Okreni se.
Ili se nemoj okrenuti.
Sasvim je svejedno.
Ja ionako ne idem nigdje.
Ostajem ovdje dok ne prođu prve kiše.
I dok nemilosrdne kapi ne isperu
boju tvog glasa s mojih usana.
Ne mislim krenuti dalje sve dok
Vjetrovi ne raznesu
tvoje stihove u daleke krajeve
I dok osjećaj da pripadam nekome
Nepovratno ne nestane.
Uhvati me.
Ili me nemoj uhvatiti.
Sasvim je svejedno.
Ja ionako ne želim ničije ruke.
Želim ostati svoja sve
do nekog novog svitanja.
Koje neću dočekati s tobom u mislima.
I koje će isprati
već dobro poznati okus sa usana.
Zagrli me.
Ili me nemoj zagrliti.
Onako snažno za kraj.
Ili početak.
Za oboje.
Jer predugo nismo pričali o sreći.
A ipak.
Još uvijek si tu.
U trenutku u kojem smo ranjivi.
Oboje.
I nikako da podijelimo misli
I nestanemo tamo gdje smo oduvijek željeli ići.
Svatko sam.
Ali ne zadugo.
Jer uvijek si vješto krao smijeh.
I grlio osmjehe sa njihovih usana.
A ja sam svoje gomilala.
I polako ih pretvarala u suze.
Sada ti je žao.
I sve ti druge ne znače ništa.
Ali ja sam hladna.
Hladnije nego prije.
I ne mislim se osvrtati jer,
sasvim je svejedno…
Post je objavljen 11.05.2006. u 08:10 sati.