|
|
29.08.2006. utorakradiohead
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ljeto se pomalo priblizava kraju. Iako su moje skolske obaveze zavrsile prije nekoliko godina i usprkos tome sto cijelo ljeto radim, za mene je deveti mjesec uvijek pocetak necega novog. Novih aktivnosti, novih poznanstava, novih iskustava. Tako da se pomalo osjecam kao da mi ce mi za koji tjedan poceti nova skolska godina. Ove godine sam odlucila upisati se na tecaj fotografije. Vec duze vrijeme razmisljam o tome, ali sto zbog novaca, sto zbog lijenosti, to jos nikako nisam realizirala. Ali sad je konacno kucnuo trenutak da to stvarno i napravim. Zanima me kakav ce biti tecaj i hocu li uspjeti nauciti nesto korisno. Najvise zelim nauciti bolje gledati i razviti 'fotografsko oko': da dok hodam ulicom uocavam razne detalje koje bi mogla slikati. Zelim postati svjesnija svega sto me okruzuje. U deveti mjesec nastavljam i s jednom aktivnoscu koju vec nekoliko godina prakticiram, a to je tecaj spanjolskog. Jednostavno obozavam taj jezik. Iako ga vec godinama ucim, ne uspijeva mi ga skroz savladati. Problem je u tome da tecaj imam samo jednom tjedno, a osim toga nemam nikakav doticaj sa spanjolskim (osim za vrijeme putovanja :) Ove godine se nadam poceti tecnije govoriti i to ponajvise zahvaljujuci spanjolskoj grupi koju pokusavam oformiti. Cilj grupe je sastajati se otprilike jednom mjesecno, poduzimati razlicite aktivnosti povezane sa spanjolskom i latinoamerickom kulturom i usput vjezbati spanjolski. Sad trenutno pokusavam organizirati tapas workshop i tako spojiti ugodno s korisnim. Nadam se da ce se svi moji napori isplatiti. And last but not least: u deveti mjesec ponovo pocinjem s aerobicom. Sve moje optimisticne odluke koje sam donijela 26 travnja, kao sto je i bilo za ocekivati nisam realizirala. Meni jednostavno ne uspijeva baviti se sportom. Previse sam lijena i neuporna za to. Ali nakon kise uvijek dolazi sunce. Tako sam nedavno saznala da cu ponovo imati drustvo za aerobic! Prosle godine sam naime isla na aerobic skupa s jednom poznanicom i tada smo isle dosta redovito. Iako mi se cesto nije dalo ici, ipak sam isla i to samo zato da nju ne ostavim na cjedilu. Nazalost se ona zbog problema s ledima nije mogla vise baviti sportom. Ja sam nakon toga jos neko vrijeme isla, ali sam na kraju prestala. Ne mogu ici sama, nemam dovoljno samodiscipline za to. Srecom su se njena leda u meduvremenu oporavila, a s obzirom da se i ona zali da se dosta udebljala u zadnje vrijeme, krecemo ponovo zajedno u borbu s nepozeljnim kilima! Ali prije nego sto se bacim na sve ove aktivnosti, idem u Dublin. To je potpuno neplanirano. Zapravo smo mislili prva dva tjedna devetog mjeseca ici u Hrvatsku, ali se ispostavilo da Bart ima nekakav tecaj u Dublinu od 6-tog do 8-mog rujna. Buduci da sam ja, kao sto to i naziv mog bloga kaze, pravi travelfreak, koristim svaku mogucu priliku za putovanje, bez obzira bilo to u neki daleki egzoticni kraj ili u susjednu nam evropsku zemlju. I tako sam i ja odlucila zaputiti se u Dublin. Doci cu nakon sto Bartu zavrsi tecaj i ostat cemo 5 dana. Nadam se da ce vrijeme biti malo ljepse nego sto je to u ovom trenutku slucaj u Nizozemskoj, jer zelimo malo istraziti i okolicu grada. Volim ovakve spontane neocekivane akcije. Nije mi ni nakraj pameti palo da bi ove godine mogla ici u Irsku, a kad ono za tjedan-dva setat cu se ulicama Dublina. Jedva cekam! |
|
Zadnjih dana citam knjigu jednog nizozemskog novinara koja me dosta tjera na razmisljanje. Tip je najvise poznat kao dopisnik s Bliskog istoka, a ovu knjigu je napisao prije kojih 10-tak godina kao 23-godisnjak. Tu godinu je proveo kao student na fakultetu u egipatskom glavnom gradu Kairu. Godinu dana je zivio medu Egipcanima, druzio se s njima, a svoja zapazanja i dozivljaje opisao je u knjizi s gore navedenim naslovom. Mene takvi ljudi fasciniraju, koji se samo tako zapute na duze vrijeme u jednu potpuno nepoznatu, razlicitu i potencijalno opasnu zemlju s ciljem da vide kako ljudi tamo zive, cime se bave i o cemu razmisljaju. Zao mi je da ja nikad nisam imala priliku tako nesto napraviti. Razmjena studenata u Hrvatskoj prakticki ne postoji. Bar je to bio slucaj dok sam ja studirala, nadam se da stvari sad idu na bolje. Ako ikad budem imala djecu, poticat cu ih da od malih nogu otkrivaju svijet. Nije lako citati ovakvu knjigu. Volim za sebe misliti da sam tolerantna osoba, otvorena za sve ljude. Mrzim diskriminaciju i ne razumijem je. Svi su ljudi za mene isti, bez obzira da li su crni, bijeli, zuti ili plavi, bez obzira odakle su, koje su vjere, da li su mozda homoseksualci ili ne, itd. To bar volim misliti. Ali eto, sad citam gore spomenutu knjigu i sve vise uvidam koliko je zapravo tesko prihvatiti kulturu potpuno drukciju od tvoje. Ono sto mene najvise pogada u muslimana je odnos prema zenama. Zene nemaju nikakve slobode. Moraju se pokrivati da ne bi muskarce slucajno dovele u napast. Ako se seksaju s nekim prije braka, lako je moguce da ce ih vlastiti brat ili otac istuci, a mozda cak i ubiti zbog povrede obiteljske casti. Zanimljivo je da se zapravo nitko ne bi trebao seksati prije braka, ali nije nikakav problem ako muskarci to cine. Za zene vrijede druga pravila. Dosta zena ne smije uopce napustati kucu, a kamoli se zaposliti. A sto je najgore one same misle da je to potpuno normalno i ne bore se uopce za svoja prava. Stovise one misle da svaki dobar muz ponekad treba tuci svoju zenu, ako je ona to zasluzila: npr. pricala na ulici s nekim drugim muskarcem ili napravila nesto slicno. Kao velika pobornica jednakosti muskaraca i zena jedino sto prema tome mogu osjecati je gadenje. Otkad zivim u Nizozemskoj postala sam puno svjesnija ove problematike. Ovdje zivi puno muslimanki koje nista ne smiju, pa iako zive vec dugi niz godina u Nizozemskoj, nisu naucile jezik sto znaci da na nijedan nacin ne mogu funkcionirati u nizozemskom drustvu. Neke druge zene mozda mogu izlaziti iz kuce, ali su ipak ogranicene u svojoj slobodi. Tako npr. moraju izbjegavati kontakt s muskarcima. Dozivjela sam da zene pozvane na nizozemski tecaj pitaju hoce li tu biti i muskaraca ili ako trebaju ici u doktora, zovu da provjere da li je doktor muskarac ili zena. U ovakvim situacijama postavlja se pitanje treba li onda npr. organizirati posebne tecajeve samo za zene. Mozda ce im to bar pomoci da izadu iz kuce, ali ja sam vise pobornica toga da se ove zene emancipiraju. Da im netko ukaze da nisu nista manje vrijedne od muskaraca i da mogu raditi sto hoce, kad hoce i s kim hoce. Ali ne javlja se problem zenskih prava samo u muslimanskim zemljama. Kao da zene u krscanskom svijetu u proslosti i u sadasnjosti nisu bile potlacene. Bas sam sinoc slucajno na TV vidjela neku Amerikanku, tesku krscanku, koja vjeruje da zene trebaju biti potlacene od strane muskaraca kao kazna za to sto je Eva pojela jabuku u rajskom vrtu. Nevjerojatno je da u danasnje doba neki ljudi, a pogotovo zene, mogu razmisljati na ovakav nacin. Stvarno tipican primjer vjerske fanatkinje ispranog mozga. Mislim da je stvar u tome da je drustvo, pogotovo u muslimanskim zemljama, jos uvijek pod prevelikim utjecajem religije koja diktira pravila ponasanja. U zapadnom svijetu je to srecom sve manje. Uvjerena sam da se sloboda pojedinca, pa tako i zene, povecava sto se drustvo vise oslobada utjecaja religije. Ali to je opet neka druga tema o kojoj cu nekom drugom prilikom. |
|
Ima vikenda kad sve padne na svoje mjesto. Kad ti se cini da ti je zadnji radni dan bio davno (a zapravo je bio u petak) i kad potpuno zaboravis da u ponedjeljak ponovo moras na posao. Kad se toliko opustis da zaboravis da uopce moras raditi i zaboravis i sve ostale naporne i dosadne stvari, prestanes se brinuti i uzivas u onome sto ti se dogada u tom trenutku i na tom mjestu. E pa takav mi je bio prosli vikend. Vrijeme se nakon citavog tjedna pljuskova, oblaka i sivila u subotu ujutro iznenada proljepsalo. Razvedrilo se i zatoplilo. To je vec bio znak da bi vikend mogao biti dobar. U subotu navecer sam organizirala malu rostiljadu za moj rodendan. Gradelavati po kisi nije bas toliko ugodno, pa sam bila sretna da mi se nebo ovaj dan smilovalo. Kao sto sam vec prije rekla, stvarno volim gradelavati. Mislim da zajednicko gradelavanje uvijek razveseli ljude. Vecer je bila bas ugodna. Bilo je toplo, sjedili smo vanka u vrtu, hrana je bila ukusna (napravila sam i francusku salatu) i dobila sam nekoliko pokloncica. Vecer nam nista nije moglo unistiti, pa cak ni nas vrt koji ocajnicki ceka preuredenje. Nas vrt je zarastao u veliku sumu stabala i ceka da ga mi oslobodimo pa da ponovo moze disati. A mi smo lijeni i iako vec godinu i po zivimo u ovoj kuci, u vrtu jos nista nismo napravili. Planiramo uskoro s tim poceti pa da slijedecu godinu mozemo jos vise i cesce i s vecim brojem ljudi uzivati u gradelavanju. Nase gradelice.  A onda smo se u nedjelju u Amsterdamu sastali s Bartovim sestrama i momkom starije mu sestre. Mlada sestra isto ima momka, ali to je jos uvijek svjeze, pa ga ne vodi na obiteljska okupljanja. Isli smo zajedno jesti japanske palacinke. To je za sve nas bilo nesto novo. Restoran vodi svicarski bracni par koji je jako prijateljski nastrojen. Ona konobari, a on kuha. Mozes cak gledati dok se palacinke pripremaju, a kuhar ce strpljivo odgovoriti na sva postavljena pitanja. Japanse palacinke su nekakva mjesavina palacinki i omleta, a mogu biti punjene raznoraznim sastojcima. Ja sam npr. narucila jednu s plodovima mora. Bart je jeo najegzoticniju: s planinskim krumpirom. E to je bilo nesto posebno. Taj planinski krumpir izgleda vise-manje kao obican krumpir, samo je veci. Ali kad ga izgratas, struktura mu se skroz promijeni. Postane vodnasto-sluzav i izgleda ljigavo, ali je zapravo ok za jesti. Veceru smo zavrsili s japanskim sladoledom od zelenog caja i bijelog i crnog sezama. Sve u svemu bilo je to zanimljivo iskustvo, a nakon vecere smo otisli popiti koje pivce u obliznjem kaficu. Japanske palacinke su ovako servirane.  Nazalost sad je vec utorak, sjedim na poslu, a prosli vikend se cini tako daleko. Jedva cekam kad ce slijedeci. |
Marino videnje nasih dozivljaja s gusterima u Meksiku i Gvatemali. |
|
Davne 1984. godine u Rotterdamu je skupina zaljubljenika karnevala s Antila (Antili su skupina otoka u Karipskom moru koja jos uvijek pripada Kraljevini Nizozemskoj) odlucila organizirati karnevalsku paradu kakvu su imali u vlastitoj zemlji. Zbog nepogodnih vremenskih uvjeta u Nizozemskoj odlucili su karneval, umjesto tradicionalno u veljaci, organizirati usred ljeta: kad ne bi trebalo biti hladno niti bi trebala padati kisa. U pocetku je karneval bio mali dogadaj poznat kao "Antilijanski karneval", ali se svake godine sve vise sirio. Tijekom godina su se karnevalu pridruzili i pripadnici drugih nacionalnih manjina, a svaka je skupina sa sobom donosila i nove obicaje i nove nacine slavlja karnevala specificnih za njihove zemlje. Danas je Rotterdamski ljetni karneval jedna od najvecih ulicnih festa u Nizozemskoj koja svake godine privlaci na stotine tisuca posjetitelja. Cijeli festival traje nekoliko dana, a najvazniji dan je dan odrzavanja velike karnevalske parade. Ove godine su u paradi sudjelovale 34 karnevalske grupe s ukupno vise od 2000 sudionika. Paradu je kao i svake godine predvodila karnevalska kraljica. Ove godine to je bila 23-ogodisnja Katy Cedeńo Manzanillo, porijeklom iz Dominikanse Republike. Katy je proglasena pobjednicom u velikom finalu u kojem je sudjelovalo 8 finalistica. Ziri bira pobjednicu na temelju nekoliko osnovnih kriterija, a to su komunikativnost, reprezentativnost, spontanost, ples i improvizacija. Katy - ovogodisnja kraljica karnevala  Ove godine karnevalsku paradu je posjetilo preko 900.000 znatizeljnika, zeljnih tropskog ugodaja, latinoamerickih zvukova i izazovnog plesanja. Svi oni su se bar na jedan dan nasli u tropskom okruzenju zamisljajuci da se ne nalaze u Rotterdamu, nego da pijuckaju koktel negdje na bijeloj pjescanoj plazi ispod palmi osjecajuci blagi povjetarac s Karipskog mora. Dva kratka filmica za osjetiti atmosferu. Obozavam bubnjanje, a fascinira me i kako te zenske mrdaju guzom i bokovima. Kako im to samo uspijeva? Pravi festival boja.       Ova grupa je iz Bolivije. To je u mene odmah izazvalo melankolicne osjecaje. Svirali su tipicnu muziku s Anda koja me je posjetila na moj proslogodisnji boravak u Peruu.  Zakljucak: Trebalo bi jednom posjetiti karneval u Rio de Janeiru! |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
