Čudno kako nismo svi bogati! Uz ovu količinu nagradnih igara osiguravajućih društava, novina, lutrija, proizvođača, trgovina, ...
Bijah prije nekog vremena u trgovini, druga u redu pred kasom i žurilo mi se. Ali ne i onom čovjeku ispred mene i prodavačici. Poznaju se, očito, i raspreli oni o obitelji i inom. Nisam ih lijepo gledala. I, konačno, svota za naplatiti i neizbježno pitanje: "Imate li karticu?"
"Negdje je doma? Žena zna."
"Propast će točkice! Propuštate priliku za osvajanje nagrada u izvlačenjima"
"Neka, da nešto i osvojim, zahvalio bih na tome i prepustio to nekome tko misli da će ga to usrećiti."
(Zinuh. Evo istomišljenika. Pogledah ga bolje. Onizak, radničkih ruku, postariji.)
"Doviđenja, gospon S."
(Pojašnjenje: prezime lokalnog bogataša. Čovjek ima restoran, pekaru, tvornicu stolarije, kupio izvor vode. A radi skupa sa svojim radnicima od jutra do mraka.)
E, sad možete reći "lako njemu dati takvu izjavu kad puno ima". Samo malo; znate i sami da nikad nemamo dovoljno. Štoviše, sigurna sam da je upravo suprotno, da čovjek ima takav stav oduvijek i da je i zato stekao to što ima. Tko čeka da mu odnekud padne, taj će se načekati.
I sad, zamišljam da dobijem negdje veće novce. Postala bih škrtija. Imala bih više briga. Ne bih znala tko je iskren prijatelj. Zavidili bi mi. Bilo bi mi premalo. Ne bih bila zahvalna. Ne bih znala cijeniti stečeno jer se nisam za to pomučila.
Ne, ne, hvala. S dobicima mene zaobiđite.
Post je objavljen 20.09.2005. u 09:48 sati.