|
Hrpa razbacanih igračaka ostala je iza mene. Najednom je netko ugasio svjetlo, a ja nisam zaplakala. U kolačima od blata ostala je utkana čista i bezuvjetna ljubav djeteta. Beskrajna trčkaranja u nepoznato i dani provedeni u igri. Tada sam živjela u nekom sasvim drugačijem svijetu. A danas? Danas svaki treptaj oka mijenja taj svijet . Polako gubim dio po dio vremena u kojem sam bila najsretnija. Moj se svijet izmijenio do neprepoznatljivosti. Više se ne smijem s ljudima s kojima sam se smijala. Svoje tuge više ne dijelim s ljudima koji su me poznavali u dušu. Subotnje večeri više ne provodim u njihovom društvu. Voljela bih da mi netko od njih kaže hoćemo li nakon tolikih repriza stvoriti i neka sasvim nova sjećanja? Ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni između hladnih zidova prošlosti? Odlaze li oni zauvijek ili je to tek pozdrav do iduće predstave? Hoćemo li i u njoj baš mi biti glavni glumci ili ćemo dopustiti da nam uloge otmu klinci koji misle da znaju što je život? Kako li smo samo bili naivni misleći kako se nikada neće izgubiti nijedna karika u lancu našeg prijateljstva. Odbacili smo izgužvana sjećanja i zaboravili već napola ishlapjele osjećaje i tada kao da nam je pao kamen sa srca. No, je li uistinu lakše jednostavno sve zaboraviti nego se suočiti s onim što gubimo? Nismo li još do maločas zajedno pratili svaki pomak kazaljke na satu? Gdje li su nestali svi oni zvukovi prošlosti? Tko zna, možda još uvijek odzvanjaju prostranstvima naših snova. Spremna sam prihvatiti sve. Vrijeme će nas izmijeniti. Neki će drugi ljudi pokidati naša srca. Kišne će kapi isprati dobro poznati sjaj u našim očima. Zrake sunca će se pobrinuti da u nekom drugom vremenu one sjaje drugačije. Sretat ćemo se slučajno. Kao prolaznici. Razvući usne u iskren osmjeh. U ime jedne mladosti. U spomen na prošle ljubavi. Kao znak sjećanja na jednog od nas kojeg smo izgubili zauvijek. I voljet ću ih sve i onda kada ne budu kraj mene. Jer značili su previše mom malom srcu. Ispunjavali ga toplinom. Nasmijevali moje dane. Tješili moje tuge. Razumjeli me. Tiho i bez riječi. Sada plačem. Jer, shvatila sam da više nemamo jedni druge. Barem ne kao prije. Neki su drugi ljudi ispunili moj život. Uvukli su se pod moju kožu neprimjetno i tiho. I oni nisu ni bolji ni gori. Jednostavno su drugačiji. I moji su se osjećaji promijenili. Znam da moram pustiti prošlost da se pokrije prašinom. Otvoriti vrata danima koji slijede. Ali, bojim se. Bojim se izgubiti ljubav. Bojim se izgubiti prijateljstvo. Bojim se… |