oriented Rock, ča ja pokojni Dražen Vrdoljak bija preveja ka rock za ugodno starenje ...
E, da mu se bilo ustat pa ovo vidit ... to je bila čista materijalizacija njegove stare izjave.
Onako odokativno, prosjek posjetitelja je bija oko četri banke, znači stari prekaljeni uživaoci ovakve vrsti muzike koji su davnih osamdesetih godina bili otprilike dvadesetogodišnjaci, sada su se lagano okupljali u Lori ... bilo da su dolazili sami ... u parovima, sa ekipom, ili čak i ovako ...
... ka ugodno obiteljsko događanje i usput školovanje ... da vidi sinčić sa čime su mama i tata u mladin danima zalivali svoju Eustahijevu trubu.
Unatoč mojoj skeptičnoj početnoj procjeni, okupilo se ipak par tisuća naših sugrađana kojima je cajka ipak opskurna muzička vrsta, i kojima čak ni prijetnja praseće epidemije nije bila prepreka dolasku na ovaj ipak nesvakidašnji muzički događaj. Naravno, ništa nas ne smije iznenaditi, pa su se neki oprezniji međiu nama (pametniji?) ipak kao osigurali ...
Kad smo napokon ušli, nakon dugometražne ćakule sa ljudima koje godinama nismo vidili ...
U prvi momenat san osta ka trica špadi ...
Svira je Vlatko Stefanovski sa svojim Triom, otac i mater „Leba i soli“, staroga sastava suvremenika „Simple mindsa“ ...
... znan naravno ko je Vlatko, ne beštimat, i on je bija jedan od razloga moga odlaska na ovi koncert, ali cili ambijent, fenomenalni razglas i naravno, Vlatkova virtuozna gitaristička izvedba su me zapljusnuli od bote i ostavili bez teksta.
Bija san na drugi kraj dvorane, priko puta postavljene bine, i ima san osjećaj da se nalazin u jednoj velikoj školjki. Ne zahodskoj, šporkačuni jedni, nego lipoj, morskoj, onoj ča je prinesete na uvo da čujete šum valova ... Zvuk te zapljuskuje sa svi strana, virtuoz na gitari, nima škripanja, mikrofonije i dištonavanja ... reka bi Gibonni: „čisti Zen“ ... Posli jučerašnje seanse garant nijedan posjetitelj koncerta još dugo, dugo godin neće jemat problema sa kamencima na bubrizima, žuči, mjehuru, whatever ...
Srića u nesrići da je Vlatkova seansa trajala, nažalost, samo oko po ure, jer da je potrajalo malo više, i da je odsvira, npr. „Aber Dojde Donke“, iman osjećaj da bi se i ja bija skinija do pasa i iša skakat doli u prvi red isprid bine ... A ovako san se samo diga na noge i ginga sa noge na nogu ka stari olinjali đanki ... Duša mi se napapila, kažu da i dušu triba povremeno naranit, a ne samo napunit želudac ....
Nakon žestoke i nažalost kratke Vlatkove svirke, i male pauze da se prominu postavke pozornice, izletili su neuništivi Škoti ...
... Jim Kerr, frontmen benda, ogrnut Hajdukovim šalom još je jednon pokaza svoju vitalnost ... dokazujući onu staru baladu o vinu i godinama ... a siguran san i da će posli ovega koncerta u Splitu drastično porasti broj navijača „Celtica“ iz Glasgowa, iako su i večeras bili prilično brojni, sudeć po dresovima i zastavama škotskoga nogometnoga kluba ...
Događanje se ka lavina kotrljalo i dalje, nesmanjenon žestinon ...
... na opće zadovoljstvo svekolikog pučanstva, čak i onih koji se u doba nastanka pojedinih pjesama nisu ni rodili ...
... da ne bi mislili da je ovi koncert bija samo hrvatski remake filma „Kad starci prolupaju“ ... prava muzika, izvedena iz srca, je uvik prava muzika, ma koliko mi šutjeli o tome ...
Koncert je svoj krešendo doživija izvedbom, kako bi Z.Gall napisa, „himničke“ „Don't You“, koju je cila dvorana, svi posjetitelji, konobari, redari i službene osobe, otpivala na nogan, je li se to kaže „standing ovation“ ...
Da bi se lagano stvari privele kraju sa poznaton laganicon „Belfast Child“, koju je Jim Kerr otpiva, kako se ono reče, skoro pa na uvo, početak bez instrumenti, sami njegov glas ...
Nakon par biseva i paljenja svitla u dvorani, uz panične poglede na sat (asti, već je ponoć prošla ...) zadovoljna publika, u kojoj je ipak prevladavala lagana srebrna metalik boja kose, lagano se razišla, sritna i zadovoljna da još imaju par tisuća istomišljenika u ovome gradu cajki i turbo folka.
Tako i ja sad lagano privodin kraju ovi opis, spominjući japansku rodbinu i svojtu ženskoga roda vlasnicima Jubitoa, jer od sinoć provajen uploadat ova dva videa, bez kojih bi ovo izvješće, je li, ipak bilo pinkicu nepotpuno.
Nadan se da san van bar malčice uspija približit jučerašnje događanje i atmosferu u Spaladium Areni.
Zdravi i veseli bili, i doviđenja na idućemu pravome velikome koncertu u najluđen gradu na svitu i okolici!
P.S. Molim za ispriku anonimce eventualne komentatore, kojima san, nadan se privremeno, onemogućija komentiranje, iz subjektivnih razloga ...
Vatrogasci sa prestankom požarne sezone ne miruju, nego se, upravo suprotno, sada zahuktavaju pripreme za predstojeća natjecanja.
U najmlađim kategorijama, djece i mladeži, danas je održano 6. izlučno županijsko vatrogasno natjecanje za djecu i mladež, koje je trebalo biti 24. listopada, ali je odgođeno zbog vremenskih neprilika.
Iako nas ni danas vrime baš i nije nešto posebno poslužilo, stisli smo se i odradili izlučne obveze do kraja ...
U najmlađim uzrastima djece muške i ženske, u vježbi sa brentačama, pobijedile su ekipe DVD Šolta iz Grohota, pobijedivši u otočkom ogledavanju svoje vršnjake i vršnjakinje iz DVD Komiza, dok su u starijim kategorijama, mladež ženska i muška, najbolje rezultate polučile djevojke iz DVD Mladost i mladići iz DVD Kaštel Gomilice
... potvrđujući tako da nema straha za budućnost naših boraca protiv vatrene stihije ... već im polako stasaju nasljednici i nasljednice, nastavljajući niz sjajnih rezultata na natjecanjima, od lokalne razine do Vatrogasne Olimpijade, koje su ostvarivali predstavnici naših DVD-a.
Od najmlađih ...
preko srednjih dobnih kategorija ...
... pa do onih starijih, koji bi odmah mogli u operativne postrojbe, čim steknu zakonske uvjete za to (punoljetnost!)
Kišno vrijeme i blatnjavi teren nisu nam mogli pokvariti dobro raspoloženje ...
.... koje su neki čak pretvorili i u svojevrsni „karaoke“ show na razglasu, čekajući posljednje ekipe da odrade vježbe, kao i vrijedno tehničko osoblje da im omogući nesmetan rad.
Zdravi i veseli bili!
Update:
Da prostite, zaboravija san napisat di je ovo sve bilo. U Splitu, u Lori, na njihovom nogometnom igralištu.
Napokon je zazimilo kako triba ... zadnje trzaje sunčanoga vrimena smo Vinka, Zakonita i ja iskoristili za još malo prošetat uz more ...
... ili se malo uzverat na vrj Kozjaka, na frišku ariju, do križa na Malačkoj ...
Kako vidite, nije bija problem da i ja ostanen na kojoj slikici, jerbo je Vinka već savladala tehniku, a ako malo i zadrće ruka, Image Stabilizer nije naodmet
Svakako da nije odmogla ni činjenica da je Zakonita dobila par dana godišnjega pa je, po zapovidnoj odgovornosti, i Vinka bila na godišnjemu iz vrtića. I po cili dan điravala sa mamicon po Kaštilima, bacala kamenčiće u more i punila baterije za dugu i ladnu zimušu ...
Vrime je bilo lipo, do prid Sve svete, pa smo bili u redovitu kontrolu sezonskih plodova ...
... vidljivo iz priloženoga, da ovo nije bila prva berba na stablu mandarini ...
... toliko je bilo lipo vrime da san se pripa da ćemo opet stavljat cviće na groblje u kratke rukave, ali je u zadnji tren malo zakijalo ...
Ne baš da je zabililo, ka u unutrašnjosti, ali definitivno je došlo vrime za spremit kratke rukave duboko u ormar.
Nada san se da ću se te dane bar malo na Poljud poć ispuvat, počastit goste iz Purger Vakufa raznin opisnim pridjevima i glagolskin imenicama, ali bilo je ča je bilo ... kako san već napisa pa smo se brat i ja žestili doma kod njega prid TV ekranon, jer je mora čuvat maloga.
Ako ne ništa, bilo je teplije, i nisan se mora osvrćat iza sebe da mi ča ne doleti u glavu ... a i morali smo podučit moga netjaka Tonija kako se navije za Hajduk, jer mali, glede tatinoga radnoga mista, još nije jema priliku za premijerni posjet Poljudu, iako smo se, kako se i iz slike vidi, pobrinili na vrime za propisnu opremu
Ča je još bilo novega? Paaaa ... malo san prošeta po mome malome mistu, i primjetija nagli razvoj vizualne komunikacije, pravi boom razvoja, otkad san krenija u dijasporu .... sa korištenjen svih blagodati današnje civilizacije ...
... ili sa prevladavanjen trenutne situacije, dokle ne zaživi projekt EKO kaštelanski zaljev.
A ča reć na ovo ... ljudska nekultura je neuništiva, skoro jednako ka i ljudska glupost ...
I kako ovo sve privest kraju ... a da pod ovin tmurnin oblacima, na teškoj južini, ja ne bacin koga kroz ponistru jerbo mi je teško dignit svoju nogu da sam skočin
Fala najlipša nepoznatome autoru ove slike, koji mi je ipak, skoro na kraju, u fotofinišu, osvježija dan i vratija povjerenje u neuništivi duh Homo Sapiensa ... sa ovon modernon verzijon bajke o tri praščića:
Moran priznat da me je ova sličica oduševila, i kako ne znan autora, jer san ovu sliku dobija e-majlon, moje duboko poštovanje autorovu komentatorskom nervu i osjećaju za trenutak. Možda i nehotice ...
Slika je bila potpisana jednostavno sa "Pozdrav iz Hrvatske" ... u svojoj ironiji imitirajući stereotip, neki bi rekli socrealistički, razglednice iz doba mraka kojoj je jedina funkcija da, polako vatajuć žutilo i skupljajuć prašinu, podsjeća njenog sretnog "vlasnika" na prohujalih desetak dana godišnjega odmora, te i te godine ... negdje ... na lijepom plavom Jadranu.
Autor je, možda i nehotice, sublimira cili povijesni trenutak, momenat ili kako ga već zovete, naše Hrvatske na ovoj jednoj slici ...
Nasukali smo se ... i mora doć neki ljuti veliki furešti remorker koji bi nas moga odsukat, jer ovi naši domaći, porinuti još davni dana, većinom ka potpora Savezničkoj invaziji u Normandiji 1944. godine .... eto, nisu to mogli obavit. I zato jer "Veli Jože", stara dizalica, deboto vršnjak ovi remorkeri, leži zaboravljena u nekome kantunu neke luke, zašto? Zato jer niko iz "Jože" ne more izbit kunu, osin jednokratno, prodajon u staro željezo.
Nasukali smo se, eto, rekli bi nepopravljivi optimisti, bar nećemo potonit!
Je, ali kako dalje?
Kako se riješit minusa na kreditnin kartican?
Kako pokrenit ruzinave strojeve u firmama?
Kako zaustavit rasprodaju jedinoga ča nan je priostalo?
A ča nan je to jedino priostalo ... e neću van reč, neka ostane čako i za mene B)
Valjda će i to doć na red, kad se mozak nasluša i duša napuni pedesetgodišnje svađe oko toga
- je li tvoj dida bija ustaša ili partizan?
- je li bilo bolje prije oli sad?
- ko je kome više ukreja?
- ko se više okoristija od pretvorbe?
- ko vozi bolje auto?
- u koga je uša vrag?
- ko je reinkarnacija Spasitelja na ovome svitu i to svima pokušava utirat u mozak?
- je li crvenija moja oli tvoja krv?
- jesi li ti veći kršćanin od mene, ako nisan bar tri ure dnevno prid oltaron?
- jesan li ja veći Hrvat od tebe ako bacin "Gorenje" frižider i uzmen Končar?
Jesmo li mi stvarno proklet narod, i je li zapravo miritamo da nas kunu vlastita dica, ča smo in od Hrvatske učinili?
Rečedu mi zli jezici, da nisan spomenija naše drage suside, Janeze ... eto van i nji, ali tek poslin onega svega ča san nabrojija. Ja toliko!
...a i u ondašnjoj državi.
