Um

Puno brinem(o). Kako riješiti probleme, kako su drugi protumačili ono što smo rekli, kakvi smo u tuđim očima, ..., što skuhati za večeru, na što rasporediti novce. Brige, brige. O prošlom i o budućem. A ne živi li se sada? U vezi s prošlim i očekujući buduće, ali ipak sada?
Kako živjeti SADA? Ovo sam što sad jesam. Nisam savršena, zar ne težiti za boljim? Kako to postići ako živim sada? Kako postati bolji ako živim samo sada? Postoji li sada? Ono SADA otprije nije ovo sad!
Uh, sve sam zakomlicirala. A namjera mi je bila ohrabriti se i reći:"Bez brige." "Sve će se srediti". Ta nisam li prebrodila odrastanje, školovanje (ono institucionalno), slamanja srca ljubavnom boli, sumnje svake vrste, ljubav, udaju, rađanje djece, ... Hoću reći, život teče. Uz ono što činimo, onako kako djelujemo, a često i protiv onoga što smjeramo. I ispadne dobro. Ako ne, valja prihvatiti da je ono što je ispalo dobro. Ako ne, e ... onda se truditi da napravimo tako da bude dobro. Ali ne brinuti. Brige oduzimaju snagu potrebnu za borbu!

Imam griznju savjesti. Već treći dan čučim na stranicama blogera i citam namjesto da radim.
Ima i opravdanja koja sama izmisljam: "to je za dusu, treba i nju njegovati", npr. Uvjerljivo, ne? Svejedno, vrijeme kradem od radnih obveza, mozak mi ne može preraditi i huči od svega pročitanog.
Ajmo zato i mi nešto viknuti da nadglasamo sveopću buku!!