|
Kako tipično za ovo ljeto. Dobiti virozu! Mokri nos, bolni sinusi, povišena temperatura. Možemo misliti da smo tko zna koliko umni, jaki, dođe virus i baci nas u krevet. (One koji si to mogu priuštiti.)
Ove godine imam oko sebe puno slučajeva oboljelih od tumora. Moj je krsni kum, pušač, lani oko Božića počeo kašljati, gušilo ga, rak pluća. Pokopan je u svibnju. Nakon teške borbe i mučenja. Susjed iz ulice, tumor na jednjaku, operirali ga, prepolovio se. Vjenčana kuma, zmaj od žene, donedavno u snazi, operirala rak maternice lani, sad joj napalo limfne čvorove. Bijah joj u posjeti neki dan. Umorna, blijeda, gorda na izgled sada je bez kose. Tijelo joj klonulo. Tipične su fraze:"Samo hrabro, bit će bolje." Koliko to može slušati i slijediti čovjek nemoćan tjelesno, onaj koji dnevno može otići do kuhinje i WC-a po par puta, koji se ne može spustiti kat niže do parka? Je li moguće tada održati pozitivno mišljenje koje dokazano jača i tijelo? Ta evo mene, klonule od obične viroze.
Iša sam kumi u posjetu da je ohrabrim ali našla sam se u brojnim nedoumicama. Išla sam joj pričati o nadi u vjeri, ali nisam o tome prozborila. Htjela sam joj reći da je ona blagoslovljena mukom, ona tako ne misli, šutjela sam. Ne mogu biti nametljiva. Mogu samo moliti za nju. Ona ne drži do vjere, ne mijenjaju je ni iskušenja, što učiniti?
Dogodi se da sretnem nekog starog, slabog čovjeka i upitam se je li on svjestan da mu je smrt blizu. NE! Živi, a život isključuje smrt. Uostalom, jesam li ja svjesna da mi je smrt blizu? Odakle mi sigurnost da ću dočekati sljedeći dan? Ne bih je smjela imati! Tu spoznaju mi svakidašnjost zatomljuje.
|