XIII

Rainbow Warrior je ime za seriju brodova koji su plovili ili koji trenutačno plovi pod Greenpeace-ovom zastavom.
Prvi brod potopljen je 10.07.1985. od strane francuske tajne službe(DGSE).
Brod koji trenutno plovi pod imenom Rainbow Warrior krenuo je 1989 godine.

Prvi brod porinut je pod tim imenom 29.04.1978., nakon što su stari brod preuredili.
Korišten je u mnogim Greenpeaceovim kampanjama protiv ubijanja i izlovljavanja tuljana i kitova, te protiv nuklearnih testiranja.

Početkom 1985. predvodio je flotilu brodova koji su krenuli protestirati protiv francuskih nuklearnig testiranja na Atolu Mururoa.Plan je bio da se nadziru testiranja i u pogodnom trenutku da se prosvjednici prebace na otok u pokušaju sprječavanja.
Francuska obavještajna služba, koja se infiltrirala u organizaciju, saznala je za te planove i 10.07.1985. potopila brod postavljenim eksplozivom.Na žalost od 12 ljudi koji su se u tome trenutku, fotograf Fernando Pereira, poginuo je pokušavajući spasiti dio opreme.

Na žalost, opet se pokazalo da kad nisu u stanju argumentima ušutkati prosvjede svi, pa čak i oni koji su začetnici moderne demokracije, pribjeći će sili.
Poslije su atentatori uhvaćeni, Francuska je morala platiti odštetu Greenpeaceu, i čak je tadašnji zapovjednik izjavio da mu ta smrt opterećuje savjest, na žalost prekasno.
Dvadeset godina poslije, saznalo se da je dozvolu za potapljanje dao i tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterrand, na svoju sramotu.
Ljudski život bio je nepovratno izgubljen i nikakva odšteta ga nije mogla nadoknaditi.

Brod je na žalost bio previše oštećen da bi se popravak isplatio, pa su ga odteglili do zaljeva Matauri( na Cavalli arhipelagu otoka ), da služi kao olupina za ronjenje i utočište za ribe.

U spomen, na datum potapljanja 10.07.1989. porinut je u Hamburgu posljednji , tj. aktualni Rainbow Warrior.

Inače zanimljivo je samo ime.
Greenpeace je nazvao taj ( i sve iza njega ) brod po strarome proročanstvu sjevernoameričkih domorodaca.
To proročanstvo ili priča glasi otprilike ovako:

“Jednom u budućnosti, kažu indijanci, životinje će početi nestajati.
Ljudi neće više viđati vukove, ili medvjede, ili orlove.I priča teče dalje , ogromna stabla također će nestati.I ljudi će se međusobno boriti i ratovati, i među njima neće biti ljubavi.
I priča teće dalje, prekrasna Duga na nebu će isčeznuti, i ljudi neće više vidjeti Duge.
Ipak, djeca će doći.I ta djeca voljeti će životinje, i ona će životinje dovesti natrag.
Voljeti će stabla i šume, i ona će ogromna stabla vratiti natrag.
Ta djeca voljeti će druge ljude i pomoći će ljudima da žive u međusobnom miru.
Ta djeca će voljeti i Dugu, i tu prekrasnu Dugu vratiti će na nebo.
Iz tog razloga Narod američkih indijanaca, tu djecu naziva Ratnicima Duge ( Rainbow Warriors )…”

To je jedna od priča koja se priča među indijancima.
Poznatija verzija, u obliku proročanstva ide ovako:
„Ratnici Duge , koji će biti ključ za preživljavanje ljudske rase, pojaviti će se u mračna vremena kada će ribe umirati u svojim vodama, ptice će padati mrtve sa neba, vode će pocrnjeti od zagađivanja, a čovječanstvo će doći na rub svojeg preživljavanja.
Tada će Ratnici Duge promijeniti svijet na ono što je nekad bio“

U svakom slučaju meni je to ime vezano uz proročanstvo, sasvim prikladno za ime broda koji plovi pod Greenpeace-ovom zastavom.

Pozdrav,
XIII

Počelo je kao i obično u 6 ujutro.
Jutarnja toaleta, priprema, pozor start na posao.
A vani predivna.....magla.
Ajd OK, idemo dalje.
Na cesti , gužva, ali to je uobičajeno.

Dođem na posao, radim i kad sam trebao poslati posao na službeni server u Njemačkoj, klap.
Nema interneta, nema mreže, nema mail servera, nema ničega.
Posao sam , kako se kaže Bogu hvala, radio lokalno, tako da nije izgubljen, ali bilo je zanimljivo smišljati šta raditi ostatak radnog dana.

Kažem ja sebi, idem nazvati moju mamu, da je pitam da li je uspjela nabaviti papire na mirovinskom osiguranju.
Inače joj ja idem takve stvari obavljati, ali na našem 0800 636363 broju su mi rekli da za te papire mora ona doći osobno.I naravno poslali su je na krivo mjesto i dobila je krive papire.
Kad sam opet nazvao broj, naravno da mi je žena tamo rekla da je ona mislila nešto drugo.
Kad smo razjasnili šta zapravo treba i kuda mi majka treba ići, ja sam je zamolio za ime i prezime tako da se mama može pozvati na nekoga, i... tu je počelo. Ja vama nisam duđna dati ime i pljus slušalicu.
U redu, nazovem je ja ponovo i molim broj njenog šefa, a ona da mi ne treba ništa dati i opet zalupi slušalicu. Krasan odgoj.Valjda je taman štrikala, pa sam je omeo.Pitam se samo zašto ja plaćam porez?Valjda da bi takva krava i koza dobivala plaću.Stvarno ne znam šta da napravim.Da je prijavim?Nema smisla, ništa joj neće napraviti.Kad bi znao da će joj dati otkaz, odmah bi je prijavio, iz čiste zlobe, pa da malo bude na burzi. Uostalom većina tih državnih službenika ništa pod milim Bogom ne radi.Jedanput će me netko od tih službenika stvarno toliko raspizditi, da ću prvi puta u životu potegnuti žnoru, pa će izletiti sa posla, i još ću se toj osobi smijati u facu.Pa ćemo vidjeti tko je nedodirljiv, kakvim se svi oni smatraju,kad se ja zainatim, pa postanem zloćko umjesto dobrice.Na stoku stvarno treba đonom.
Inače nisam osvetoljubiva osoba, ali jednom....jednom će taj netko ispaštati za sve druge i uopće me neće peći savjest.

U svakom slučaju to me je poprilično izbacilo iz takta.Majka mi je morala još jednom u grad i gubila je vrijeme.

I kao šećer na kraju je došla kiša i na kraju gužva na cestama.

Kakav početak, takav i kraj.
Šlag i trešnja na kraju.

Mislio sam danas pisati o nekoj ljepšoj temi, ali kad mi ga razni kreteni zeznu, stvarno me prođe volja.

Pozdrav,
XIII

Jutros na radiju Carla del Ponte, u novinama Carla del Ponte, svugdje Carla del Ponte, već mi stvarno ide na jetru.

Da se razumijemo, ja sam od onih koji smatraju da svaki zločin treba procesuirati i kazniti i da nema za zločin opravdanja, ma šta naši "intelektualci" sa 6 razreda osnovne mislili o tome, ali stvarno mi je dosta da jedna švicarska krava jaše po nama, jer po nikome drugome ne može.
Neka ide zajebavati najvećeg zločinca i terorista na ovome svijetu.
Gospodina George W.-a

Ima li ijedan političar kod nas koji će kad treba pokazati da ima muda, pa joj reći kad treba neka pokaže šta zna, neka dokaže da je taj i taj tamo gdje ona tvrdi da je.
Ili neka joj kažu da ide istraživati zločine koji su neizravno napravljeni od strane njezinih usranih sudržavljana, za vrijeme drugog svjetskog rata.
Tada su odbijali primiti djecu Židova, pa su onda ta djeca završila u konc-logorima.
Neka istražuje kako su švicarski industrijalci kao robovsku radnu snagu koristili Židove iznajmljene od Nijemaca.

Koliko je glupa krava, pokazala je prije godinu-dvije ( negdje poslije početka terorističkog napada na Irak ), kada je za vrijeme TV intervjua za našu televiziju, na pitanje novinarke kako će procesuirati odgovorne za pogibije iračkih civila, odgovorila da su to Usputne ( Collateral ) žrtve svakog rata.
Naša novinarka se tada nije snašla, ili jadna ne zna raditi svoj posao, pa je nije pitala da objasni svoju izjavu.
Koliko ja znam, UN nije odobrio tu akciju, dakle to je terorizam i samovolja, dakle nema opravdanja za napad, a kamoli za civilne( pa makar i usputne ) žrtve.
I takva osoba je tužiteljica u Međunarodnom sudu.
Neka krava prizna, da osim što smo mi jedini koje može je**ti, ništa drugo ni ne može, osim lizati dupe pravim teroristima u svijetu.
I pitanje koje me stalno kopka, hoće li je već jednom pošteno poje****, da se malo smiri.
Neko nek se žrtvuje od naših političara za dobrobit Zemlje i naroda, pa nek je udobrovolji.Vjerojatno nas i zafrkava, jer očekuje od naših naočitih političara Apolona da je malo zadovolji i na taj način.
Moj prijedlog, gradonačelnik Metropole!
Taj je i ovako i onako non-stop u novinama, a niš korisnog ne radi.

Kako me uvijek raspizde političari i sve vezano uz njih, to Vam stvarno ne mogu opisati.To je sve bagra parazita, nesposobnih za bilo šta drugo nego zajebavati nas poštene ljude.

Moram se sad smiriti sa jednom-dvije pivice, pa ću dalje moći raditi.

Pozdrav,
XIII

Preko stola klopa juri i u trbuh žuri,
za moj trbuh nema lošeg jela , istina je cijela

Pošto sam od danas na posebnom režimu prehrane i dobrovoljno se odričem nekih stvari na neko vrijeme, sjetio sam se da bi mogao napraviti mali pregled stvari koje će mi nedostajati.
Dakle, krenimo.

Ćevapi.
Ima nekoliko dobrih ćevapđinica u gradu.

Čingač je izvrstan, ima dobru ponudu, dobar odnos količine i klope i cijene.
Najviše volim popapati šiš-ćevape.
Stvarno su odlični, i stvarno se čovjek može najesti.
Neki su tvrdili da je teško pojesti porciju, ali za čovjeka moje kondicije( mislim na klopanje, ne na trčanje ) to ne predstavlja problem.

Mitnica( na Črnomercu ).
Također fenomenalna ponuda klope s roštilja.Može se pojesti i zapečeni grah, salata je jako dobra, a ima i fritula.
Moj favorit je pljeskavica sa kajmakom.
Stvarno se isplati probati.I uz nju Ličko pivo, svjetlo ili tamno.
Rekli su mi da isti vlasnik ima gostionu na još jenoj lokaciji, negdje u Maksimiru ili Borongaju, nisam siguran.

Cvjetno.
Tamo je odlična klopa, ali iskreno rečeno malo je skupo, s obzirom recimo na Čingač.
Bez obzira tamo su među najboljim ćevapima u gradu.

Rubelj-gril.
Solidna ponuda, organizirana dostava, ali mislim da je kvaliteta malo opala.

Kod Marka na staroj Samoborskoj.
Gostiona se nalazi na staroj Samoborskoj cesti, točno prije skretanja za Rakitje na putu prema Samoboru.
Tamo odlazim već preko 20 godina i za mene su tamo najbolji ćevapi i ražnjići koje sam ikad jeo.
Dobijete ih klasično na tanjuru sa pogrilanim kruhom i lukom.
Neki kažu da su porcije malo skupe, s obzirom na količinu, ali cuga je stvarno jeftina, pa se to sve izjednači.

Pređimo na Pizzerie.

Uglavnom sam išao u nekoliko pizzeria u Zagrebu.
Jako je teško ocijeniti pizzeriu, jer dosta ovisi o pizza majstoru, a oni se stalno mijenjaju.

Maslina u cvjetnom naselju.
Pizza mi nije toliko dobra, ali je sasvim solidna.
Najveća prednost je ta da imate veliku i raznoliku ponudu klope, pa ne ovisite o pizza majstoru.
Ima raznih vrsta tjestenine, lasagna, salata, ali i raznih drugih jela.
Moje mišljenje je da se više isplati pojesti neku drugu klopu, a ne toliko pizzu, ali to je samo moje mišljenje.

Stara Sava pored studentskog doma na Savi.
Ovdje mi je uvijek bila jako dobra pizza.
Fina, sočna, baš onakva kakvu volim.
Ostala jela ovdje nikad nisam probao, pa ih ne mogu ocijeniti.

Pizzeria 6 u Medulićevoj.
Nisam dugo bio pa moje mišljenje nije baš up-to-date, ali nekad je bila jako solidna.

Pizzeria 2 u Novoj Vesi.
Isto mišljenje kao i za šesticu.

DG pored Doma sportova.
Bio sam nedavno tamo i moram priznati da sam se razočarao.
Pizza je bila čista katastrofa, bez maslina, bez origana.
Možda je pizza majstoru bilo dosta, jer došli smo dosta kasno, ali to nije moj problem.
Sumnjam da ću više ikad tamo otići na pizzu.
S druge strane preporučio bi salate, i to Grčku koja mi je bila izvrsna.

Baschiera, jedan i dva.
Od svih pizzeria mislim da je ova najrazvikanija, ali nipošto nije u skladu sa svojim glasom.Uostalom, u zadnje vrijeme sam čuo neke glasine.Nisu provjerene pa ih neću prenijeti, ali imam dosta boljih izbora za pojesti pizzu u gradu, pa mi je i svejedno.

I na kraju restorani.

Za meksičku klopu najbolji mi je onaj u Frankopanskoj, ali ni Meksička kantina u savskoj nije bila loša kad sam jednom otišao.

Za kinesku klopu nisam kompetentan za dati mišljenje, jer bio sam par puta u onom restoranu u Zagrebačkoj ulici, ali tamo mi nije bila loša klopa.

Izvrsna klopa je u Baltazaru u Novoj Vesi, kao i na kraju krajeva u Okrugljaku, ali to nisu mjesta na koja ideš svaki dan, osim ako nisi političar, pa koristiš službenu karticu i lovu poreznih obveznika.

K Ribiču u Velikom Trgovišću, mislim da je to točno na željezničkoj stanici.
Tamo mi je fenomenalna klopa.
Poznati su po zagrebačkom odresku od 40-50 cm, ali meni je bio fenomenalan i punjeni lungić.Imaju OK salata bar, a i prilozi su fenomenalni, šampinjoni sa žara , kroketi....
Cijena je prihvatljiva, nije baš usput, ali ako ste negdje blizu, otiđite.

Zeleni papar, kod Bregane.
Izvrsna klopa, malo je finiji od Ribiča, malo skuplji, ali ima izvrsnu ponudu.
Probajte juhu Zeleni papar.
Ostala klopa, po ukusu, ali sve je super.

Ah, jesam mazohista, sada sam ogladnio, ali treba odoljeti svim iskušenjima.
I to čvrsne karakter.

U svakom slučaju, ako mi ima netko za predložiti kakvo dobro mjesto za klopati u gradu, slobodno recite.

Pozdrav od gladnog,
XIII

Gledao sam jučer jednu od naših emisija koja se bavi glamurom,stilom, jet-setom itd.
Ne znam koja je bila, nije niti bitno, znam da i ih ima na svakom programu barem dve.

U svakom slučaju, primijetio sam još jedanput, da kada reporterka pita nekakvo pitanje neku od naših "poznatih" lica, uvijek dobiješ odgovore tipa "..da znaš ono..., ...ja sam kužiš ono..., ...ono, uzeo sam si jedne srebrne hlače za ono, takve prilike...,
pa baš mi je simpatična, ono..." itd.
Ja se samo mogu pitati koje je to "ono"?
Toliko se preseravaju svim glupostima, pa kako se ovaj obukao, pa kako se onaj obukao, pa treba mu stilist, pa ja sam izoperirani nazovi stilist Neven Kermit the Frog, pa ja mogu komentirati kako se tko oblači, pa ja sam neki političar, pa sam kao zanimljiv.

Zanimljivo je samo to da toliko ulažu u svoju obleku i izgled i samu pojavu, a ne znaju složiti jednu običnu prosto-proširenu rečenicu koja ima smisla.
Ili je barem nisu u stanju složiti bez sto puta "ono".
Pa kaj misle da su frajeri ili frajerice?

Neka si umjesto stilista unajme nekakvog profesora i nauče se izražavati!

Kao što sam i prije pisao , u petak i subotu bio sam na Team buildingu, sa svojom grupom iz firme.
Iskreno rečeno, nije mi se dalo ići, jer nezadovoljan sam svojim statusom u firmi.
No, u svakom slučaju sam ipak krenuo.Besplatna klopa, cuga i izlet se ipak ne propuštaju.
Bili smo u Tomislavovu domu na Sljemenu, i moram priznati da me ugodno iznenadio taj hotel.
Stvarno su ga lijepo preuredili.
Nakon ručka smo krenuli prema igricama koje su nam pripremili.
To su uglavnom bile igre koje pospješuju timski rad, ali sam se dobro zabavio jer je u nekima trebalo smisliti dobru taktiku, a u tome sam , bez lažne skromnosti, bio uvijek poprilično dobar.

Nakon par sati igara na svježem zraku, dobro se otvori apetit pa smo poslije tuširanja, presvlačenja i par pivica za aperitiv, krenuli na večeru.
Klopica nije bila loša.
Za ručak sam jeo pureći šnicl punjen kestenima s mlincima, a za večeru piletinu a la dobra domaćica.

Nakon toga smo se malo družili, a kasnije navečer je počeo kao neki tulum.
Moram priznati da od nekih ljudi( uglavnom konzervativnih po ponašanju i nekim pogledima na svijet) u timu nisam očekivao da će alkohol tako utjecati na njih.
Postali su normalni.
Moram si od sada na posao ponijeti neku žesticu, pa kad dobiju propovjednički napad, jednostavnom im malo ulijem u Coca Colu..

U svakom slučaju vratio sam se u bajne dane izlazaka i pomalo opijanja.
Nisam se čak ni loše zabavio.

Ujutro je po planu nakon doručka bio razlaz.
Tek kad sam se vratio doma, skužio sam koliko sam se zapravo otrovao klopom i pićem.
Cijeli dan sam bio pomalo omamljen.

I tako je to uglavnom prošlo, pa sam se opet vratio u realni život pun briga i problema.
Slijedeći tjedan bi trebali biti obaviješteni hoće li biti povišice i premije za projekte.
Puno planova mi o tome ovisi pa mi držite fige da mi se i ostvari.

Pozdrav ,
XIII

Evo došao je i petak, ali ovaj put drugačiji.
Naime, idemo na team-building sa ostatkom grupe sa posla.
Lud sam od sreće što je vrijeme idealno.Kiša i oblaci.
Valjda ću preživjeti do sutra ujutro.
Nadam se da barem nećemo imati puno druženja na otvorenom i da će biti dosta prehrambenih napitaka.
Hehehe, malo kuhanog vina i onda navečer jedno desetak pivica.
U svakom slučaju sad krećem.
Pozdrav do sutra svima,
XIII

I ja jučer bijah u Grazu, ali iz sasvim drugog razloga.
Morao sam na sastanak u svrhu koordinacije između našeg zagrebačkog dijela firme i centrale u Austriji.
I počelo je u stilu.
Uzeo ja ujutro službeni auto i krenuo rutom za koju sam smatrao da ću najbrže izaći iz Zagreba.
Sve je bilo OK do otprilike 2 km pred Motelom Plitvice.A tamo se sjetili raskopati jednu traku i nastala je takva gužva, da sam spominjao rodbinu odgovornima ne u baš lijepom kontekstu.
U svakom slučaju trebalo mi je sat vremena da dođem do naplatnih kućica kod Zaprešića.Svojevrstan rekord.
Ok, krenuo dalje, čak nije ni bilo gužve i stigao sam na vrijeme.
Sastanak je bio OK, dosta smo dogovorili, a saznao sam i zanimljive detalje.
Npr. da kad Austrijanci pitaju naše šefove zašto toliko ljudi odlazi iz firme i zašto su nezadovoljni , recimo, visinom plaće, oni im odgovore da ne znaju jer plaće su na razini prosječne plaće struke u Hrvatskoj.
Koja laž, barem smo 30% ispod po zadnjem izvještaju.OK, nema veze, sad barem znam da ne trebam više nikome vjerovati.Krasna spoznaja.Svi te tapšaju po ramenu, govore ti kako si im neophodan i da ne bi voljeli da otiđeš, a mene od toga samo boli rame.

U svakom slučaju, nakon toga je slijedio mali šoping.
Prvo mojoj kumi nešto za njenu malu klinkicu, onda staroj špeceraja u Metrou i na kraju sam se zaletio do Seiersberga.To je stvarno odličan trgovački centar, sa zapravo kompletnom ponudom, od većih dućana do manjih butika.Ima svega , za žene( krpice i cipele), za muške (Mediamarkt), ponude za sportaše, klince, parfumerije...

Za to uglavnom svi koji su išli u Graz znaju, ali ja bi dodao još nešto.
U samome Grazu ima također puno dućana i ponuda je dosta dobra i raznovrsna,ali da vas sve odmah upozorim, da tamo dućani rade mislim samo do 18 sati.U svakom slučaju ako idete baš u grad pogledati nešto ili kupiti ne treba to smetnuti s uma.

U Graz idem poslovno s vremena na vrijeme, dosta puta sam i odsjeo po dva-tri dana i to je zapravo grad koji je u centralnom dijelu dosta sličan Zagrebu.Vidi se da smo jako dugo bili pod Austrijskim utjecajem.
Nema veze, u svakom slučaju, isplati se ponekad i pogledati grad kao takav.

Inače jedna od modernijih zanimljivosti osim muzeja moderne umjetnosti je jedan kafić koji je napravljen kao umjetni otok na rijeci ( pogledaj fotografiju gore ).
Bio sam unutra i nije loš ugođaj.
Ako imate vremena zaletite se i gore kod starog dvorca, vidik je perfektan.

Prvi radni dan nakon Godišnjeg.Šmrc
Stvarno sam u depresiji.
Dočekalo me 150 e-mailova.
Moji kolege postavljaju svakakva pitanja, kao da ne znaju sami preuzeti malo inicijative i nešto sami napraviti.
Zanimljiva je ljudska filozofija, zašto bi sam netko nešto prokužio ili pogledao kada postojim ja da me se pita.
Zanimljivo je da su neki mailovi poslani prije 2 tjedna i sad kad sam te ljude pitao šta su sa problemima u programima napisali, jednostavno su odgovorili da ništa, jer su čekali mene.

Stvarno mi je ove moje firme već preko glave.
Izrabljuju nas nekolicinu koji znaju, ali radi mira u kući svi imamo otprilike podjednake plaće.
Moram otići porazgovarati sa šefovima, jer ovako više ne ide.
Ili neka vrednuju ljude po onome koliko tko doprinosi, ili ću ja jednostavno otići i naći si drugi posao.

Ne mogu više pisati ,jer me već zovu iz inozemstva.
Vjerojatno će me pitati kako to da moji kolege nisu završili ništa u zadnja dva tjedna.

Lijep pozdrav i nadam se da je vama ljepši dan

Danas mi se javila moja recimo bivša potencijalna.
Javila mi se glupom porukom, nešto u stilu, da joj je dan "divno" počeo jer je razbila parfem koji sam joj poklonio.I to ju je jako kao potreslo.Bla bla bla

Cure, djevojke , žene, stvarno vas ne shvaćam.
Prvo nas otkačite najglupljim razlozima, a onda kada ne želimo više kontaktirati , barem neko vrijeme, izmišljate glupe razloge, da bi opet inicirale nekakav kontakt.

Znamo se dosta dugo, ja sam dosta stariji od nje i dugo smo se nalazili , onako na kavama, ovisno o razdobljima češće ili rijeđe.
Sad je ona došla u godine kada je , barem za mene, razlika u godinama prihvatljiva.
Spletom okolnosti neko vrijeme viđali smo se češće, jer sam joj pomagao nešto oko diplomskog.
I što da kažem, počeo sam nešto osjećati.
Međutim , otkačila me je , ustvari ne direktno, jer je iz vedra neba jedan dan bila u komi i izjavila da je kao njen frajer kao ubedirao.
Uostalom ja sam sve krivo protumačio, iako kad ti se netko vješa oko vrata, šalje ti poruke , puse itd, mislim da se to baš ne može krivo protumačiti.
Jedino ako je igrala neku igru, a to za sada ipak ne bi htio pomisliti.

Nakon toga došli smo i do rasprave o nama, ali me sada direktno otkantala izjavom da ne vjeruje u vezu iz prijateljstva i da zbog toga nemam šanse kod nje.
Nije mi jasna, baš ne izaze zajedno, ona smatra da joj veza nije baš ozbiljna i sretna je kad je on kao sluša, a u komi kada je zafrkava.
To je kao trajalo već neko vrijeme, bez obzira što smo se mi nalazili.
U stvari me je zasmetalo to što svaki put kad je trebala neku pomoć ili kad je imala kakav problem, ona se naravno obratila meni.
Zašto se nije obratila svome dečku, ja stvarno ne znam.
Pa on bi joj trebao biti podrška i pomoć u nekakvim teškim trenucima.
U stvari primijetio sam da ženski mentalni sklop tako čudno funkcionira, kao da ne žele opterećivati svoje frajere.

To u stvari i nije bitno.
Ja sam joj objasnio da u novonastaloj situaciji , možda, nema smisla glumiti neko prijateljstvo jer ja ipak nešto osjećam prema njoj i da je to i glupa situacija i za mene, jer nije ugodna spoznaja da je osoba koju možda i voliš s drugim.
A pogotovo ako se s njom družiš , to te može podsjećati svaki dan na stanje stvari i nije baš ugodno.
Ja odabirem taktiku distanciranja, baš zato što mi je tako lakše.

I tako je bilo sve lijepo koliko je moglo biti, dok mi nije poslala poruku.
Niste mi jasne, da li je povrijeđen vaš ego, kad više netko ne trči oko vas ili vam ne poklanja pažnju u gore opisanoj situaciji.
Pa imate ( ili konkretno ona ) dečka, pa njemu se obraćajte kad ste kao u komi.
Nas koji smo popušili i odabrali smo prekid kontakta jednostavno zaboravite, pomislite malo i na nas.Pomislite da smo i mi povrijeđeni i da nas odbijanje možda boli.
Pomislite da i mi možda trebamo svoj mir.
I nemojte nikad misliti da će se naši osjećaji promijeniti, ako su iskreni, jer iskreni osjećaji se ne mijenjaju.Pustite nas na miru da svoje odtugujemo i da krenemo dalje.

Znam da ćemo se ona i ja još sresti, jer ako ništa drugo, ja sam joj obećao da ću joj do kraja srediti diplomski, ali mogla je barem pričekati da to vrijeme dođe, s razlogom me kontaktirati i onda reći za taj glupi parfem.
Moj najbolji prijatelj kaže da joj ni to ne bi trebao pomoći, ali ja sam čovjek koji kad da riječ, ja je i održim.Znam da sam kreten, ali moja riječ je uvijek vrijedila.
Na kraju krajeva moja Čast meni puno znači, i to nije samo fraza.

Zašto je to morala odmah javiti, da li je tražila razlog za kontakt?
Zašto? Pa ima dečka. Zna da se stvari nisu promijenile.
Zar je mislila da sam promijenio svoje mišljenje ili svoj stav?
Mislim da nema smisla da bilo što mijenjam u ovome slučaju.
Dvaput sam se natezao s nekim bivšim i bivšim potencijalnima, i znam da nema smisla nešto glumiti.Ako promijene svoj stav ili odluku, znaju gdje sam.
Na kraju krajeva , ja sam svoje rekao i ukoliko ja promijenim svoju odluku i ja znam gdje su one.

Bio sam nakon razgovora s njom malo nervozan, onako kao na iglama.
Sad sam se potpuno smirio, jer sa s godinama odguglao na takve situacije.
Uostalom moja omiljena izreka je :
"Ono što te ne ubije , ojača te."

Iako, kada živiš samo sa tužnim uspomenama, to i nije baš utješno.
To i je jedan od razloga što mi je nadimak XIII.
To je broj koji označava nesreću i u mojem slučaju označava luzera u najtežem obliku.

Ali tko zna, možda se i meni jednom osmjehne sreća ili nađem svoj mir.
U stvari sigurno hoću, ako ne prije, kada odapnem.

Pozdrav svima,
Vaš pomalo tužan
XIII

Čitam u posljednje vrijeme dosta blogova i ne samo blogova u kojima se ljudi žale na tretman kod liječnika, bez obzira jesu li to liječnici opće prakse, ginekolozi ili nekakvi specijalisti.Uostalom u zadnje vrijeme mi se par prijatelja i kolega s posla žalilo na nekakva, blago rečeno, čudna ponašanja od strane raznih ne samo liječnika , nego i ostalih zdravstvenih radnika.

Jasno je meni da su doktori nezadovoljni svojim primanjima, jasno mi je da je na njima kao velika odgovornost, ali moje mišljenje je da ih nitko nije puškom tjerao u tu struku.
Mogli su odabrati i neko drugo zanimanje.

Uostalom, koliko se sjećam Hipokratova zakletva je «Kunem se da ću pomagati i liječiti sve ljude.....», a ne «... samo one koji me mogu podmititi ili mi masno platiti.....».

Na našu žalost, vrijedi više ovo drugo pravilo i izreka.
Gore sam naveo da su doktori «kao» odgovorni, ali to je bš tako, jer koliko su ljudi krivo liječili ili koliko je ljudi izgubilo zdravlje ili život zbog njihovog nemara, a na kraju nikome ništa.Ti doktori , bili poznati ili nepoznati, nisu nikome odgovarali jer su zastićenija vrsta od čovječje ribice.

Njihove žrtve nitko ništa ne pita, jer Bože moj oni su doktori, elita...I uostalom šta ti ljudi znaju, stoka jedna bezobrazna, koja ima pravo prigovoriti njihovom radu.

Osobno sam dosta grdo nastradao zbog jedne «doktorice» u vojsci.
Prehodao sam virusnu upalu pluća, a ona mi je rekla da sam simulant.
Kad sam nakon tri mjeseca još uvijek kašljao kao konj, onda mi je uvalila Sumamed.
Tek kad mi je po koži počeo osip( 2 dana prije skidanja iz vojske ), poslali su me na zaraznu, gdje su ustanovili da imam imunološki poremećaj i bolest pluća Sarkoidozu.
Vukao sam tu bolest i polagani oporavak dobre dve godine, natukao 25 kg zbog toga što sam morao dosta paziti na fizički napor itd.Na kraju krajeva to nije ni bitno.
Bitno je da toj doktorici nitko ništa nije napravio, niti protiv nje bilo šta poduzeo.
Tada sam se zarekao da mi niti jedan od braće neće ići u vojsku i za sada plan uspjeva 100%. Još je ostao samo najmlađi, a on niti neće u vojsku jer će biti liječnik(hahaha).

Bratu su mi ostavili strano tijelo u nozi ( nisu dobro počistili ) nakon operacije.
Jednome poznaniku su izazvali sepsu prilikom najobičnije artroskopije.

Da ne pričam o ginekolozima.
Sve one priče koje sam pročitao na blogu, kako se kaže Bogu hvala, dobro su završile.
U zadnje vrijeme bilo je dosta napisa po novinama o smrti novorođenčadi, i to zbog nemara nekih liječnika.
To je prestrašno, toliko da se čovjek zapita kako bi reagirao da mu se takvo nešto dogodi.

Najstrašniji slučaj liječničke nebrige, barem iz moje točke gledišta, bio je prije 5-6 ili možda malo više godina.
Tada je jedna žena, bila je na postupku za umjetnu oplodnju, nosila sedmorke.
Bilo je rečeno da bi možda bilo bolje da se napravi selektivni feticid, jer sedmorke su dosta rizične za iznijeti za zdravlje i majke i djece.
Tu ženu nikto nije ništa pitao pri bilo kakvom donošenju odluke, nego je naš najpoznatiji ginekolog dr. Vukodlak ( ne znam da li smijem navesti pravo prezime, jer možda me tuži zbog duševne boli ) odlučio da će ona roditi sedmorke i da će sigurno biti sve u redu, jer on je NAJVEĆI stručnjak ,vladar prirode i njezinih zakona i on to sigurno zna.
Nije on imao neke plemenite pobude, nego je vjerojatnije razmišljao kako će biti slavan kad se pročuje po svijetu da je uspio voditi trudnoću jednih sedmorki.

Ne želim sada da mi netko komentira kakav sam Katolik i slično zbog mojeg iznošenja slučaja i mojeg mišljenja da je ipak trebalo pustiti tu ženu da odluči.
Na kraju krajeva, jedna je apsolutna istina na ovome svijetu i u životu:
Svatko od nas donosi odluke, bile one dobre ili loše, i svatko od nas će odgovarati zbog svojih odluka i djela jednom kada umremo.

Da nastavim sa pričom.
Kada je žena počela razmišljati, ipak da je možda sigurnije da naprave selektivni feticid, to se je počelo razvlačiti po novinama, dolazili su joj u sobu razni doktori i svećenici i derali se na nju , da je djecoubojica, čak joj je prema novinskim napisima, doktor dolazio u sobu i bacao male gumene bebe i derao se ovo su djeca koju ćeš ubiti.
Da ponovim, ma koliko se razni dušebrižnici brinuli o drugima ( a takvih znam dosta koji su pravi Katolici, ali mrze sve druge boje kože, vjere, drugačijih pogleda na svijet ....) , ta žena i samo ona bi odgovarala za svoju odluku.

Na kraju je naravno ona spontano pobacila i izgubila svu djecu.
Nitko nikad nije odgovarao za svoje postupke, niti dr. Vukodlak jer je ugrozio njeno zdravlje, niti bilo tko drugi zbog psihičkog maltretiranja te žene.
U stvari bi ti doktori i drugi koji su sudjelovali u maltretiranju digli tužbu protiv novina zbog nanošenja duševnih boli, da ih se je medijski linčovalo.
Kao što ih se trebalo.

Naravno da žena i obitelj nije dobila nikakvu odštetu, ili sam možda u krivu,ali novine nisu o tome pisale.
Znam samo to da su nakon takvog završetka svi oni koji su se busali u prsa u svojim diskusijama, odjednom začepili i nisu davali nikakvo objašnjenje nastale situacije.
Dr. V nije objasnio kako to da , iako je on rekao da je trudnoća sigurna, žena ipa je pobacila.

Ja sam se tada pitao šta bi napravio da ( ukoliko se jednom oženim i žena mi bude nosila dijete) mi netko uleti u bolničku sobu i počne joj nešto nasilno objašnjavati.
Nisam siguran, ali iako sam miroljubiva osoba, taj bi proletio kroz zid van, pa bio on doktor, svećenik ili bilo tko drugi.

Sličnih priča ima na svakom koraku.
Ali ako ih i zanemarimo, sitnih zajeba**nja u našem zdravstvenom sustavu ima na svakom koraku.

Samo bih istakao , da me krivo ne shvate, da ipak ima ljudi koji svoj posao u zdravstvu rade iz ljubavi i ipak su ona svijetla točka.Tim izuzecima, kojih je ipak na žalost u manjini , skidam kapu do poda.

Prvo , medicinske sestre te gledaju s visine, a ako ih nešto nedaj Bože pitaš, otpile te da imaju posla.
Onako iritantno, ne reagiraju ponekad uopće.
Liječnici očekuju lovu ispod stola za kvalitetniji tretman, prekrasno.
Na porodu si , boli te, a svi te ignoriraju, jer bože moj, treba popušiti cigaretu do kraja...

Svatko se barem jedanput našao u ovakvoj situaciji.

Pa sad nam jedino preostaje da se molimo, da se desi čudo i nešto se u našem zdravstvenom sustavu promijeni.
Ili to ili da se molimo, da kad nam se nešto opasno desi ili obolimo, naletimo na doktora koji je dobar i svoj posao ozbiljno radi bez mitologije.
Šansa mala , ali statistički moguća ;-))

Pozdrav svima!
XIII

Prije neki dan sjedim s prijateljima i gledamo usput pomalo TV u nekom bircu i u jednom trenutku kao zanimljivost pokažu kako na nekim studentskim sportskim igrama skupina izvodi neki čudni ples.Svi su se pitali što je to, pa sam im objasnio, a pošto me je takvo pitanje pitalo dosta ljudi, odlučio sam o tome malo pisati.

Koliko ste puta vidjeli kako neki sporski tim s Novog Zelanda izvodi ples prije utakmice,pogotovo njigov Rugby tim, i pitali se što to oni izvode?

Taj ples je jedna varijanta njihovog ratničkog maorskog plesa, tzv. Haka plesa, a specifična varijanta koju izvode je tzv. Ka Mate Haka.

Haka je uobičajeno i zajedničko ime za sve plesove koje izvode novozelanski domoroci, Maori.

Izvode se u različitim prilikama, na različite načine, ali Ka Mate Haka je specifična.

Priča kaže da je poglavica jednog od plemena Maora imenom Rauparaha bježao od svojih neprijatelja i sakrio se u jednu pećinu.Kad je izlazio drugim putem van, iznad njega je stajao dlakavi čovjek kojeg nije mogao prepoznati jer ga je zaslijepilo Sunce.
U tome trenutku kada nije znao šta ga čeka pomislio je : Umrijeti ću
Nakon par trenutaka, prepoznao je prijateljski raspoloženog poglavicu drugog plemena, i za njega je to značio spas umjesto smrti i zavapio je : Živjeti ću!
Tada je od sreće otplesao ples, među ostalim i sa popratnim riječima:
KA MATE! KA MATE!
Umrijeti ćemo! Umrijeti ćemo!
KA ORA, KA ORA!
Živjeti ćemo, Živjeti ćemo!

KA MATE! KA MATE!
Umrijeti ćemo! Umrijeti ćemo!
KA ORA, KA ORA!
Živjeti ćemo, Živjeti ćemo!

TENEI TE TANGATA PU'RU-HURU
Ovo je muškarac, tako dlakav
NA'A NEI TIKI MAI WHAKA-WHITI TE ...
Koji je dohvatio, i učinio da sije ...
... RA! HUPANE! KA-UPANE!
... Sunce! Iskoračite gore! Još jednom!
A HUPANE! KA-UPANE!
Iskoračite gore! Još jednom!
WHITI TE RA!
Sunce sije!
HI!

To je samo jedan dio kompletne originalne pjesme, ali baš taj dio pjevaju rugbyjaši Novog Zelanda( tzv. Allblacks ) , prije utakmice.

Općenito ova pjesma i ples slave pobjedu života nad smrću.

Izvođenje zahtjeva veliku ozbiljnost, jer to za njihove sportaše nije samo folklore i zabava za publiku, nego pravi ritual za podizanje morala i prava priprema za meč.
Ritual je takav da kapetan momčadi ili jedan od članova( uvijek Maorskog podrijetla ), obilazi tim priprema ih i onda počne riječima:
Ringa pakia
Uma tiraha
Turi whatia
Hope whai ake
Waewae takahia kia kino
Tim riječima opisuje kako se moraju ponašati za vrijeme izvođenja samog plesa i podsjeća ih da to čine sa ponosom
( udarajte dlanovima o bedra, udarajte se u prsa, savijajte koljena i neka ih bokovi slijede,udarajte nogama o pod što jače možete , to je slobodan prijevod )

Postoji jedna zanimljivost vezana uz taj ples.
Nekoliko momčadi je kroz povijest pokušala omalovažavati i ometati izvođenje pleas I baš su u tim utakmicama bili do nogu potučeni.

Druga stvar koju me ljui pitaju je kakva je to oznaka na novozelandskim dresovima
( pogledaj sliku gore ).
To je Srebrna paprat ( Silver fern (Cyathea dealbata) ) ,endemična paprat koja se može naći samo na Novom Zelandu i općenito je jedan od najprepoznatljivijih simbola te zemlje.
Donja strana njezinog lista zanimljivo se presijava u srebrnim tonovima,pogotovo u mraku na mjesečevoj svjetlosti pa je koriste za označavanje pješačkih puteva u mraku.
Maori je tradicionalno zovu Ponga ili Punga.
Inače na Novom Zelandu se može naći oko 190 različitih vrsta paprati, ali ova je u svijetu najprepoznatljivija pa su je sportaši te zemlje odabrali za svoj simbol.

Jednom davno mladić je pitao djevojku: "Hoćeš li se udati za mene?"
Djevojka je odgovorila: "Ne!"

I tako je mladić živio sretno do kraja života, išao na
pecanje, igrao golf, gledao nogomet i pio pivu kad god je poželio.

Iako imam dosta iskustva u vožnji po mome voljenome gradu, opet sam krenuo optimistički autom obavljati neke poslove po gradu.I naravno, trebalo mi je 5 minuta do grada i 45 minuta da naletim na prazan parking.Prosvjetljen, ostatak sam posla obavio cipelcugom, ali naletio sam na drugi fenomen, čekanje u redovima, kuda god krenuo.
Ne znam da li se to dešava i drugima, ali uvijek kada sam blizu trenutka da dođem na red, nešto se dogodi i odjednom se desi kakav zastoj.
Vjerujte, jedanput sam mjerio vrijeme.
U svakom slučaju, prvo sam išao obaviti nešto u Zdravstvenom osiguranju u Jukićevoj.
Katastrofa, od 4 šaltera naravno da je radio samo jedan, a ostali zaposlenici su valjda bili na produženoj kavi.No, ni to nije najgore, jer najveće zastoje prouzroče oni koji se prave ludi i krenu preko reda, tzv. padobranci.Ja se tim ljudima stvarno divim, mislim tome koliko debeli obraz imaju.
Frajer danas , mrtav hladan, prođe pored reda od kojih 25 ljudi i krene hladnokrvno prema sobi za koju svi čekamo.Nekad sam šutio i mislio si ako nitko drugi ne reagira, zašto bi ja, ali bez pardona sam tog tipa pitao kud je krenuo. Isprike su im tako prozirne, npr. današnji je mislio da nitko ne čeka na red za tu sobu.Fenomenalno, trebao se pokušati provući na trik da je slijepac, kada ne vidi takav red.
Najgori su oni koji jednostavno ignoriraju pitanje, ali nakon prvog povika, ljudi obično grupno i glasno nastave protestirati, pa ili ta osoba odustane, ili ga na šalteru ili kod doktora vrate u red.
Posebna su priča ljudi kod doktora.
Odjednom svi moraju samo kratko da im doktor nešto prepiše, ili su svi za injekciju ili nešto treće.
I tako iz reda u red, pa u kolonu na zelenom valu, profućkao sam si cijeli dan.
Kako je divno kad si na godišnjem.

Sad upravo čujem da je vani počelo grmiti, pa idem pokupiti veš sa štrika.
Pozdrav svima

Sjedim danas na kavi sa nekim društvom i mi muški komentiramo nešto o fotoaparatima, i kad sam spomenuo da sam nedavno kupio nešto novo, prijateljice su imale samo jedan komentar:
"Ah, vi muški, samo si gluposti kupujete".
I šta sad čovjek da joj odgovori:koliko si cipela kupila u zadnje vrijeme, a koliko si ih nosila?Koliko si puta obukla onaj skupi kompletić? I da li si ga ikad obukla?....
Mnogi odgovori se sami po sebi nameću, ali sam mudro zašutio i mislio si svoje.
Ipak, bili smo na kavi, pa mi je glupo bilo ulaziti u neku takvu glupu raspravu.

Ali, zato imam blog, hehehehe, pa ćemo malo sada o tom razglabati.

Znam da smo mi muškarci pomalo čudni što se kupovnih želja tiče , ali ni ženske osobe nisu ništa bolje.

Postoji jedna zanimljiva izreka koju sam davno i ne sjećam se od koga čuo:
Između muškaraca i djece, razlika je samo u cijeni njigovih igračaka.

Točno, ali ja bi dodao:
Između djevojčica i odraslih žena, nema takve razlike, cijene su uvijek jednako visoke.

Ima još jedna zanimljiva izreka:
Muškarac će dati 100 kuna za nešto vrijedno 50, ako mu je to potrebno.
Žena će dati 50 kuna, za nešto vrijedno 100, iako joj to uopće nije potrebno.

Sad da malo prokomentiram.
Priznajem, zapalim se za neki mobitel ili fotoaparat, kada se nađe na tržištu, iako sam si kupio novi prije samo 6 mjeseci.
Ne mogu to objasniti, ali često se zna desiti, da prodam stari takav dio opreme, pa si kupim novi.
Takvi smo mi muškarci, maštamo o novom autu, novom mobitelu, televizoru, videu itd.
Prijatelji mi kažu da se to promijeni( ako si imalo normalan ) kad se oženiš i dobiješ dijete, jer tada imaš druge prioritete.
Ne znam, vidjeti ću ako se ikada oženim.
Za sada, za sitne tehničke spravice ću se uvijek zanimati, i ako ću si moći priuštiti, kupiti ću si ih.
Ali postoji jedna istina, ja te spravice non-stop koristim i u principu ih dobro iskoristim.
Ne skupljaju mi prašinu kod kuće.

Ženska populacija ponaša se pomalo drugačije, ali poanta je ista.
Priznajte, koliko puta ste kupile cipele koje ste obukle jednom, ili koliko ste puta kupile neki kostimić koji možda niste uopće htjele, ali je bio na sniženju?

Imam nekoliko prijateljica ili poznanica koje su takvo nešto priznale.
Dvaput sam i svjedočio nečem poput:
"Joj, vidi kaj sam si našla, kak je slatko, jel da mi dobro stoji"
I onda se smatraju neshvaćene kad malo blijedo pogledam.
A ja u dilemi da li da zovem hitnu, da joj da nešto za smirenje.
Ne pokušavam nikog vrijeđati, ali cure moje, malo više razumijevanja molim, kada sa malo ushićenosti pričam o nekoj tehnikaliji.
Inače , navedeni kostimić nikad nije obukla.
Žene imaju pune ormare cipela.
Iako možda nose tek 5 pari.
Kad ih pitam, zašto tolike cipele, odgovor je:"Kao muškarac to ne možeš skužiti".
OK, predajem se.
I ne samo to, nije mi jasna opsesija žena da im je bitno da samo one budu u takvom modelu na nekome, recimo, domjenku.
To su drame, ako je neka druga obukla isto.
I odgovor na moje pitanje, ako ga postavim je:
"Muško si, ne shvaćaš"
I o tome bi mogao pisati do u nedogled.

U svakom slučaju, kad me neka pita za moju opsjednutost tehničkim stvarčicama moj odgovor je:
" Žene ste, nema vam smisla objašnjavati, ne biste shvatile"

Bio sam jučer predvečer malo do King Crossa, čisto da popijem kavicu sa prijateljicom.
Kad sam prilazio, primijetio sam divan dimni oblak malo sjevernije.
Pomislio sam, pa koji kreten to nešto ruši ili tko zna šta radi ili gradi, da je tako zadimio.
U svakom slučaju, tada su me zaokupile druge brige, poput one kako naći slobodan parking.Naime, potpuno sam zaboravio, da je većini ljudi, možda dan prije, sjela plaća, pa ih je uhvatila panika da neće stići odmah sve potrošiti.
Gužva, gužva.
Nema veze, parkirao sam kao i obično tamo gdje ne bi smio, otišao na kavicu, nabacio trač partijicu...

Nakon sat vremena, izašao sam van, i dimni oblak još se nije razišao.
Usput sam ga malo pofotografirao ( fotka gore je ekskluziva, copyright by XIII, "Istraživanje ruda i gubljenje vremena" d.d. ), i krenuo dalje.
Tada sam tek u autu čuo na radiju, da to gori već neko vrijeme i to skladište madraca i mašinskog ulja.Čim sam čuo za madrace, pomislio sam na onog bivšeg saborskog zastupnika ( A.Kovačević ???? ), i već ga žalio kako će morati nakon 5 godina izmisliti neki drugi vic.
Šalu na stranu, čuo sam i tu informaciju da je dojava o požaru kasnila 2 sata i da nema opasnosti,jer ne gori ništa otrovno.
Krasno, znači da je gorilo nešto otrovno, ne bi nitko na tome području niti bio više u stanju slušati.Ili se u tome slučaju valjda računa da će nas dragi Bog spasiti.

No šta se tu može, glavno da se Netko slikao na otvaranju nove ribarnice na Dolcu.

Moram sada ići, jer treba peglati veš i staviti još jednu mašinu da se pere.
Pozdrav,
XIII

Prošao je prvi tjedan od početka druge faze moje dijete, pa da malo sumiram.
Izgubio sam 2,5 kg.
Nije nešto posebno( cilj je izgubiti 20 kg, nema vremenskog ograničenja),ali ja sam zadovoljan.
Nisam imao nikakav specijalan program prehrane ni vježbe, osim što sam lagano trenirao da se lagano naviknem na prave napore i nisam jeo poslije 18 sati.
Prave stvari tek slijede.
Držite mi palčeve.

Inače, malo bi se kritički osvrnuo na pisanja (uglavnom) blogerica o njihovim patnjama sa kilama.
Čitam recimo izjavu tipa «Joj izgubila sam samo 2 kile» i mnoge slične.
Cure moje, za izgubiti 2 kile treba puno rada i trebal bi biti ponosne na sebe, a ne padati u depresiju.
Dve po dve kile i vratiti ćete se na svoju idealnu kilažu, ili barem onu koju ste si zacrtale.
Samo kvalitetno izgubljene kile neće se vratiti.Uostalom prenagli gubitak kilaže pogotovo ženama nije baš prezdrav, jer može doći do raznih neželjenih posljedica, od hormonalnih poremećaja na dalje.
Vjerujte , vidjeh to na svoje oči.

Uostalom , dosta žena se žali na višak kila nakon poroda, kad se zna da su žene u malo osjetljivijoj fazi, a za dijetu je potrebno osim upornosti i volje, i potpuna psihička stabilnost.
Jer najgore što ti se može desiti je da pukneš, počneš se prežderavati i vratiš u par dana ono što si tjednima gubio/la.To znam iz prve ruke, jer mi se to dešavalo.

Uostalom, postoji stara indijska izreka koja kaže:
Svaka je žena na svoj način lijepa.

Dakle, kad vidite svoje prijateljice kako su lijepo šlank, zamislite ih nakon poroda, ili kad vam neki kreten kaže da ste se udebljale, boli vas glava, jer on je ipak kreten.

Da sam se obazirao na sve posprdne komentare na račun moje kilaže, jer takvi ljudi su mi u svemu drugome inferiorni, ne bi mi blog-nick bio XIII, nego Vrapče-teški slučajevi.

Još jednom cure moje, glavu gore i polako i strpljivo otići će i kile.
A ako vam lošija polovica ne daje podršku ili zafrkava, ostavite ih par dana bez ručka ili opeglane robe, pa će se brzo pripitomiti.

Toliko za sada, a daljnji izvještaji slijede....

Jučer mi je bio skoro savršen dan.
Probudio sam se i nakon izležavanja ( na godišnjem sam ), otišao sam se malo voziti biciklom, obavio kupovinu, oprao mašinu veša, skuhao ručak, pojeo ga, oprao posuđe i pospremio sve što je trebalo.
Tada su me počele moriti slatke brige, da li ću se uvaliti u krevet i gledati TV ili čitati knjigu, da li ću možda sjesti za kompjuter i malo programirati ili se zabavljati....
U svakom slučaju mnogo izbora na raspolaganju.
Odlučio sam se reda radi za TV, jer ukoliko ne bude ničega zanimljivog, najlakše se prebaciti na nešto drugo.
Malo sam gledao TV i odlučio malo ranije nego inače otići do teretane i odraditi trening.
Došao sam, počeo vježbati i tada negdje oko 17 sati, naravno, zazvonio mi je mobitel.
I naravno, zvali su me iz firme.
I naravno, nije bilo ništa privatno, nego evo frka je , pa su iz Njemačke zamolili da me nazovu, jer ako moji kolege ne mogu taj problem riješiti, ja ću sigurno znati.

Nakon moga odgovora da me ne zanima, jer sam napokon na godišnjem, počele su molbe....
Naravno, pošto sam kreten koji uvijek ljudima želi pomoći, skratio sam trening i zaletio se do firme.
I tada kad sam vidio u čemu je zapravo problem, totalno sam popiz**o.
Kreteni u Njemačkoj uopće nisu pročitali moj mail, u kojem sam im riješio problem još prije kojih dva tjedna, nego im je bilo jednostavnije nazvati i zaje**vati.

Koji su to idioti, a kad je netko od njih na godišnjem, sav posao čeka.
I nije problem samo u tome, nego nisam htio na godišnji u 8.-om mjesecu , baš da bi izbjegavali takve situacije.
Nadam se da će sada stići dobra povišica na plaću i dobre projektne premije, jer inače ,mislim da ću ja nakon godišnjeg još koji tjedan na kakvo bolovanje.

Sa isključenim mobitelom..

Pozdrav od još uvijek bijesnog.

Slušam jučer našeg Premijera, kaže da će slijedeća dva tjedna držati cijenu benzina ( Eurosuper 95, da ne bi bilo zabune ) ispod 8 kuna.Poslije će uvesti plivajuće trošarine itd.
Na kraju poziva građane da i oni malo počnu štediti, da se ne voze sami u autu na posao ili da koriste javni gradski prijevoz.
Čovjek je potpuno u pravu, i ja se u potpunosti slažem s njim, ali...

Postoje dva velika ali.

Prvi se odnosi na same političare i kakav nam oni primjer daju.
Svako malo se obnavlja vozni park.
Više se ne zna tko sve ne vozi na račun poreznih obveznika.
Recimo, u jednoj Švedskoj,koja je toliko bolje stojeća od nas da ih nećemo stići do 2358., premijer na posao ide javnim gradskim prijevozom.
I onda šta će si ljudi misliti kad im naš premijer kaže da počnu štediti...

Drugo ali odnosi se na sam mentalitet naših ljudi.
Poznato je da će si prosječan naš građanin, radije natočiti za 30 kuna benzina,nego kupiti kruh i mlijeko.Bože moj, vožnja auta je status i nije bitno što si u minusu do daske, što imaš pet kredita( barem jedan za auto ) i što ne plaćaš račune. Glavno je da se vozi auto.
Zašto bi se netko odrekao svog limenog ljubimca, za kojeg je stavio stan pod hipoteku, i zašto bi išao kao sva ta niža klasa tramvajem na posao.

Na kraju krajeva ,Zagreb je jedini grad u kojem su i u podne gužve na cestama za ne povjerovati. Kad me stranci pitaju kakva smo mi siromašna zemlja da se svi toliko voze autima u radno vrijeme , uopće im niti ne pokušavam objasniti.A i šta da im kažem, da se nezaposleni voze po gradu i traže posao.

U prethodnom postu malo sam se kritički osvrnuo na ponašanje ženske populacije, a danas su na tapeti muškarci.

Ovo što se spremam napisati temelji se na spoznajama do kojih sam došao promatrajući ponašanje mojih prijatelja, ali i kao dijete rastavljenih roditelja koji je na svojoj koži osjetio posljedice muške nevjere i svega vezanog uz tu temu.

Gledam neke svoje prijatelje i poznanike i njhovo ponašanje u raznim situacijama.
Neki su oženjeni, neki su u vezama koje bi u tim godinama već trebale biti ozbiljne.

Izlazimo recimo van i dešavaju se čudne stvari, oženjeni skidaju prstenje( ako ga uopće i nose, jer znaš zapne uvijek negdje ), a ond se oni i neoženjeni se počnu ponašati kao da niti su u braku niti u vezi.
Nabacivanje komadima, ma koliko je to čudno nije ni toliko strašno, ali rijetko kada stane samo na tome.
U principu sam i prestao izlaziti sa takvim ljudima, jer glupo mi je kasnije družiti se sa njima i njihovim ženama/curama.
Ne znam da li uopće shvaćaju koliku bol možeš nanijeti nekoj drugoj osobi takvim ponašanjem.Mala digresija, takvo ponašanje se može vidjeti i kod ženske populacije.

Promatrajući ih i ne samo svoje prijatelje došao sam do jednog zaključka.
Tako se ponašaju jer znaju da ih doma čeka sigurnost, pa iako ulete sa najglupljim uletom
nekoj curi i ona ih otkanta, uvijek ig doma čeka njihova «draga».
Takvi muškarci nisu opterećeni eventualnim odbijanjem, jer imaju sigurnost.
Kao posljedica toga se dešava da su nevjerojatno opušteni, šarmantni...

Druga stvar koju sam primjetio, je da se nikad ne očekuje da će se za nevjeru saznati.
A uvijek, ali baš uvijek se sazna i onda nastaju drame.

Nije toliko strašno ako su u vezi, jednostavno prekinu.
Osim u slučaju da uspiju uvjeriti svoju curu da je to bio trenutak slabosti, alkohol, stres..., i da se takvo nešto neće promijeniti.Cure moje , ako popušite takvu spiku ni ne zaslužujete niti boljeg niti da vas se sažaljeva.

U braku je već malo kompliciranije.Ljudi ne shvaćaju da kada su ušli u brak, da su u stvari potpisali doživotnu obavezu.
Muške isprike tipa pogriješio sam, bio sam mlad, glup ..., za mene nisu prihvatljive.
Ako si pravi muškarac, pokaži to, preuzmi obavezu, nema izvlačenja, nema isprike, ako si i donio pogrešnu odluku, snosi posljedice.

Najgora varijanta ako su u braku i imaju djecu.
Tada sve okolnosti i isprike postaju neprihvatljive.
Ali na žalost mnogi ljudi ne vide to na takav način, i onda se brakovi raspadaju, a djeca trpe.
Možda su moji stavovi pristrani, jer sam kroz takvo nešto kao dijete i sam prošao i pretrpio sve što ide uz takvo nešto, od očevih nevjera, kroz svađe , tuče i sve što ide uz to do napokon, nakon godina i godina natezanja do rastave.
Priča tu nije završila, jer treba još nakon rastave raspodijeliti imovinu, a to još traje i traje...
Sad više nisam toliko time pogođen, odrastao sam , ovisim sam o sebi ,ali kroz godine sam izgradio stavove i i određene standarde od kojih nikad nisam spreman odstupiti.
Već sam rekao da baš nisam netko tko se može pohvaliti uspjehom kod žena, čak bi se moglo reći da sam neuspješan, ali se mogu pohvaliti da nikad u životu svoju curu nisam prevario ni na kakav način.
I zbog toga su me moji prijatelji uvijek smatrali čudakom, jer vjerujte prilika je bilo sasvim dovoljno.
Ja sam sebe sada smatram kretenom, ali ne mogu se promijeniti, niti to želim, jer barem se mogu svugdje pojaviti.
I mogu se pohvaliti da i one koje su me odbile, nakon nekog vremena opet su željele nekakav kontakt sam mnom , neke i vezu, ali kad čovjek nije više zaljubljen u neku osobu, tada je može realno i objektivno ocijeniti, pa mu se takva osoba više niti ne sviđa.

Opet sam skrenuo sa teme.
Da se vratim na još jedan slučaj.
Muškarac se rastavi zbog neke druge,ili si nađe neku drugu, pa se u oba slučaja oni vjenčaju.
Uvijek su u takvom braku bolji nego u prethodnom, pa slušaju ženu, ne maltretiraju je, skoro bi se moglo reći postanu pravi papučari.
Sve što im nova supruga (naravno, zaboravih reći , uvijek dosta mlađa od njih ) kaže, je najpametnija stvar koju su čuli.One su briljantne, najbolje, sve naj naj...
U svakom slučaju čista suprotnost od njihovih bivših, pravih aždaja koje su zaslužile sve što im je radio, iako on je zapravo bio žrtva i nesretan.
Koji kretenizam.
Dolazi do apsurdnih situacija, kako se ono kaže, kud ona okom-on skokom.
I uvijek su spremni sukobiti se sa svojom djecom zbog takve nove žene.
I ako im se u drugom braku rodi dijete, onda je to njihova nada i sreća, njihov ponos...

Žalosno, sve je to meni jako žalosno i budi jako tužne uspomene.
Ali život teče dalje, sve što te ne ubije , očvrsne te , iako ostavlja ožiljke, kako se to kaže, na duši.

U svakom slučaju moj savjet, promatrajte svog dečka, kako će se ponašati u vezi takav će biti i u braku.
Vjerujte, neće se promijeniti.
Samo postoji još jedna istina, vezu ćete lako prekinuti, ali brak ne.

Do sada sam pisao samo o pesimističnim temama, takvo mi je trenutno raspoloženje, ali znam šta će mi ga promijeniti, jedna dobra piva.

Pozdrav svima do drugi put, od uskoro pomalo alkoholiziranog ( u stvari sitog , pivo=prehrambeni proizvod ;) )
Vaš XIII

Muškarci i žene, nikad na zelenu granu

Prije neki dan čitao sam , na žalost u Crnoj kronici, da je opet neki manijak ubio svoju ljubavnicu, curu ili nešto slično jer ju je previše volio.
Kakva izjava, volio ju je više od svega, pa ju je od prevelike ljubavi napao nožem i ubio.
Prije nekog vremena čovjek je ubio svoju bivšu suprugu i ostavio dvoje djece koju vjerojatno jaaako "voli".

Nisu bitni detalji ove priče, tko, kako zašto, ali ta priča me je pomalo natjerala na razmišljanje o odnosu muškaraca i žena, gledano iz moje točke gledišta, moga iskustva i priča mojih prijatelja i prijateljica za koje znam da su istinite.

Samo bih nešto napomenuo, ti muškarci su bili takvi uvijek, ali te žene ih možda nisu morale odabrati.Znam ,reći ćete da muškarac dobro prikriva svoju pravu narav, da dobro zna glumiti...
Drage moje , nemojte me smatrati bezosjećajnim, ali i same ste si krive za svoje nevolje.

Moje iskustvo u vezama sa ženama raznovrsno je i iskreno rečeno nije baš za mene vesela priča.Dovoljno je da kažem da nikad nisam uspio ostvariti vezu sa curama prema kojima sam nešto osjećao, ili ih volio.
Pogreška je vjerojatno u meni, ili ne krenem dovoljno odlučno, ili predugo čekam.
Takav sam, ne mogu se promijeniti.Jedino znam da je puno lakše prići nekome do koga ti nije previše stalo. Ne možeš previše izgubiti neuspjehom.
Ovo sam naveo da bi pojasnio, ili možda opravdao svoje razmišljanje o tematici.

U svakom slučaju, da nastavim.
Slušam svoje prijateljice i poznanice,različite priče.
Nekoliko ih je rastavljeno, uglavnom su samohrane majke i uglavnom očevi baš ne mare za djecu.
Jedna prijateljica je hodala 8 godina s dečkom i rastala se nakon 4 mjeseca braka.
Znam priče prema kojima su sapunice dječja igra po kompliciranosti broju likova koji se u njima pojavljuju.

Koji su bili razlozi njihovih ulazka u brak.
Uhvatila ih panika oko 28 godine, misle da se nikad neće udati, pa uhvate prvoga koji naleti.Prijateljice im se počnu udavati, pa nastane pravi stampedo vjenčanja, jer ne daj Bože da bi bila zadnja, pa opet uhvate prvog koji naleti.
Dodirna točka im je ta da uopće ne razmisle o tome da bi trebale upoznati osobu s kojom bi trebale provesti ostatak života.
Gledano iz druge perspektive, koje su kvalitete na koje žene gledaju?
Izgled, lova, dobar auto, ...
Priznajte, u većini slučajeva je tako.
Ja ću s druge strane priznati da većina muškaraca također gleda na izgled i sve vezano uz to ( lice, kosa, minica, mjere ).

To je u principu, kao prvi korak, i u redu.
Problem je u tome da ako frajer ima te kvalitete, u većini slučajeva ga ni ne pokušavate upoznati kakav zapravo je.
Za druge osobe koje vam možda prilaze, koje bi vas voljele i poštivale, ali nisu vam atraktivne, uvijek se nađe nekakva isprika:
- Joj, pa prijatelji smo
- Joj, krivo si protumačio što sam ti se vješala oko vrata, slala ti poruke...kad bi te
trebala(to je bilo prijateljski )
- Joj, pa nisam se spremna vezati ( ali sutra već da , ako je frajer sladak ili je njen tip ili nešto treće ( promijenila mišljenje )... )
- Joj-ovo , joj-ono
Osobno meni najsmješnija je bila isprika kad mi je cura s kojom sam se znao 7 godina rekla da su joj veze koje nastaju iz prijateljstava nešto neshvatljivo.
A najgluplji razlog za nogiranje, da sam joj predobar i predosadan, jer ona voli kad je muškarac maltretira barem malo.
Samo bi još napomenuo da kada vam treba pomoć, podrška ili nešto drugo, poslije isprike koju koristite da nas otkačite ne tražite svoje dečke, nego opet nas.
Ne želite ih opteretiti, ali test veze je baš težak trenutak, jer tada trebaš podršku.

U svakom slučaju uletite u brak i šta se dogodi.
Kad ga prvi puta zatražite podršku, on ode s dečkima na pivo.Joj-nemojte plakati, same ste to odabrale.
Kad ga zatražite pomoć, on kaže da nema vremena. Joj-nemojte plakati, same ste to odabrale.
Kad ga netko vidi sa ljubavnicom, vi mu to predbacite, a on vas premlati.Znam, to je strašno i primitivno, ali... Joj-nemojte plakati, same ste to odabrale.
Mogao bi nabrajati jako dugo.
I vjerujte svaki put vam se može odgovoriti- Joj-nemojte plakati, same ste to odabrale.
Okrutno i bezosjećajno,da. Ali, joj-nemojte me krivo shvatiti-same........

I nakon svega, u braku ili vezi, još sebi predbacujete da ste krive za njegovo ponašanje.
Jer on vas sigurno voli.
Toliko sam puta to vidio, da se stvarno pitam kolika je granica trpljenja?Ili gluposti?
Gora varijanta vam je da se dogodi dijete, a on vas ostavi , jer naravno on nije spreman za brak, a ovo sve je bila samo zabava. Uostalom,glavno pitanje koje postavlja- je li on sigurno otac?

Gore navedeni niti nisu muškarci, jer pravi muškarac će prihvatiti posljedice svojih odluka ili djela, čak i ako su pogriješili

Ipak priznajte, i same ste si krive.
U pravu ste kad tražite suosjećanje, ali nemojte ga uvijek očekivati, jer odrasle ste .
Kad se udajete, razmislite malo, jer direktne posljedice snositi ćete samo vi, i možda vaše dijete.
Muškarac će i sa 40 ili 50 navršenih godina biti vjerojatno atraktivan, ali nakon što rodite nekoliko djece, vjerojatno ćete se ipak malo udebljati ili izgubiti na svojoj atraktivnosti.
Ako vas ne voli, neće gledati ( i ne samo gledati ) vas nego mlađe i ljepše i nećete biti sretne.

Ipak je bitno kakav je čovjek, a ne samo izgled.
Znam da će mnogi reći da je to samo isprika koju su izmislili manje atraktivni ljudi, ali osobno mislim da nije tako.
Nemojte nekog odabrati zato što je lijep,bogat, najglasniji ili najnametljiviji...Osvrnite se malo, možda je tu negdje osoba koja će vas voljeti i biti uz vas i u dobru i u zlu.
Tada vjerojatno nećemo više čitati tužne priče i neće biti toliko razorenih obitelji, nesretne djece.

U svakom slučaju, ovo je moje i samo moje razmišljanje.
Možda to samo govori nesretan i depresivan čovjek.
Možda nisam u pravu.

Da se ženski dio ne bi uvrijedio, nastavak o muškarcima slijedi....

Tužan dan.
Ne samo za rodbinu preminulih zaštitara, nego i još jedan tužan dan za sve nas.
Tužan zbog toga da sam još jedanput spoznao da u ovom našem društvu za neke ljude, tuđi ljudski život tako malo znači.
Koliko čovjek mora biti poremećen da bi ubio nekog drugoga?
Pitam se, koliko će još vremena proći i da li će doći trenutak da ću kao slučajni prolaznik nastradati, jer će neki kreten i manijak odlučiti ubiti nekoga ne možda da ga opljačka, nego iz nekog prozaičnijeg razloga.Možda zbog toga što mu je onaj drugi oduzeo prednost kod parkiranja?

Novine su pune članaka o najrazličitijim slučajevima.
U čemu je problem.
Da li je sustav vrijednosti pao, pa su mladim ljudima uzori razni kriminalci, ili još gore, gangsteri iz raznih filmova?Vjerojatno i to, jer ne cijeni se poštenje, krvavi rad da bi se nešto malo postiglo, nego kad vide da se ljudi mutnim poslovima brzo domognu bogatstva, a nitko im ništa ne može, kakav bi drugi uzor ili koji će put ti mladi ljudi imati ili odabrati.

Da li je kriv i državni aparat?
Da, jer pune su novine fotografa naših političara sa raznim sumnjivim tipovima.
Koja je njihova poruka takvim ponašanjem.
Domogni se otimačinom svega, doniraj, slikaj se sa nama, pa ti nitko ništa neće moći,

Da li su kriva policija i pravosuđe?
Možda i oni pomalo jesu.
Često nisu tako revnosni prema pravim kriminalcima i prekršiteljima.
Govorim o slučajevima od naplate prometnih prekršaja do teških kriminalnih djela.
Po tome nismo svi jednaki u ovome društvo.
Samo da navedem primjer onog malog iz Makarske koji je dobio 2 godine kazne zbog toga što je pijan i bez vozačke pregazio i ubio dvije mlade cure.Razlog male kazne, roditelji su mu dali podršku i u inozemstvu ga školovali.
I šta da čovjek misli o takvom pravosuđu?
Ili o policiji? Imamo elitne specijalce koji skaču sa 10000 metara, ali nas ne mogu zaštititi adekvatno.
Osim kad se netko njihov napadne.

Toliko bi se stvari moglo još pretpostaviti kao razlog.

Nisam pozvan da nekog osuđujem ili prozivam, ali ne osjećam se više siguran u svome gradu.Na kraju krajeva nije niti moj posao da se brinem o takvim problemima.
Ja plaćam porez i samim time imam pravo kritizirati ono što mi se ne sviđa, reći da se ne osjećam siguran i pitati što ja to plaćam kad se ne osjećam siguran.
Tko zna , slijedeći put možda netko iz čista mira uleti u kakav veliki trgovački centar i počne nekontrolirano pucati.Koliko će onda mrtvih biti?

Slušao sam na radiju da statistike pokazuju da nam je policija učinkovita.
Moje mišljenje o statistikama je da sam vrlo skeptičan.
Uostalom, puno mudriji čovjek od mene Mark Twain je rekao „Postoje laži, velike laži i statistika“.
Mene ne zanima statistički podataka da je kriminal statistički gledani opao, ako sam ja direktno pogođen tim kriminalom.

Isto to pitanje može postaviti i rodbina ljudi koji su tako brutalno i kukavički bez upozorenja hladnokrvno ubijeni.
Ti ljudi su radili svoj opasan posao za sitnu lovu.
Njihovi šefovi se razbacuju skupim odijelima, još skupljim automobilima, a ljudi im riskiraju živote za bijednu plaću.
Niti imaju pancirke, niti drugu adekvatnu zaštitu.
I onda još za razne medije na sav glas izjavljuju da će onoga tko im da informacije o pljačkašima nagraditi sa onoliko novaca koliko u životu ta osoba nije vidjela.
Prozirno.
Neka taj novac da obiteljima i djeci poginulih.
Barem da ti ljudi budu zbrinuti, iako sumnjam da im je to neka utjeha.
Ili izjava da u slučaju da policija ne nađe počinitelje, da će oni privatno to naći?
Šta to znači, da policija ne radi svoj posao ili nije sposobna.

U svakom slučaju digla se velika prašina, za nekoliko dana će se sve stišati, pljačkaše će ili uhvatiti ili neće, i sve će biti po starom do slijedećeg takvog događaja.
A onda opet sve iz početka.

Izgleda da je opet počeo Big Brother na RTL-u.
Živa jeza.

Općenito nisam neki ljubitelj tzv. Reality Show-ova.
Pogotovo otkad sam čitao da cijeli tim scenarista radi iz dana u dan da bi smislili tko će šta reći, kako će se tko ponašati itd.
Ta spoznaja se odnosila na američka izdanja, ali čisto sumnjam da i kod nas nije ista ili barem slična procedura.

Da se vratim na našeg Velikog brata.
Prošli put ili bolje reći, prošlu sezonu sam na moju veliku žalost pogledao jednu epizodu.
Možda sam baš pogodio krivu epizodu, ali usjeklo mi se u pamćenje da sam prati dubokoumni razgovor o nekoj temi i da je od svih izrečenih riječi oko 85% bilo „..kužiš,ne..“.
Nešto tako dosadno u životu nisam doživio.
Stvarno se divim ljudima koji su u stanju to gledati, da ne pričam o onima koji redovito prate.Pravi mazohizam.

Inače sam primijetio da smo postali prava obećana zemlja za prikazivanje svih maloumnosti kojima nas zatrpavaju sa svih stranih programa.

Prvo su došle sapunice.
I to takve da je Ed Wood za njih vrhunski režiser, o glumcima da ne govorim.
Ok, znam da mnoge žene (i muškarci ,iako ne žele to priznati) takvo nešto vole gledati.Dok peglaju, dok čiste...
To je moglo proći prije.Sad ih je valjda 20 na svim programima.Svaki put kad upalim TV, negdje je neka sapunica.Ili je us istom trenutku na svim programima po neka sapunica.

Zatim su nas počeli zasipati sa tzv. Talk show-ovima.
Oprah, na primjer, živa katastrofa.
Izdržao jedanput dobrih 5 minuta, taman kad je bio neki psiholog, psihijatar, nešto takvoga.
Čovjek se zamisli nad tim dubokoumnim zaključcima koje on iznosi.
Ok, jasno mi je da to prolazi na sjevernoameričkom tržištu, ali da li i mi moramo biti zasipani takvim plitkim kretenarijama.
Ne, ne moramo, jer tu su naši domaći Talk show-ovi.
Sad možemo slušati naše mudrosti, naših propalih pjevačica.
Horor.

Da bi se stavio šlag na tortu, počeli smo sa raznim „Deutshland sucht der Superstar“ izborom, i još 5 nastavaka.
I oni su bili predvidivi, svaki slijedeći je bio sve gori i gori.
Kao i svaki „Napad rajčica ubojica“.
Inače jedno kviz pitanje za žensku populaciju.
Tko glumi jednu od svojih prvih uloga u Napadu rajčica ubojica(dio drugi)?
Ako ne znate, sram vas bilo.Odgovor slijedi na kraju teksta.

Vratimo se temi, za trešnju na šlagu na torti pobrinula nam se RTL TV.
Kompletan spektar emisija koje valjda ne gledaju ni najzagriženiji Bavarci, koje vjerojatno ne bi gledali ni bivši stanovnici DDR-a,dobili smo naravno mi u Hrvatskoj.

Zbog svega goreg navedenog, tresem se od straha kad uključujem TV.
Od straha na šta ću naletiti, jer nikad ne znaš kakve traume mogu poslije imati, pa bilo to i od 3 sekunde gledanja.
Zato uvijek pripremim DVD, za svaki slučaj, možda nemam drugog izbora.

Nakon svega ovoga, moj zaključak je da bi možda bilo bolje da nas sve nadgleda pravi Big Brother.
Onaj iz Orwellove knjige (1984.).
Onaj koji te stalno MOTRI.
I koji ti nameće ono što ćeš raditi( ili gledati na TV-u u našem slučaju)
Jer ako imamo samo slobodu da biramo maloumnosti koje nam servira svijet i mi to prihvaćamo zato što je to trend u tom istom svijetu, bez razmišljanja da li nam je to korisno ili štetno, tada takva Sloboda stvarno jest Ropstvo.

Nadam se da se nitko nije osjetio uvrijeđenim mojim pisanjem.
I među mojim prijateljima ima dosta onih koji to prate takve emisije, mama i baka prate sapunice....
Njima se to sviđa, meni ne.

Zato nam služi Blog, da bi mogli napisati svoje mišljenje, ma kako ono nekome glupo bilo.

Pozdrav svima, a posebno stanarima Big Brother kuće od vašeg broja
XIII

P.S. Znam cure, znam.
Odgovor na kviz pitanje je George Clooney

Pošto sam blagoslovljen „darom“ da mogu nabaciti koju kilicu i ako jedem samo jabuke, a i čitao sam da se dosta ljudi dotiče ove teme , palo mi je na pamet da bi i ja bi mogao nešto o tome napisati.

Probao sam dosta različitih dijeta , ali uvijek bi se sve vratilo ( uglavnom sa kamatama ).
Svi mi očekujemo da će kile otići same, da će čudotvorno nestati.
Očekujemo da će nam pomoći neka čudotvorna tableta.
Novine su prije ljeta prepune dijeta koje skidaju 3,5, 10 kila u par tjedana.
Vjerujte , ništa od toga ne vrijedi.

Postoje ljudi koji ne moraju o tome brinuti, jer se ne debljaju.
Druga skupina ljudi, kojoj pripada i moja malenkost, nema tu sreću.
Da li je to pitanje genetike ili nečeg drugog, nije bitno.
Jednostavno situacija je takva kakva je.
Nije baš dobra.

Svako tko želi skinuti kilažu, ima neki razlog.Da bi sebi ili nekome drugome bio ljepši.Zbog zdravlja.Zbog kompleksa ili osjećaja manje vrijednosti.Da bi ga društvo bolje prihvatilo i da bi bio popularan.Da bi se s nekim uspoređivali.
Svatko od nas ima svoj razlog.

U tome također leži razlog uspjeha ili neuspjeha.Ako se cilj ne ostvari, utjeha se traži i pronalazi u hrani.
S druge strane ako ste sretni, spremni ste na mukotrpnu i dugotrajnu borbu( jer to je doslovno tako ) sa kilama.

Moj savjet je svima, ako niste sretni bez hrane , a zdravlje vam nije ugroženo, nemojte se iscrpljivati.Zašto bi sebe činili nesretnim, da bi nekog drugog( ili druge ) usrećili, ili da bi se nekome prilagodili.

Po mojem iskustvu,( a varirao sam u kilaži u zdnjih 10 godina skoro 40 kg ) isti uspjeh ili neuspjeh ( pošto gledam sa gledišta jednog luzera ) imati ćete i kod žena( ako ste žena kod muškaraca, da ne ulazim u domene homoseksualizma ) i u društvu …

Moj osobni razlog zašto sam krenuo na dijetu je zdravlje.
U stvari preventiva.
Sve je lijepo dok si mlad, a iako sam sada u najboljim godinama pomalo počinjem osjećati da me bole leđa( posao, sjedenje uz kompjuter po cijele dane ), a i u obitelji imam lijepu povijest visokotlakaša, povišenog šećera…

I mislim da sam napokon našao dobar način da uspijem.
Recept je dosta jednostavan.
Prvo sam povećao fizičku aktivnost.
Na posao idem biciklom ili što više prakticiram šetnju.
To mi je vrlo bitno, jer me nekako razdrma.
Idem u teretanu, ali ne prečesto 3-4 puta tjedno.
Ne večeram, pokušavam izbjegavati krug, tjesteninu, rižu.
Jedan dan u tjednu si priuštim što mi srce poželi.
Povremeno odem na dijetu tzv. Čarobne juhe, vrlo mi je korisna jer me fino očisti od svih otrova koje unosim u organizam.
Izbjegavam alcohol.

Ljudi mi kažu ništa posebno, ali kile idu dolje.
Čak prakticiram u slučaju da izgubim prenaglo previše kila( neka normala je do 1,5 kg tjedno ), da prekinem ustaljenu proceduru, vratim koju kilu natrag, pa onda opet jednostavnije idu kile dolje.

Toliko o toj temi, pitanje da li je ikome uopće zanimljiva, ali ja se još uhodavam u ovom pisanju i nadam se da ću s vremenom naći kakvu temu koja bi svakoga zanimala

Dugo sam čitao blogove i još duže se premišljao da li da i ja počnem pisati.
I na kraju sam odlučio, zašto da ne.Iako uvijek sam nekako izbjegavao zadaćnice u školi, jer sam pravi antitalent za pisanje.

U svakom slučaju, da počnem.
Sjedim u uredu i jednostavo uživam.Pitate se zašto uživam?Jesam li prolupao?
Nisam, nisam.Svaka osoba koja radi u ritmu ponedjeljak-petak,zna cijeniti zadnje trenutke prije odlaska na zasluženi vikend.
A meni je još ljepše, napokon mogu na zasluženi godišnji.

U mojoj predragoj firmi i još dražoj struci, situacija je takva da dobivanje godišnjeg ovisi o tome kada nam strani partneri isplaniraju produkciju( završnu fazu ) za neki projekt. U skladu s time prije nekoliko mjeseci smo obaviješteni da nema godišnjeg u 8.-om mjesecu.Tada me ta spoznaja nije baš previše razveseljavala, ali sada znajući kakvo je vrijeme bilo prošli mjesec, čini mi se da i nisam tako loše prošao.

Da ne duljim, jedva čekam da si mogu dan i sve ostalo isplanirati baš onako kako si želim.
A ne da se moram nadati, da mi baš u trenutku kada želim otići iz firme zazvoni telefon i onda još dva sata zafrkavanja.
Na godišnjem, mogu sjesti na bicikl i negdje odlutati, ako želim zaletiti se do mora, kavice, teretana i trening i sve drugo što mi srce poželi.

Naravno, ovo je čisto optimistično razmišljanje, jer uvijek se moja najdraža majčica kad sam ja na godišnjem sjeti farbati neku sobu u svom stanu, ili već će nešto ili netko uletiti sa nekom drugom idejom.

Toliko za sada.
Držite mi fige da imam mira u slijedeća dva tjedna!