|
Hrpa razbacanih igračaka ostala je iza mene. Najednom je netko ugasio svjetlo, a ja nisam zaplakala. U kolačima od blata ostala je utkana čista i bezuvjetna ljubav djeteta. Beskrajna trčkaranja u nepoznato i dani provedeni u igri. Tada sam živjela u nekom sasvim drugačijem svijetu. A danas? Danas svaki treptaj oka mijenja taj svijet . Polako gubim dio po dio vremena u kojem sam bila najsretnija. Moj se svijet izmijenio do neprepoznatljivosti. Više se ne smijem s ljudima s kojima sam se smijala. Svoje tuge više ne dijelim s ljudima koji su me poznavali u dušu. Subotnje večeri više ne provodim u njihovom društvu. Voljela bih da mi netko od njih kaže hoćemo li nakon tolikih repriza stvoriti i neka sasvim nova sjećanja? Ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni između hladnih zidova prošlosti? Odlaze li oni zauvijek ili je to tek pozdrav do iduće predstave? Hoćemo li i u njoj baš mi biti glavni glumci ili ćemo dopustiti da nam uloge otmu klinci koji misle da znaju što je život? Kako li smo samo bili naivni misleći kako se nikada neće izgubiti nijedna karika u lancu našeg prijateljstva. Odbacili smo izgužvana sjećanja i zaboravili već napola ishlapjele osjećaje i tada kao da nam je pao kamen sa srca. No, je li uistinu lakše jednostavno sve zaboraviti nego se suočiti s onim što gubimo? Nismo li još do maločas zajedno pratili svaki pomak kazaljke na satu? Gdje li su nestali svi oni zvukovi prošlosti? Tko zna, možda još uvijek odzvanjaju prostranstvima naših snova. Spremna sam prihvatiti sve. Vrijeme će nas izmijeniti. Neki će drugi ljudi pokidati naša srca. Kišne će kapi isprati dobro poznati sjaj u našim očima. Zrake sunca će se pobrinuti da u nekom drugom vremenu one sjaje drugačije. Sretat ćemo se slučajno. Kao prolaznici. Razvući usne u iskren osmjeh. U ime jedne mladosti. U spomen na prošle ljubavi. Kao znak sjećanja na jednog od nas kojeg smo izgubili zauvijek. I voljet ću ih sve i onda kada ne budu kraj mene. Jer značili su previše mom malom srcu. Ispunjavali ga toplinom. Nasmijevali moje dane. Tješili moje tuge. Razumjeli me. Tiho i bez riječi. Sada plačem. Jer, shvatila sam da više nemamo jedni druge. Barem ne kao prije. Neki su drugi ljudi ispunili moj život. Uvukli su se pod moju kožu neprimjetno i tiho. I oni nisu ni bolji ni gori. Jednostavno su drugačiji. I moji su se osjećaji promijenili. Znam da moram pustiti prošlost da se pokrije prašinom. Otvoriti vrata danima koji slijede. Ali, bojim se. Bojim se izgubiti ljubav. Bojim se izgubiti prijateljstvo. Bojim se… |
14.05.2006., nedjelja
11.05.2006., četvrtak
|
Okreni se. Ili se nemoj okrenuti. Sasvim je svejedno. Ja ionako ne idem nigdje. Ostajem ovdje dok ne prođu prve kiše. I dok nemilosrdne kapi ne isperu boju tvog glasa s mojih usana. Ne mislim krenuti dalje sve dok Vjetrovi ne raznesu tvoje stihove u daleke krajeve I dok osjećaj da pripadam nekome Nepovratno ne nestane. Uhvati me. Ili me nemoj uhvatiti. Sasvim je svejedno. Ja ionako ne želim ničije ruke. Želim ostati svoja sve do nekog novog svitanja. Koje neću dočekati s tobom u mislima. I koje će isprati već dobro poznati okus sa usana. Zagrli me. Ili me nemoj zagrliti. Onako snažno za kraj. Ili početak. Za oboje. Jer predugo nismo pričali o sreći. A ipak. Još uvijek si tu. U trenutku u kojem smo ranjivi. Oboje. I nikako da podijelimo misli I nestanemo tamo gdje smo oduvijek željeli ići. Svatko sam. Ali ne zadugo. Jer uvijek si vješto krao smijeh. I grlio osmjehe sa njihovih usana. A ja sam svoje gomilala. I polako ih pretvarala u suze. Sada ti je žao. I sve ti druge ne znače ništa. Ali ja sam hladna. Hladnije nego prije. I ne mislim se osvrtati jer, sasvim je svejedno… |
07.05.2006., nedjelja
|
Nježnost. Osjetih je jutros u kapima kiše. Njegove ruke nisam osjetila dugo. Predugo da bih ih poželjela. Štoviše, nisam osjetila ničiji dah poslije njega. A treba mi pažnja. Strast u nečijim očima. Ruke koje žude za dodirom. Ritam srce koji prati moje korake. Toplina nečijeg tijela. Usne koje gore od želje. Mrak. I nas dvoje. Treba mi ljubav. Ali ne pod svaku cijenu. I ne nužno ovog trena. Želim je samo ako je zaslužujem. Samo ako sam je spremna živjeti. I zadržati. A u to nisam sigurna. Bojim se da nikada i neću biti. Jer ja nisam kao druge. Meni treba poticaj. Ne poticaj za ljubav. Poticaj za pružanje ljubavi. Ne poklanjam poljupce tek tako. Ne uzvraćam uzdahe. Barem na uvijek. Zaljubljena u ljubav. U svijet oko sebe. U ideale koji ne postoje. Trebam nekoga tko je pun inspiracije. Baš kao i ja. Nekoga koga je lako osvojiti stihom. I koji osvaja stihom. Nekoga kome bih posudila svoje srce. Zauvijek... |
06.05.2006., subota
|
Putujem kroz sasvim nepoznat svijet, pun boja koje se mijenjaju iz trena u tren. Ulazim u prostor koji nije ničime ograničen, koji se pruža u beskraj. Svijet u koji tonem sve dublje ispunjen je stvarima za koje nisam ni znala da postoje. U njemu susrećem sve svoje poznanike, no oni nisu obična živa bića. Oni su dobili sasvim nov oblik, potpuno drugačiji od onog stvarnog. Sanjam. Nigdje ne nalazim nešto što bi me podsjetilo da postoji i onaj svijet u kojem ima i boli i patnje i u kojem nije sve onako kako sam zamislila. Shvaćam da je to nešto sasvim intimno i uistinu samo moje. Nešto što ne moram ni sa kim dijeliti i u čemu mogu uživati do kraja, jer sanjati još uvijek nije grijeh, zar ne? Ponekad u svojim snovima dospijem tako daleko da se nađem pred zidom koji mi djeluje tako hladno da me na neki način natjera da se prenem i prestanem sanjati. No cijela se priča ponavlja ispočetka. Opet mi se događa nešto na što ne mogu utjecati, a u čemu uistinu uživam, jer samo u snu mogu živjeti po svojim pravilima, mogu stvoriti svoj mali svijet i samo u snu se mogu zanositi onime što je neostvarivo, a opet se čini tako stvarnim. |
02.05.2006., utorak
|
Sunčan dan. Nesnosna vrućina uvukla se u svaki dio ovog užurbanog grada. Negdje daleko od buke i svih monotonih zvukova netko traži mir. Traži odmor od jednolične svakodnevice i mrvu nada u ponovni susret. Poput munje glavom prolaze misli, a svode se na isto. Nemoguće je zaboraviti nešto što je još do maločas mamilo osmjeh na lice i budilo sreću u duši. Ona je izgubila ono što je voljela više od svega. Izgubila je ono zbog čega se smijala. Glavom prolaze iste slike, iste boje, do nje dopire njegov drhtav glas, pa opet tišina. Tupost se provlači njenim izmorenim tijelom. Ono kao da očajnički traži njegov nježan dodir. Oči su vlažne, a neka tajanstvena praznina obavila se oko njena srca. U daljini se čuje dječji smijeh, vjetar donosi bezbrižnost onoga vremena, a tišina priča o davno izgubljenoj sreći. Ona se utapa u moru sjećanja, osjeća njegovu ruku u svojoj, pogledi su im se sreli. Smiješe se, poželi mu poletjeti u zagrljaj, ali daleki krikovi nemilosrdno je vraćaju u stvarnost. Oblaci su prekrili sunce, kišne kapi natapaju njeno toplo tijelo. Trči bez cilja, suznih očiju i snena pogleda. Osjeća umor, ali ne posustaje, u daljini tinja plamičak. Spremna je sve oprostiti i barem na trenutak vratiti vrijeme. Sunce je ponovo provirilo kroz tamu. Dva su se ranjena srca ponovo spojila. Prazninu je zamijenila neizmjerna radost i ona je opet voljena. Nježne riječi, nesigurni dodiri i trunka sumnje… |