Živim kojih 300 metara od crkve. I čuju se zvona. Čujem li ih ja? Dugo nisam. Jedna je noć nešto promijenila. Noć kada je umro Papa. (Evo opet mene o smrti!) Obitelj je legla. Mir. Završavala sam večernje čišćenje. Prije toga slušali smo o Papinu stanju. I usred tišine ... počela je zvonjava. Glasna u noći. Za dušu umrloga. Dirnulo me to. ALI, pomislih, ta tako zvoni za svakog tko seli u vječnost! A svak je, bez obzira na službu, jednako vrijedan u očima Stvoritelja. Otad slušam zvona i izrečem ma kako kratku molitvu za onoga koji odlazi.
A zvone i za početak dana. Zvone u smiraj dana. Čujem, slušam zvona.
Zvonila su zvona i za kumu. Gotova joj životna borba. Nije joj bilo govora za odrom! A bila je moćna žena. Da sam znala održala bih ga ja. Teški su ti govori ako nisu frizirani. O kome se može reći lijepa istina? O ovoj ženi? Ma, napisat ću ovdje što bih rekla.
"K. te želi upoznati. Bit će nam kuma na vjenčanju ako joj se svidiš", reče moj budući. Negdje u šali dogovorili oni da će mu ona biti kuma kad se bude ženio. HM, on je toliko cijeni (ili je se boji) da je i mene zarazio. Što obući, kako se vladati, hoću li joj se dopasti? I upoznah je. Ponosna držanja, visoka žena, raskošna, dotjerana, oštra na jeziku, za društvo i slavlja. Netko u čijem društvu može biti ugodno samo nekome tko je njoj sličan. Meni ne. Počastila nas je u restoranu večerom koja je morala koštati puno. Voljela se pokazivati. OK, pomislih, podnijet ću vidjeti je par puta godišnje. I svaki je susret učvršćivao dojam stečen prvi put. Ali, ta se žena ponudila voziti me u rodilište, "nazovite u bilo koje doba", rekla je. Bila je čvrsto zatvorena u ljušturu oholosti (kao njeno lice u masku šminke), tek ponekad dopustila bi da se iz nje nazre toplina, srdačnost i prirodnost. Ili ja to sebi utvaram. I eto na sprovodu joj njenih kolega s posla, brojnih ljubavnika, ljudi kojima je kuma (takvih bogati imaju puno), znatiželjnika, par prijateljica i ucviljenih majke i oca. Osim tuge najbližih, postoji li tu koji iskreni žal? "Reda radi" dolazak onih od kojih se to očekuje, zluradost onih kojima se zamjerila, očekivanja rodbine oko njene ostavštine ... To su osjećaji koji prevladavaju? Nažalost. A želim misliti da je K. za života mislila i djelovala i dobro. Oku skriveno, nama nepoznato. Srce mi govori da je tako i da će milostivi Sudac to nagraditi mirom, oprostiti nama koji sudimo strože. Nek' nam ne "mjeri mjerom kojom mi mjerimo".
Post je objavljen 10.09.2005. u 07:35 sati.