Napokon je zazimilo kako triba ... zadnje trzaje sunčanoga vrimena smo Vinka, Zakonita i ja iskoristili za još malo prošetat uz more ...
... ili se malo uzverat na vrj Kozjaka, na frišku ariju, do križa na Malačkoj ...
Kako vidite, nije bija problem da i ja ostanen na kojoj slikici, jerbo je Vinka već savladala tehniku, a ako malo i zadrće ruka, Image Stabilizer nije naodmet 
Svakako da nije odmogla ni činjenica da je Zakonita dobila par dana godišnjega pa je, po zapovidnoj odgovornosti, i Vinka bila na godišnjemu iz vrtića. I po cili dan điravala sa mamicon po Kaštilima, bacala kamenčiće u more i punila baterije za dugu i ladnu zimušu ...
Vrime je bilo lipo, do prid Sve svete, pa smo bili u redovitu kontrolu sezonskih plodova ...
... vidljivo iz priloženoga, da ovo nije bila prva berba na stablu mandarini  ...
... toliko je bilo lipo vrime da san se pripa da ćemo opet stavljat cviće na groblje u kratke rukave, ali je u zadnji tren malo zakijalo ...
Ne baš da je zabililo, ka u unutrašnjosti, ali definitivno je došlo vrime za spremit kratke rukave duboko u ormar.
Nada san se da ću se te dane bar malo na Poljud poć ispuvat, počastit goste iz Purger Vakufa raznin opisnim pridjevima i glagolskin imenicama, ali bilo je ča je bilo ... kako san već napisa pa smo se brat i ja žestili doma kod njega prid TV ekranon, jer je mora čuvat maloga.
Ako ne ništa, bilo je teplije, i nisan se mora osvrćat iza sebe da mi ča ne doleti u glavu ... a i morali smo podučit moga netjaka Tonija kako se navije za Hajduk, jer mali, glede tatinoga radnoga mista, još nije jema priliku za premijerni posjet Poljudu, iako smo se, kako se i iz slike vidi, pobrinili na vrime za propisnu opremu 
Ča je još bilo novega? Paaaa ... malo san prošeta po mome malome mistu, i primjetija nagli razvoj vizualne komunikacije, pravi boom razvoja, otkad san krenija u dijasporu .... sa korištenjen svih blagodati današnje civilizacije ...
... ili sa prevladavanjen trenutne situacije, dokle ne zaživi projekt EKO kaštelanski zaljev.
A ča reć na ovo ... ljudska nekultura je neuništiva, skoro jednako ka i ljudska glupost ...
I kako ovo sve privest kraju ... a da pod ovin tmurnin oblacima, na teškoj južini, ja ne bacin koga kroz ponistru jerbo mi je teško dignit svoju nogu da sam skočin 
Fala najlipša nepoznatome autoru ove slike, koji mi je ipak, skoro na kraju, u fotofinišu, osvježija dan i vratija povjerenje u neuništivi duh Homo Sapiensa ... sa ovon modernon verzijon bajke o tri praščića:
Zdravi i veseli bili! 
|
