Sunčan dan. Nesnosna vrućina uvukla se u svaki dio ovog užurbanog grada. Negdje daleko od buke i svih monotonih zvukova netko traži mir. Traži odmor od jednolične svakodnevice i mrvu nada u ponovni susret. Poput munje glavom prolaze misli, a svode se na isto. Nemoguće je zaboraviti nešto što je još do maločas mamilo osmjeh na lice i budilo sreću u duši. Ona je izgubila ono što je voljela više od svega. Izgubila je ono zbog čega se smijala. Glavom prolaze iste slike, iste boje, do nje dopire njegov drhtav glas, pa opet tišina. Tupost se provlači njenim izmorenim tijelom. Ono kao da očajnički traži njegov nježan dodir. Oči su vlažne, a neka tajanstvena praznina obavila se oko njena srca. U daljini se čuje dječji smijeh, vjetar donosi bezbrižnost onoga vremena, a tišina priča o davno izgubljenoj sreći. Ona se utapa u moru sjećanja, osjeća njegovu ruku u svojoj, pogledi su im se sreli. Smiješe se, poželi mu poletjeti u zagrljaj, ali daleki krikovi nemilosrdno je vraćaju u stvarnost. Oblaci su prekrili sunce, kišne kapi natapaju njeno toplo tijelo. Trči bez cilja, suznih očiju i snena pogleda. Osjeća umor, ali ne posustaje, u daljini tinja plamičak. Spremna je sve oprostiti i barem na trenutak vratiti vrijeme. Sunce je ponovo provirilo kroz tamu. Dva su se ranjena srca ponovo spojila. Prazninu je zamijenila neizmjerna radost i ona je opet voljena. Nježne riječi, nesigurni dodiri i trunka sumnje…
Post je objavljen 02.05.2006. u 16:31 sati.