Um

Idem na posao u 7 h. Ulice pune automobila, da, ljudi rade od 8 pa žure.
Idem na posao u 8 h. Sve zakrčeno. Puno ih je koji rade od 9 h.
Idem na posao u 9 h. Gužva. Ima nekih kojima posao počinje nakon 9 sati ili jednostavno kasne?
Idem na posao u 10 h. Još ima puno vozila. Pa tko živ radi od poslije 11? Možda imaju posao na kotačima!
Obavljam nešto u gradu u podne. Pogodili ste, promet nije slabiji.
Idem s posla prije 14 h. I drugi su otišli ranije.
Poslije 15 h nije upitno. Ljudi rade do 14 h.
Gužve su do 18 h. Poslije ljudi odmaraju. Od napornog posla!

U vinograd mog tate vodio je put kojim se moglo proći traktorom. Ali, zemlja je počela kliziti i put je zapušten, postojao je drugi, udobniji kojim se moglo doći na isto mjesto. Tako je s godinama starom putu nestalo traga. Zaraslo ga grmlje, ono se pretvorilo u drveće rijetkog sklopa koje je dopuštalo rast zeljastim biljkama pod sobom. Ipak, na mjestu starog puta nastala je dobro ugažena staza. Prolazili su tuda susjedi pješke do svojih polja i vinograda na brijegu. Prolazila sam i ja. Stazica uska, utabana zemlja, uz rub staze gusta, bujna paprat, cvatuće biljke. Da bi se prošlo trebalo se o njih očešati. A bilje onda pusti miris, opojan, težak, pogotovo u svibnju, lipnju kad ima obilje vlage i raste najbujnije...

Prošla sam od tog vremena mnogim putovima, stazama, šetalištima uz more, gradskim drvoredima i zidinama, kraj fontana, jezera, no ne mogu se mjeriti s tim "mojim" puteljkom.

Valja ga ponovno vidjeti.

Čudno kako nismo svi bogati! Uz ovu količinu nagradnih igara osiguravajućih društava, novina, lutrija, proizvođača, trgovina, ...

Bijah prije nekog vremena u trgovini, druga u redu pred kasom i žurilo mi se. Ali ne i onom čovjeku ispred mene i prodavačici. Poznaju se, očito, i raspreli oni o obitelji i inom. Nisam ih lijepo gledala. I, konačno, svota za naplatiti i neizbježno pitanje: "Imate li karticu?"
"Negdje je doma? Žena zna."
"Propast će točkice! Propuštate priliku za osvajanje nagrada u izvlačenjima"
"Neka, da nešto i osvojim, zahvalio bih na tome i prepustio to nekome tko misli da će ga to usrećiti."
(Zinuh. Evo istomišljenika. Pogledah ga bolje. Onizak, radničkih ruku, postariji.)
"Doviđenja, gospon S."
(Pojašnjenje: prezime lokalnog bogataša. Čovjek ima restoran, pekaru, tvornicu stolarije, kupio izvor vode. A radi skupa sa svojim radnicima od jutra do mraka.)
E, sad možete reći "lako njemu dati takvu izjavu kad puno ima". Samo malo; znate i sami da nikad nemamo dovoljno. Štoviše, sigurna sam da je upravo suprotno, da čovjek ima takav stav oduvijek i da je i zato stekao to što ima. Tko čeka da mu odnekud padne, taj će se načekati.

I sad, zamišljam da dobijem negdje veće novce. Postala bih škrtija. Imala bih više briga. Ne bih znala tko je iskren prijatelj. Zavidili bi mi. Bilo bi mi premalo. Ne bih bila zahvalna. Ne bih znala cijeniti stečeno jer se nisam za to pomučila.

Ne, ne, hvala. S dobicima mene zaobiđite.

Postoje li cipele za mokro vrijeme? Ok, mogu se kad pada kiša staviti gumene čizme (mogu?) ili neki Gore-tex izumi, ali baš klasične cipele? Koliko me sjećanja služe, uz opis načina izrade, nailazim uvijek na napomenu "za suho vrijeme". Pa kako onda sačuvati noge suhima za kišna vremena?

Morat ću u potragu po trgovinama obuće. Jutrošnji mi je pregled ormara s obućom otkrio da više članova naše obitelji treba nove cipele. E, kad bi to bilo jedino. Mala djeca brzo rastu!

Problemi su zid. Kušnja za snagu. A znamo da nismo kušani iznad naših mogućnosti. Ako tako mislimo, ne poznajemo svoje mogućnosti.

Pametan je čovjek rekao da se problemima treba baviti dok su JOŠ mali. Odgađanje bavljenja njima čini ih većima. Dobro je pri preskakanju zida prvo promotriti želimo li ga uopće preskočiti ili nije vrijedan trošenja snage. U potonjem treba ga zaobići. Inače, napraviti proračun snage potrebne za zalet. Ne škodi zaletjeti se jače. Ne uspije li, probati ponovno. Kažu:"čega se oči boje, ruke (i um, dodajem) NAPRAVE".

Iz iskustva govorim - neki su zidovi lažni. Oni koji se čine najvećima i nesavladivima. Bilo ih je više kod mene. Probala sam sve ne bi li ih svladala. Nije išlo. Onda sam zatvorila oči, krenula i prošla kroz zid! Nije ga ni bilo.

Samo hrabro dalje!

Da, da. Upravo tako piše na jednom ulazu u Šubićevoj (ZG), nasuprot tržnice Gorica. Tamo je neka ruševna stara zgrada u kojoj je otvoreno nešto (nisam provjerila što) novo.

I dao mi je taj natpis misliti. Ovaj blog je otvoren radi preuređenja. Svog vlasnika. Nije da mu ne bi dobro došlo i ono grafičko, no polako.
Vlasnik mora misli premjestiti, posložiti, sortirati, odbaciti(?). Svaki dan se mijenjam, drukčija sam, nova. Hoću o tome imati traga.
Dogodilo se te sam neki dan potražila staru bilježnicu-dnevnik (1997-). I upoznala curu koja je to tada pisala. I našla nešto zanimljivo, moje tadašnje slike za budućnost. Evo što piše:
"-zgodan, karakteran, školovan, radin dečko (Muž)
-doktorirati (još malo, još malo, Muž kaže da imam već tri doktorata u našoj djeci)
-biti blaga i dobra (to je stalan posao)
-raditi (radim, radim)
-držati do prijateljstava (zapušteno!)
-imati vlastitu obitelj (imam, imam)
-Živjeti u prirodi (živim, živim, uživam gledati djecu kako trčkaraju, kopaju, čupkaju)
-davati ljubav"
I nek' netko kaže da se konkretne slike ne ostvaruju. Vrijedi ona:"pazi što želiš jer ćeš to i dobiti"!

Sjećam se kako završava film "Glup, gluplji". (Reprize su svako malo, znaju naše televizije da je ponavljanje majka učenja). Daklem, idu njih dvojica dečkih tužni cestom i pored njih stane autobus prepun djevojaka u bikiniju.
"Tražimo dva frajera koji bi pošli s nama na turneju i mazali nam leđa. Znate li gdje je najbliži grad?"
" U onom smjeru" pokaže jedan. I krene autobus.
"Sretnih li momaka koji se njima pridruže". Pa se pogledaju. Jedan potrči. Lupa po vratima autobusa. Otvore mu.
"Ma glup je moj drug. Grad vam je u onom smjeru".
Ovi krenu, on zajedno s prijateljem uzdahne.
Nisu prepoznali sreću. Znam li je ja prepoznati?

Kršćani ovce? Trebaju biti u smisli da vjeruju,nasljeduju, slijede Krista pastira. Bojim se, međutim, da smo ovce i u pripisanom smislu: bojažljivi, zatajni, poniklih očiju. Kad nemam prilike ići na misu nedjeljom, gledam prijenos. Ok, snima kamera, nije baš prirodna situacija ali ljudi kao da se skrivaju. Idemo na proštenja. Puno je svećenika za oltarom, kao da se boje pogledati puk. Nastave neki pobožni pogled pred sebe, u zemlju. A hrabri trebamo biti. Otvorenih očiju. Nije Isus bio samo blag. Žegla je njegova riječ, šibao je po grijesima, bičem tjerao trgovce. "Ljubi i čini što hoćeš" . Što ti savjest dopušta. Velik je, divljenja vrijedan "moralni zakon u nama".
Sjećam se na prvim godinama studija kad je bilo vremena čitala sam o vjeri, da je upoznam. Polu-skrivečki, na pauzama. Jednim me neki kolega upitao što čitam. Trebalo mi je hrabrosti da mu pokažem, rečem da sam kršćanka i da učim o vjeri. Bila sam poslije ponosna. Otada učim se hrabrosti i iskrenosti. Uspraviti se, hodati dignuta čela, tako treba.

Živim kojih 300 metara od crkve. I čuju se zvona. Čujem li ih ja? Dugo nisam. Jedna je noć nešto promijenila. Noć kada je umro Papa. (Evo opet mene o smrti!) Obitelj je legla. Mir. Završavala sam večernje čišćenje. Prije toga slušali smo o Papinu stanju. I usred tišine ... počela je zvonjava. Glasna u noći. Za dušu umrloga. Dirnulo me to. ALI, pomislih, ta tako zvoni za svakog tko seli u vječnost! A svak je, bez obzira na službu, jednako vrijedan u očima Stvoritelja. Otad slušam zvona i izrečem ma kako kratku molitvu za onoga koji odlazi.
A zvone i za početak dana. Zvone u smiraj dana. Čujem, slušam zvona.

Zvonila su zvona i za kumu. Gotova joj životna borba. Nije joj bilo govora za odrom! A bila je moćna žena. Da sam znala održala bih ga ja. Teški su ti govori ako nisu frizirani. O kome se može reći lijepa istina? O ovoj ženi? Ma, napisat ću ovdje što bih rekla.
"K. te želi upoznati. Bit će nam kuma na vjenčanju ako joj se svidiš", reče moj budući. Negdje u šali dogovorili oni da će mu ona biti kuma kad se bude ženio. HM, on je toliko cijeni (ili je se boji) da je i mene zarazio. Što obući, kako se vladati, hoću li joj se dopasti? I upoznah je. Ponosna držanja, visoka žena, raskošna, dotjerana, oštra na jeziku, za društvo i slavlja. Netko u čijem društvu može biti ugodno samo nekome tko je njoj sličan. Meni ne. Počastila nas je u restoranu večerom koja je morala koštati puno. Voljela se pokazivati. OK, pomislih, podnijet ću vidjeti je par puta godišnje. I svaki je susret učvršćivao dojam stečen prvi put. Ali, ta se žena ponudila voziti me u rodilište, "nazovite u bilo koje doba", rekla je. Bila je čvrsto zatvorena u ljušturu oholosti (kao njeno lice u masku šminke), tek ponekad dopustila bi da se iz nje nazre toplina, srdačnost i prirodnost. Ili ja to sebi utvaram. I eto na sprovodu joj njenih kolega s posla, brojnih ljubavnika, ljudi kojima je kuma (takvih bogati imaju puno), znatiželjnika, par prijateljica i ucviljenih majke i oca. Osim tuge najbližih, postoji li tu koji iskreni žal? "Reda radi" dolazak onih od kojih se to očekuje, zluradost onih kojima se zamjerila, očekivanja rodbine oko njene ostavštine ... To su osjećaji koji prevladavaju? Nažalost. A želim misliti da je K. za života mislila i djelovala i dobro. Oku skriveno, nama nepoznato. Srce mi govori da je tako i da će milostivi Sudac to nagraditi mirom, oprostiti nama koji sudimo strože. Nek' nam ne "mjeri mjerom kojom mi mjerimo".

Kako tipično za ovo ljeto. Dobiti virozu! Mokri nos, bolni sinusi, povišena temperatura. Možemo misliti da smo tko zna koliko umni, jaki, dođe virus i baci nas u krevet. (One koji si to mogu priuštiti.)

Ove godine imam oko sebe puno slučajeva oboljelih od tumora. Moj je krsni kum, pušač, lani oko Božića počeo kašljati, gušilo ga, rak pluća. Pokopan je u svibnju. Nakon teške borbe i mučenja. Susjed iz ulice, tumor na jednjaku, operirali ga, prepolovio se. Vjenčana kuma, zmaj od žene, donedavno u snazi, operirala rak maternice lani, sad joj napalo limfne čvorove. Bijah joj u posjeti neki dan. Umorna, blijeda, gorda na izgled sada je bez kose. Tijelo joj klonulo. Tipične su fraze:"Samo hrabro, bit će bolje." Koliko to može slušati i slijediti čovjek nemoćan tjelesno, onaj koji dnevno može otići do kuhinje i WC-a po par puta, koji se ne može spustiti kat niže do parka? Je li moguće tada održati pozitivno mišljenje koje dokazano jača i tijelo? Ta evo mene, klonule od obične viroze.

Iša sam kumi u posjetu da je ohrabrim ali našla sam se u brojnim nedoumicama. Išla sam joj pričati o nadi u vjeri, ali nisam o tome prozborila. Htjela sam joj reći da je ona blagoslovljena mukom, ona tako ne misli, šutjela sam. Ne mogu biti nametljiva. Mogu samo moliti za nju. Ona ne drži do vjere, ne mijenjaju je ni iskušenja, što učiniti?

Dogodi se da sretnem nekog starog, slabog čovjeka i upitam se je li on svjestan da mu je smrt blizu. NE! Živi, a život isključuje smrt. Uostalom, jesam li ja svjesna da mi je smrt blizu? Odakle mi sigurnost da ću dočekati sljedeći dan? Ne bih je smjela imati! Tu spoznaju mi svakidašnjost zatomljuje.