turimti

28.03.2012., srijeda

Zlato moje...

Zlato moje...
Jutros sam se probudila obasjana zlatnim zrakama Sunca. – Sunce moje, Zlato moje, kava je gotova, čuo se iz kužine moj Tukac. Sve za deset. Klepetan je mala maca za njega. On ode i ostavi svoju rodu mjesecima samu, a ovaj moj se neda iz kužine osim na neku uru kad ga pozovu na moli balun po komiški. Zlobne duše bi rekle;
- Zlato nije sve što sija, a JA sijam na zadovoljstvo mog Tukca. Imati partnera u dobru i u zlu je velika stvar. Veća od cijene grama lomljenog zlata.
Ako tražite postolara, frizerku u kvartu nećete ih naći. Njihove butige su zauzeli otkupljivači zlata, srebra...Lomi se zlato, Nonama se kradu ogrlice, zubne proteze sa ukrasnim zlatnim zubima nestaju sa noćnih ormarića, naušnice također.
Što je manje zlata, cijena raste. Burza kaže, butige za otkup potvrđuju, 290 kuna za gram zlata.
Sve u svemu nismo daleko od vremena kada su se jaja u opkoljenom Sarajevu plaćala dukatima...
Vrijeme je zlata. Ona zlatna vremena su odavno iza nas.
Zato sam ponosna kada čujem partnera da sam njegovo Zlato. Znam da sam zadnja koju bi prodao.
Zlato moje. Sunce moje...Tukac moj...

Vrijeme, vreme, vrime je silaska do dna. Do jedanaest tisuća metara pod morem. S podmornicom.

- 12:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.03.2012., petak

Oj, živote...

Oj ,živote...

Jutros sam se probudila sa telefonskom slušalicom u ruci i prekinutim pozivom.

Druge, poput Charlize Theron probude se sa iskazom oduševljenja s penisom Michaela Fassbendera.
Meni se čini bolje je slušalica u ruci nego „ penis“ u mudantama Fassbendera. Sve ostane na razini razmišljanja o dobrim stvarima. Uglavnom se ostane praznih ruku. Prazne ruke postaju stvarnost u kojoj živi radnička klasa Hrvatske. Prazni navozi u škverovima, prazne boce u „ Dalvina „ prazan račun u „ Jadrankamenu „ prazne bušte, prazne duše...Život mnogima postaje isprazan.
Zato ostaje tup TV pogled preko plota, tarabe u susjedov dvor. Divimo se Red carpetima, serijama o Jašaranima, Fatmagul, Ferhunde, divimo se Lari, Nives, Miji, Cigiju te inim Avama, Alkama...Živimo tuđe živote.
Oj, živote...

Vrijeme, vreme, vrime teče. Carpe Diam...

- 12:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.03.2012., ponedjeljak

Tabula rasa...

...
.

Tabula rasa...
Jutros sam se probudila „Za Europu spremna“. Tabula rasa. Ka* prava plavuša. Ingrid, Ingrid...Jedna od 12. veličanstvenih na putu za Bruxelles. To je nama naša borba dala da za predstavnike u EU parlamentu, imamo promatrače spremne za podizanje dnevnice od 340 eura. Manje informirani bi se zadovoljili i hrvatskom dnevnicom od 70 eura. Plus plaća u kunama. Svakim danom u svakom pogledu postajem svjesna kako Hrvatska nije stvorena za najbolje, najobrazovanije, već za najbezobraznije, drske Hrvatice & Hrvate s rupom na lijevoj strani grudi & ustima punim domoljublja.
Po kući hodam bez gačica. Lakše se diše. Spremna sam. Ništa me ne može iznenaditi.

Ni Linić, ni Čaćić, ni Ingrid, Jadranka, najmanje uprknuti Jerko Rošin, ni vjetar s Juga.

Samo s mojim Tukcem se ništa ne zna. Propustio je katamaran iz Visa, na jutarnji trajekt se nije ukrcao. A, kad će, to ni Ava ne zna.
Pognoza je najavila udare juga. Zatim buru. Drugu marćanu. Udari na standard građana ne prestaju. Benzin gore, plin također, struja Inshalla do kraja ljeta, 1.000 kuna kazne za pivo u parku, na zidiću...
Udar za udarom. Zaudara, smrdi, smrdi U državi...

Vrijeme, vreme, vrime je neznalica. Što manje znaš to više vrijediš...

Draga Žuži, što da radim...Tvoja Ava...

- 07:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.03.2012., subota

Auuu...

Auuuu...

Jutros sam se probudila sva zelena od muke. S rukom u međunožju. St. Patrick? Jok! Don Nedjeljko Ivanov? Jok. Masturbacija. Nakon što sam se oslobodila „Uprknuća“ Jerka Rošina te čvrstim korakom prošla splitskom Rivom neokrnjena ispod vješala, slalomom Marmontovom ulicom, svršila sam šetnju ispred „Gospe od Zdravlja“ i Mucalovim „Kerum teatrom“, tzv. HNK-om. U gradu slučaja, Splitu, tijekom šetnje nisam srela nikoga tko sebe zna nazvati intelektualcem. Avu Karabatić i Oca joj nisam srela. Uglavnom sve go peder. Više pedera nego golih. Gola istina. PRIDE, grad pun PTSP-a. I sličnih profesoru dr. Matku Marušiću koji od kontejnera ne vidi Hrvatsku kakvom je doživljava većina preživjelih.
Dok na jednoj strani se snimaju kadrovi TV sapunice, na drugoj fotić registrira penzićku kako u korpi za otpatke lovi povratnu ambalažu, posljednji kolut spasa prije potonuća.
Lipa je ova „Lijepa naša“. Plava & crvena. Zelena & bijela. Razumna & PTSP-ova.
Jutros su nepoznati kršćani na Žnjanu ispod križa Pape, pretukli direktora Opere HNK Čikeša. Udarac u glavu opernog pjevača je bio udarac u repertoar HNK. O jadni moj Othelo. Otelo se kontroli ovo malo, Velo misto.
Pa ti onda ne popij. Pivo, zeleno, crno, Urino žuto...
Ala, volem žuto...
Zlato...Otkup zlata...
Auuuu...

Vrijeme, vreme, vrime je zlatno. Zlato moje, reče mi moj Tukac & ode na pivo.

.

Opstanak na drugi način...

- 12:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.03.2012., petak

U/s/prknuće...

letica-dobro-da-je-sanader-tu-sad-znamo-da-s

U/s/prknuće...

Jutros sam se probudila usprknuta. Pravo u/s/prknuće. S otkrivenim nogicama izvan popluna. Vlažna od besane noći. Dotukla me je sinoćnja promocija nove knjige „Uprknuće“, umotvorevine meni osobito „dragog“ lika, Jerka Rošina. Nije bio sam. Okružen sličnim, provjerenim likovima; Sanaderom, Barba Lukom, Leticom, Pajom Kanižajem, Antom K., Biancom Matković, Miroslavom Škorom, Dreletom i Vid Balogom, Despotima... Nedostajala je Nela Eržišnik. I, Norac...
Svi smo mi Norac!
Bože, koje Uprknuće...I, to je Hrvatska.
Uz kez i zveckanje proteza poručili su nam punih usta šporkih stvari:
-Uprknuće, uprknuće i ubuduće...
-Zemljo, probudi se!
-Uprknuti svih stranaka, ujedinite se!

Vrijeme, vreme, vrime je za „otrat“ guzu, svoju & njihovu...

'Gađenje, mučnina,
u drobu vrućina,
i nekakvo stanje
k'o pred povraćanje,
uz to glavobolja,
zatim i zlovolja:
baš ti bude muka
kad si samo ruka!' ( J.R.)

- 10:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.03.2012., utorak

Kamen...

Kamen...

.U ST-U

Jutros sam se probudila rasterećena. Rahat. Pao mi je kamen sa srca. Na žalost, nisam na vrijeme izmakla stopalo. Hodam otežano s velikim bolom. Boli me pomisao da ni kamen nije više kao što je bio. Brocki, brački kamen iz Pučišća. Ne mogu sebi doći kada čujem kako tamošnji kamenolom "Jadrankamen" ide u stečaj. Ode kamen u povijest, od USA, Venecije do Beograda, Beča... Ne mogu vjerovati da taj kamen nema tržište, da nije konkurentan. Naviru mi uspomene na šezdesete, na dane kada se slavio Prvi maj, a svibnja još nije bilo. Ili ga je bilo u dijaspori. Ćirom smo se dvanaest sati tramakavali iz Sarajeva do Kardeljeva, kasnije Ploča, busom, sat do Ruskamena,na koncu trabakulom po nemirnom moru do odmarališta kragujevačke „Crvene zastave“. U restoranu iza dva kipića lava,dočekivali smo jutro u pidžamama s četkicom za zube u džepu i pet centimetara razbijenog stakla na podu.
Na zemljanom terenu u centru mista, odigrali smo na male branke balun i odbojku s lokalcima. Večeri je svirkom na otvorenom uljepšavao VIS "Čičak". Dijaspora, zaostala od Uskrsa pokazala je svoje pravo lice udarom na nas, raju iz Bosne. Tučom... Radničko lice Pučišća u našim sjećanjima zasjenilo je ono drugo lice, lice dijaspore, lice s velikim U na čelu. U na čelu nema neplaćenih računa. Kad tad dolazi naplata...S kamatama...

Vrijeme, vreme, vrime je kada nikoga ne žalim...
Svatko je odgovoran za svoje postupke.

- 12:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.03.2012., subota

Trojanac...

Trojanac...

Jutros sam se probudila prilično zabrinuta. U zrcalu sam prepoznala sijede vlasi. Nije valjda da ću biti poput Kosorice ili Babe, Fikreta Abdića. O prvoj sijedoj glavi uglavnom sve se zna. O drugoj, samo ono što su željeli mediji i vlast kojoj je trebao Trojanac, Babo. Čovjek nesigurnog hoda zbog kraće noge, potvrda teze kako u bolesnom tijelu nema zdravog duha, čovjek britkog jezika, postao je karizmatična osoba proizvedena u političkom labosu ex Yuge. Kolektivno sjećanje na "Cazinsku bunu" iz pedestih ugušenu u krvi, osamdesetih - devedesetih godina bilo je plodno polje za sijanje sjemena Trojanca. Na putu rastakanja Bosne nakon uklanjanja Đeme Bijedića i braće Pozderac, ostavljen je prostor za neprirodan nagli „razvitak“ „Agrokomerca“ predvođenog Babom, Trojancem.
Beograd i Zagreb u Babi su dobili ( stvorili) saveznika u komadanju Bosne.
Radeći 1997. u pripremi Izbora za Amere u Bosanskoj Krajini, upoznala sam do kraja tragediju naroda i tog kraja čiji je izravni uzročnik, Babo.
Čovjek koji je usmjerio brata na brata, sestru na sestru, čovjek koji je kupovao naftu u Rijeci i prodavao je Srbima da bi se pokrenuli tenkovi za gaženje Bosne, ne zaslužuje drugu šansu. Babo nikada nije bio poslovni genije, a još manje Mesija.
Babo je bio „umjetna tvorevina“ stvorena da služi tuđim ciljevima. Majke koje su izgubile sinove, a imala sam čast sjediti pored jedne koja je izgubila trojicu sinova i po čijim imenima je nazvana osnovna škola blizu Bužima, nikada neće u njemu gledati spasitelja. Oni koji vjeruju u Trojanca, grdno se varaju da je to boljitak za Krajinu i čitavu Bosnu. Njegov povratak na bosansku scenu je znak da sile mraka i dalje rade na podijeli Bosne. Dalo bi se još govoriti kakav je despot u pitanju, kako se obračunavao sa „mješovitim“ brakovima svojih zaposlenika, kako se miješao u privatan život, kako je neistomišljenike otpuštao preko noći, ali...
Dati drugu šansu Trojancu, Babi, značio bi nastavak podijele Bosne i ostvarenje svega onoga što nije uspijelo ratom, zločinom protiv naroda.
Lako je i danas u Bosni biti Babo, ako ima netko tko će mu biti sponzor...Nadajmo se da ih više nema.
Na sreću za svakog Trojanca nađe se antivirusni program.
Vrijeme...

Vrijeme, vreme, vrime je borbe s virusima, „bug-ovima“...pjesmom...

- 13:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.03.2012., četvrtak

Žene...

Jutros sam se probudila osmomartovski. U sridu. Pardon, četvrtak, između 7.-tog i 9.-tog ožujka. Mrak. Ranoranilac Tukac vratio se sa Pazara s kitom zumbula i mimoza. Miris, tako jak. Tako dobar. Čok! Baš se osjećam ženstveno. Hvala dragoj Rozi Luksemburg. Hvala, Tukcu na cviću. Pardon, oprostite cvijeću oli cveću. Bez razlike, sve su žene žene, osim nekih. Tim i nije do 8. marta.

Do ovoga datuma nije devetočlanoj obitelji Damira Majstorovića (41) bivšem priadniku IV. Gardijske brigade koji žive od 3.700 kuna mirovine i dječijeg dodatka, u mraku s voštanicama, kako piše današnja SD-a. Njegova Sandra (37) žena,majka sedmero djece i on ratni vojni invalid, već dvije godine žive u mraku.
Na žalost, mislim kako su oni odavno u mraku. Praviti djecu serijski u uvjetima u kojima žive je više nego neodgovorno.
I, sada se očekuje reakcija maloga covika. Donacija.
Mediji postavljaju pitanje, kao zašto se ON borio?
Zašto si se Ti Damire borio?
U isto vrijeme nema pitanja zašto nam umirovljeni unverzitetski profesori kopaju po kontejnerima u potrazi za povratnom ambalažom.
Došlo je vrijeme da stvari i pojave nazovemo pravim imenom.
Zemlja neodgovornih ne zaslužuje sažaljenje.

Gledam dječije igralište i radnike koji već sedam dana postavljaju ogradu. Četiri čovjeka, 4. dnevnice X sedam dana, a posao koji bi privatnik s partnerom završio u dva dana.
Strašno, prestrašno...

Vrijeme, vreme, vrime je žena. Ena, Ava, Alka, Grdička, Soraja, Iva...galerija...

- 12:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.03.2012., ponedjeljak

Noge...

Noge

Jutros sam se probudila s nogama odvojenim od tla. Ka prava Splićanka na Rivi u nedjeljno jutro. S nogama na klupici za umorne šetače. Zaposlene dobro znaju gdje će s nogama u uredu. Ili su visoko u zraku, na stolu ili uzazid...Ovisno s kim su.
Ove četiri kraljice znaju dobro zašto tako sjede. Nije u pitanju nekultura već revolt što su sjedala tako izvedena da onaj koji pokuša normalno sjesti nema kontrolu nad nogama. Noge lete u zrak voljom nagrađenih projektanata Rive za razliku od Komiže i Komških žena.

Dobra vijest, jedna od dvije koje idu u paru je što uskoro vješala, rasvjetna strašila, idu s Rive. Lošu ću preskočiti...
Idem na Jahorinu. Na skijanje. Poslije dugo godina odsustva s njenih padina vraćam se Rajskoj dolini, Šatoru, oluku, SSK, ex Partizanu, Košuti, Energoinvestu, Vučku, Cvijanovoj žici...Eh, valja se pripremiti za Čigijev memorijal u travnju.

Ne, ne mogu vjerovati, zadnji put sam bila na ski daskama 9.02.1992. i to na lang lauf utrci rekreativaca kod Prvog šumara na Trebeviću. Dobila sam knjigu „Exstaza“ za osvojeno drugo mjesto u utrci na 5000 metara. Prvo mjesto je osvojio stari Jažić skrativši stazu upola. Tri dana kasnije mediji su objavili kako su četnici, šumski ljudi (?) u neposrednoj blizini staze ubili trojicu radnika sa Trebevićke žičare.
Bio je to uvod u opsadu grada. Svjesno ili nesvjesno taj nemili događaj je ubio moju želju za snijegom za jurnjavom niz padine Jahorine. Na Igman sam se navikla i to samo radi trčanja na daskama, dok na Bjelašnicu nikako.
Mnogi tvrde kako je sve u glavi. Ja bih dodala i u nogama. Desno rame ispred, pogled niz padinu, opterećenje na donjoj skiji. Zabijanje štapa, okret, promjena težine...zatim jaje, vjetar u kosi...Na koncu, glava u snijegu, noge u zraku...Pa ne reci kako nije sve u nogama.
Sve se završava oko „kazana“ i uz šank.
Dobra spiza, travarica, dobro društvo, Raja, kao loto premija...
Zato put pod noge...u Zemlju krvi & me/s/d/a...

.

Vrijeme, vreme, vrime je za noge. Ostavite auto u garaži. Gorivo je za deset...

- 13:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.03.2012., petak

San...

.
San...
Jutros sam se probudila nakon dubokog sna ushićena pored svog Tukca.

Svoja na svom. Drugog trećeg.
Za razliku od mene brojne selebri Hrvatice su probudile ispred zaključanog stana ili u redu na Zavodu za zapošljavanje. Na Burzi poslova. Da se razmemo, u konačnici ni moja sudbina se ne razlikuje od njihove.
Jučer sam po SMS naputku HZZ-ea, posjetila „Mjesec sajmova poslova“ u Podstrani u ex hotelu „Lav“.
Jad i bijeda. Naša stvarnost. S jedne strane, štandovi s ponudom posla. Sedamdesetak ponuđača. S druge nema starih tragača posla. Sama mladež. Hoteli traže spremačice, nosače bagaje, pomoćne kuhare, osiguravajuće kuće; nove agente koji će iskoristiti rodbinu i 100 prijatelja za nove police. Škole, privatna učilišta, ne traže nastavni kadar već nove žrtve teške desetak, dvadeset tisuća kunica godišnje. Industrije u ponudi nema. Ima nešto iz Škvera ( na izdisaju) te tvrtke koja se bavi klimatizacijom...Ima i nagradna igra ako se ispuni anketni list. O nagradnom fondu ne znam ništa. Valjda neko radno mjesto u kamenolomu „Pučišća“...Tko zna...
Ali nije sve tako strašno. Današnja „Slobodna“ na naslovnici donosi malo optimizma, ispovijest perača suđa koji je ostvario američki san, napredovanje u poslu i zaradu za „cijeli život“.
Radnicima „Kontruktora“ plaća kasni dva mjeseca. San. Svoju budućnost vide u „Caritasu“ na besplatnom fažolu.
Ni Vlada nije naivna. Njima i novonezaposlenim nudi nadu, otvaranje zatvora u Šibeniku, pa tako mediji najavljuju; „Spas za nezaposlene izgradnja 1000 čelija“.
Hrvatice & Hrvati ostvaruju tisućuljetni san; svoji na svom, ali još bolje na „tuđem“.

Izvjesna Vedrana ( službenica ) na Sajmu poslova ushićeno uzvikuje:
- Ako bude sriće, ovo lito bit ću pomoćna radnica u kuhinji!!!
Daj Bože da joj se san ostvari...
Preživjet će ONA ovo lito poput glumice Begović, modnog mačka Ciganovića koji su preživjeli na TV snimanju u zabitima Costarike.
San u bolje sutra, veće da je manje, traje. Samo još Linić može vjerovati da je 25 manje od 23. Hrvaticu ne mreš zavarati.

Vrijeme, vreme, vrime je propalih snova. Hrvatska još ni propala. A kad će, to zna samo Đekna i Čačić.

- 12:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.