< | studeni, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Tekst i audio obrada: umorno_oko, Slike: iskreni & arhiva DVD Mladost Eto, vidili ste nikidan ono ča san uspija iskopat glede Radio-Krknjača, naravno, uz pomoć slonovskoga pamćenja @pechine. Pokazala se dobra taktika snimanja na maksimalno kvalitetne kazete koje su bile dostupne u ono doba, tako da se je uspilo dosta toga sačuvat od snimljenoga materijala, pa naknadna dorada i spašavanje audio kvalitete nije bilo priko mire potribno. Ali, kako to uvik bude, dokle san iska snimke i materijale od Krknjača, izašlo je sve na sridu. Mater mi još ronje da ča san učinija od onoga ormarića na balkonu, di san uspija pronać inkriminirani materijal ... Sva srića da ona nim pojma koje se neprocjenjivo blago krilo unutra. Memorabilije jednoga nadobudnoga i tvrdoglavoga dvadesetogodišnjaka, friško odsluženoga vojnoga roka, koji je bija još pun poleta i perspektive, skoro uspja dat prvu godinu fakulteta u roku, i koji je još uvik mislija da muzika more prominit svit Sićanje na doba kad se u cila Kaštila moglo slušat cajke samo ka iznimku, a ne ka pravilo Sićanje na prve vatrogasne olimpijade na kojima su se proslavile naše cure iz DVD Mladosti, pa se za Mašograd čulo po ciloj Evropi. I mi mlađi smo činili po vatrogasnome domu ča se je moglo, prema afinitetima i mogućnostima, pri čemu nan se dosta puti izlazilo u susret. Ne za sve i ne uvik, naravno, ali nije se još rodija čovik da bi svi bili kutenti. Jedan je bija blizu, blizu tega, ali je završija na križ ... Ako ne virujete meni, pitajte @acivija, @iskrenoga ili koga drugoga ča je u ta doba bija gori, ča se sve radilo. Nemojte samo pitat @doryana, on je reka da se ovoga ne sića Snimalo se na video, montiralo, prikazivalo ... tako da jemamo arhivu kakvu jema malo društava u sadašnjoj ...a i u ondašnjoj državi. Jedan put smo provali organizirat igru asocijacije, prema ondašnjoj megapopularnoj Kviskoteci. Ali, ipak nan je forte bija audio tehnika. Zašto cilo vrime pišen u množini? Pa zato ča nas je i bilo više ... već spomenuti @doryan, a i eksponenti sadašnje sučuračke dijaspore u Radunici i Baroknome gradu, mali Iljušin, i mali Juretin, a i @pechina je bija uvik tu okolo, ka i @chuveni, mali Garin (splitska dijaspora) ... a @dale nan je čita tekstove. Samo da koga nisan zaboravija, evo ovako se, unaprid, na plejbek, ispričajen ... Niko vrime smo držali i disko u sadašnjoj sali trofeja. Koja je to oprema bila ... reflektorke su bile najjače. Kako bi ko bija u Italiju, donija bi bar jednu kesu punu limenki kokakole, more i praznih, pa bi se pažljivo otvorila konzeva, na podanku bi se zavidalo grlo, a naprid bi se u prorez uvalija obojeni filter i eto ti refloktorke. U boji. I nemojte nas pitat kako smo dolazili do filteri ... male tajne veliki majstori kužine Pojačalo i zvučnike i gramofon bi nosili iz doma, a mixeta je bila fenomen. Prednja maska je bila od dva milimetra pocinčanoga lima maskirne boje ... ili je to već bija lagano mola malo ruzine ... ali boja nije bitna. Uzemljenje je bilo izvedeno na vrlo suptilan način, pa ako bi rukon, po mogućnosti uznojnon, istovremeno taka miksetu i pojačalo, skoro da bi zasvitlija kako bi te drmnila struja, pa se jasno vidilo kasnije ko je više od nas stavlja muziku ... jema je frizuru ka Meho. A disko ka disko, ali zatvorenoga tipa. Dobiješ pet pozivnica, podiliš petorici prijatelja, i odgovaraš za nji ... znači, oni napravidu monadu, letite obodvoje ... crveni karton, misec dan pauziraš, pasi dobro promislij kome ćeš dat "kartelu" ... i onda nije čudo ča je bilo malo i ništa incidenti ... ako bi ko i promakakroz filter, ili bi ko furešti prova ulist di se nije smilo, čuvarska služba bi za sekund to rješila. Ko mi ne viruje, neka pita Šikala, Matu Tantu, Žutoga i ostale ... Eto, otprilike u takvo vrime i u takvome okruženju nasta je i ovi uradak, iz kojega se kasnije izrodija neuspjeli pokušaj radiofonske revolucije u Mašogradu, naš ranije opisani Radio-Krknjač.
Nazvali smo ga "Plamenko javlja", po njegovome bliskome starijemu rođaku, zidnin novinan "Plamenko" ... ko je bija krstitelj, ne sićan se, možda i to uspijemo otkrit ... Evo van i na ondašnjoj slici neke od glavnih zvijezda emisije .... popularne grupe HOT SISTERS ... ... zakamuflirane unutar ženske ekipe ... ... ako ne ništa, barenko ka podsjetnik njihovoj miloj dječici da su i mame u maloljetničkin godinama znale zaludat ... bez interneta, bloga, fejsbuka, tvitera, imejla, mobitela i svi ostali današnji patimenti na struju bez koji cvit naše današnje mladosti ne bi zna učinit ni dvadeset metri. Uostalon ... evo jednoga maloga citata, iz pera @acivija, koji je u ona doba i vodija ekipu sa slike, sa bloga veterana DVD Mladost, ... U ono doba je DVD Mladost bilo vodeće društvo u naše malo misto, ma koliko neki mučali o tome, i tvrdili suprotno, iz zavisti, ljubomore, ili neke druge, ipak, ljudske emocije ... ali činjenice ne lažu. DVD „Mladost“ je uvijek nekom čudnom božjom voljom bilo prvo u svemu, (...) 1. Od početka sedamdesetih (od osnutka) imali smo filmsku kameru i sve bilježili na 8-mm vrpcu… snimali dokumentarne filmove i danas imamo neprocjenjivu arhivu… 2. Od početka osamdesetih među prvima smo na ovom području imali video-kameru i s njom sve bilježili, (...) 3. Od 1986. imamo prvi Fax, kao probni proizvod EI Niš licence Xeroxa. (...) 4. Od 1988.g. prvi na području Kaštela i HVZ-a imamo PC i s njim radimo čuda, izigravamo galopirajuću inflaciju i od zarađenih para kupujemo potpuno novi turistički autobus. Prelazimo na potpuno kompjuterizirano vođenje svih poslova društva! (...) 5. Početkom 2000-tih sa klasične fotografije prelazimo na digitalnu, nezamislivo puno snimljenih slika, događaja i slično. Eto, ovo su bile činjenice koji san se uspija dokopat, uz pomoć oni koje san naveja, i oni koje san sigurno zaboravija napisat ... već san in se ispriča ... Ovo društvo, vatrogasno, DVD Mladost iz Kaštel Sućurca, kojega san i sam član već priko trideset godin, nije od jučer ... brojka godina u kalendaru mu nije trocifrena, ka nekima u unutrašnjosti, koji se, s pravom vole sa time ponositi, ali smo sigurno za ovo malo godina, uspili napravit neke stvari o kojima časne starine, stogodišnjaci, ispričavam se, moredu samo sanjat ... ... a "Plamenko" je samo jedna sitnica, samo mala točka na "i" u ukupnome životu društva ... u kojemu je svako stablo spašeno od vatre, svako dijete oteto ulici i crnim iskušenjima današnjice, neprocjenjiv dobitak, koji nam je svima, bez obzira na boju, okus i miris, prvi i najvažniji zadatak. Zdravi mi i veseli bili! P.S. Kad je @iskreni malo bolje posluša emisiju, malo je dublje zaronija u arhivu i učinija ovi paštroć od videa ... evo, pa guštajte ... PLAMENKO javlja! from iskreni Update: A kad se već itamo obradama, od "Hot sisters" pa nadalje, evo još jedne obrade popularne pisme iz toga vrimena ... |
Kako ovo sad drugi dio, a di je prvi, a eto, prvi dil san napravija u koprodukciji sa tetama iz vrtića (hvala lipa tetama) i objavljen je na Sućuračkome portalu , dok san ovo napravija više/manje sam ... a kako vidin da to na portalu nikoga ne zanima, objaviću ga samo ovod ... Još na prvome dilu Svečanosti, tete su rekle da nan sad slijedi odlazak u špilju Vranjaču i traženje malih patuljaka. Vrime nas je fenomenalno poslužilo, za razliku od nesuđenoga odlaska u Žrnovnicu i posjet mlinu, sad je bilo lipo i sunčano vrime ... A di ćemo tražit patuljke nego u pećini ... ... koja je otkrivena pri malo više od sto godin ... ... i tako lagano, sa vrimena na vrime, sa kolina na kolino, razvijano ka mali privatni biznis uz potporu države, lipo posluži maloj i malo većoj dječici za prikazivanje liposti prirode u svin njezinin varijantama ... Uz stručnu pomoć vodiča, unuka od onega ča je otkrija pečinu ... .... dica su se upoznavala sa čarima kraškoga podzemlja, i ča sve voda, kap po kap, more napravit ako joj se da dovoljno vrimena. Doli jema mista koliko ti duša zaželi, i za šetnju i za skupne slike ... ... čak nan je barba vodič izaša ususret pa je na par minuti i ugasija svitlo ... ... kako bi naša dječica, zajedno sa tetom, otplesala ples za traženje malih patuljaka .... ... ali patuljcima ni traga ni glasa. Mora bit da su se pripali, kad su vidili tate i mame, jer se oni od dječice ne plaše. Nakon ugodnoga izleda u uređeno i osvijetljeno podzemlje, došlo je vrime da se vratimo na svitlo dana ... ... ča su neka od dječice, jeman osjećaj, jedva i dočekali. Ipak in je bilo draže skakat vanka po neobično teplome danu u mjesecu studenome, i skupa sa teton brat mahovinu za uredit vrtić u skorašnje predbožićno vrime ... Posli lipoga penjanja nizdol pa opet uzgor, tribalo je malo i marendat ... ... ono ča su nan mamice i bakice spremile u male ruksake, pa onda nazad doma, uz poseban pozdrav maloj teti-pauku, koja je isplela svoju mrižu negdi na granici podzemnoga mraka i danjega svitla. Na kraju ni dječici nije baš bilo previše krivo ča nisu našli male patuljke, svi smo ponešto naučili iz ovega izleta. Zdravi mi i veseli bili, do iduće šetnje! Update: Ipak me je @gregor nagovorija, pa san ovo stavija i na sucurac.info ... reka je jedan **beš čovika koji se nije poreka |
Napokon je zazimilo kako triba ... zadnje trzaje sunčanoga vrimena smo Vinka, Zakonita i ja iskoristili za još malo prošetat uz more ... ... ili se malo uzverat na vrj Kozjaka, na frišku ariju, do križa na Malačkoj ... Kako vidite, nije bija problem da i ja ostanen na kojoj slikici, jerbo je Vinka već savladala tehniku, a ako malo i zadrće ruka, Image Stabilizer nije naodmet Svakako da nije odmogla ni činjenica da je Zakonita dobila par dana godišnjega pa je, po zapovidnoj odgovornosti, i Vinka bila na godišnjemu iz vrtića. I po cili dan điravala sa mamicon po Kaštilima, bacala kamenčiće u more i punila baterije za dugu i ladnu zimušu ... Vrime je bilo lipo, do prid Sve svete, pa smo bili u redovitu kontrolu sezonskih plodova ... ... vidljivo iz priloženoga, da ovo nije bila prva berba na stablu mandarini ... ... toliko je bilo lipo vrime da san se pripa da ćemo opet stavljat cviće na groblje u kratke rukave, ali je u zadnji tren malo zakijalo ... Ne baš da je zabililo, ka u unutrašnjosti, ali definitivno je došlo vrime za spremit kratke rukave duboko u ormar. Nada san se da ću se te dane bar malo na Poljud poć ispuvat, počastit goste iz Purger Vakufa raznin opisnim pridjevima i glagolskin imenicama, ali bilo je ča je bilo ... kako san već napisa pa smo se brat i ja žestili doma kod njega prid TV ekranon, jer je mora čuvat maloga. Ako ne ništa, bilo je teplije, i nisan se mora osvrćat iza sebe da mi ča ne doleti u glavu ... a i morali smo podučit moga netjaka Tonija kako se navije za Hajduk, jer mali, glede tatinoga radnoga mista, još nije jema priliku za premijerni posjet Poljudu, iako smo se, kako se i iz slike vidi, pobrinili na vrime za propisnu opremu Ča je još bilo novega? Paaaa ... malo san prošeta po mome malome mistu, i primjetija nagli razvoj vizualne komunikacije, pravi boom razvoja, otkad san krenija u dijasporu .... sa korištenjen svih blagodati današnje civilizacije ... ... ili sa prevladavanjen trenutne situacije, dokle ne zaživi projekt EKO kaštelanski zaljev. A ča reć na ovo ... ljudska nekultura je neuništiva, skoro jednako ka i ljudska glupost ... I kako ovo sve privest kraju ... a da pod ovin tmurnin oblacima, na teškoj južini, ja ne bacin koga kroz ponistru jerbo mi je teško dignit svoju nogu da sam skočin Fala najlipša nepoznatome autoru ove slike, koji mi je ipak, skoro na kraju, u fotofinišu, osvježija dan i vratija povjerenje u neuništivi duh Homo Sapiensa ... sa ovon modernon verzijon bajke o tri praščića: Zdravi i veseli bili! |