U Agoniji

Ubrzani ritam tjera koju sijedu više. Ipak veći je problem što se takvom ritmu danak plaća manjom kvalitetom života u preostalom vremenu. Vrijeme, taj nepotkupljivi podlac, neumitno teče i nema se namjeru vraćati po propuste pogubljene na putu. Može li se barem zastati kad se već ne može stati, predahnuti? Toliko stvari bi htio napraviti ali nemam vremena (ah taj prokleti izraz koji se već toliko izlizao da ga je teško i napisati).

Lažem i sebe i vas (za sijede ne lažem). Ima vremena, ima mogućnosti, ima načina. Pitanje je želim(o) li zastati, usporiti, predahnuti? Dani prolaze (brzo kao automobili na auto putu) tako brzo da jedva uspijem zapamtiti kako se zovu (ne vidim registracijske pločice) i dok sam se okrenuo, djeca su velika, godine se nižu a uspomene stoje. Prebrzo vrijeme promiče kraj mene pa sve više trošim stare uspomene i datume. Nove ne stižem popamtiti pa recikliram.



Nasjedam opet iznova na varku suvremenih poštapalica o brzini života, nasjedam na univerzalnu ispriku zašto zaboravljamo roditelje, rodbinu, prijatelje …. „Nemam vremena“ se čini kao idealno opravdanje za izbjegavanje, najbolje ikad smišljeno (o kako samo nadilazi sva ona školska inventivna smiješna opravdanja koja roditelji nisu smjeli znati), idealan proizvod (na to se danas sve svodi, zar ne, na proizvod) za pranje savjesti u svako vrijeme i na svakom mjestu.



Prije sna osvrnem se na protekli dan. Pokušavam pohraniti neke njegove detalje kao šalabahter za sutra iako znam, ne vrijedi trošiti vrijeme na jučer (ne mogu ga vratiti) i živjeti za sutra (uvijek je tu a nikad ne dolazi). Koncetriram se na sada, ovdje, danas. SADA ću dati sve od sebe i složit ću vrijeme (za tog podlaca) po prioritetima i znam, opet ću griješiti ali ne ću odustati.

Dok imam DANAS borit ću se da ne plačem zbog JUČER i ne brinem za SUTRA.

P.S. Poslije posla ručat ću s roditeljima (kad ja već nemam vremena za njih, oni imaju dovoljno vremena ............ i sijedih)



Zastanite na trenutak ...

Zvjezdana prašina? Zar je to početak i kraj, jedino u što ćemo se pretvoriti, jedini smisao postojanja ? Razmišljanja na tu temu nikad dosta, pa danas na Dušni dan i ja glasno razmišljam ovdje s vama.

U današnjem svijetu nije poželjno biti vjernik, pa čak ni u vlastitoj vjerskoj zajednici. U društvu se cijene oni koji su otvoreni za razna "rješenja", verzije i inačice. Nije poželjno imati stav oko politički (a to znači u pravilu životno važnih) škakljivih pitanja, popularno je dodati onaj čuveni izdajnički "ali" koji nas legitimira i odaje našu pravu stvarnost, istinsko JA.

Osobno sam prihvatio postojanje Boga. Jednostavno osjećam to, znam .... No to ne znači da sam bolji od onih koji to nisu uradili, jednostavno znači da to nosi puno veću odgovornost. Što će sa mnom konačno biti ne mogu znati (ali znam ko zna), ono što sigurno znam jest da je "put do zvijezda posut trnjem".

Doista.

Poštapalica bezbroj puta ponovljena za one koji su postali netko i nešto i zaradili suvremenu (medijsku manje više) besmrtnost.

No što je sa stvarnom besmrtnosti koja nam se doista i nudi ali DOSLOVNO preko trnja?

Put me nanio na ovaj zanimljivi film koji vrijedi pogledati bez obzira kakav je naš stav prema postojanju Boga. Pogledajte i potaknut će vas na razmišljanje bez obzira kojem društvenom spektru pripadate.

Evolucija protiv Boga
Dinamičan dokumentarni film u kojemu se kroz razgovor s poznatim evolucionističkim profesorima i studentima prirodnih znanosti koji vjeruju u evoluciju razotkriva da ideja evolucije nije znanost već slijepa vjera.

Ukoliko više volite čitati, preporučam i zanimljivu knjigu.



Je li Isus doista ostavio za sobom materijalne tragove ili su sve to samo pobožne maštarije? Možemo li zahvaljujući najtajnovitijemu portretu na svijetu, skrivenu u gorama Abruzza, otkriti kakvu je boju očiju imao Isus? Govore li nam platna na kojima se nalazi njegova zgrušana krv nešto o njegovoj muci? Može li se nešto saznati iz komada drveta svetoga križa?
Koliko interesa za te svete predmete pokazuju hodočasnici za koje su oni izvorom duhovne okrijepe i moći, toliko su njima fascinirani i znanstvenici koji jednostavno pokušavaju pronaći odgovore na pitanja i misterije koje te relikvije nose s sobom. Neki od otkrića tih znastvenika koji potvrđuju autentičnost relikvija i o kojima piše ova knjiga doista su fascinantni – primjerice rezultati istraživanja prema kojima je tuniku iz francuskog grada Argenteuila, koja se štuje kao Isusova odjeća, nosio onaj isti čovjek koji je bio omotan u Torinsko platno.