Um

U vinograd mog tate vodio je put kojim se moglo proći traktorom. Ali, zemlja je počela kliziti i put je zapušten, postojao je drugi, udobniji kojim se moglo doći na isto mjesto. Tako je s godinama starom putu nestalo traga. Zaraslo ga grmlje, ono se pretvorilo u drveće rijetkog sklopa koje je dopuštalo rast zeljastim biljkama pod sobom. Ipak, na mjestu starog puta nastala je dobro ugažena staza. Prolazili su tuda susjedi pješke do svojih polja i vinograda na brijegu. Prolazila sam i ja. Stazica uska, utabana zemlja, uz rub staze gusta, bujna paprat, cvatuće biljke. Da bi se prošlo trebalo se o njih očešati. A bilje onda pusti miris, opojan, težak, pogotovo u svibnju, lipnju kad ima obilje vlage i raste najbujnije...

Prošla sam od tog vremena mnogim putovima, stazama, šetalištima uz more, gradskim drvoredima i zidinama, kraj fontana, jezera, no ne mogu se mjeriti s tim "mojim" puteljkom.

Valja ga ponovno vidjeti.