Marketing
vikendi su prava stvar
Ima vikenda kad sve padne na svoje mjesto. Kad ti se cini da ti je zadnji radni dan bio davno (a zapravo je bio u petak) i kad potpuno zaboravis da u ponedjeljak ponovo moras na posao. Kad se toliko opustis da zaboravis da uopce moras raditi i zaboravis i sve ostale naporne i dosadne stvari, prestanes se brinuti i uzivas u onome sto ti se dogada u tom trenutku i na tom mjestu. E pa takav mi je bio prosli vikend. Vrijeme se nakon citavog tjedna pljuskova, oblaka i sivila u subotu ujutro iznenada proljepsalo. Razvedrilo se i zatoplilo. To je vec bio znak da bi vikend mogao biti dobar.
U subotu navecer sam organizirala malu rostiljadu za moj rodendan. Gradelavati po kisi nije bas toliko ugodno, pa sam bila sretna da mi se nebo ovaj dan smilovalo. Kao sto sam vec prije rekla, stvarno volim gradelavati. Mislim da zajednicko gradelavanje uvijek razveseli ljude. Vecer je bila bas ugodna. Bilo je toplo, sjedili smo vanka u vrtu, hrana je bila ukusna (napravila sam i francusku salatu) i dobila sam nekoliko pokloncica. Vecer nam nista nije moglo unistiti, pa cak ni nas vrt koji ocajnicki ceka preuredenje. Nas vrt je zarastao u veliku sumu stabala i ceka da ga mi oslobodimo pa da ponovo moze disati. A mi smo lijeni i iako vec godinu i po zivimo u ovoj kuci, u vrtu jos nista nismo napravili. Planiramo uskoro s tim poceti pa da slijedecu godinu mozemo jos vise i cesce i s vecim brojem ljudi uzivati u gradelavanju.
Nase gradelice.
A onda smo se u nedjelju u Amsterdamu sastali s Bartovim sestrama i momkom starije mu sestre. Mlada sestra isto ima momka, ali to je jos uvijek svjeze, pa ga ne vodi na obiteljska okupljanja. Isli smo zajedno jesti japanske palacinke. To je za sve nas bilo nesto novo. Restoran vodi svicarski bracni par koji je jako prijateljski nastrojen. Ona konobari, a on kuha. Mozes cak gledati dok se palacinke pripremaju, a kuhar ce strpljivo odgovoriti na sva postavljena pitanja. Japanse palacinke su nekakva mjesavina palacinki i omleta, a mogu biti punjene raznoraznim sastojcima. Ja sam npr. narucila jednu s plodovima mora. Bart je jeo najegzoticniju: s planinskim krumpirom. E to je bilo nesto posebno. Taj planinski krumpir izgleda vise-manje kao obican krumpir, samo je veci. Ali kad ga izgratas, struktura mu se skroz promijeni. Postane vodnasto-sluzav i izgleda ljigavo, ali je zapravo ok za jesti. Veceru smo zavrsili s japanskim sladoledom od zelenog caja i bijelog i crnog sezama. Sve u svemu bilo je to zanimljivo iskustvo, a nakon vecere smo otisli popiti koje pivce u obliznjem kaficu.
Japanske palacinke su ovako servirane.
Nazalost sad je vec utorak, sjedim na poslu, a prosli vikend se cini tako daleko. Jedva cekam kad ce slijedeci.
Post je objavljen 08.08.2006. u 11:19 sati.